Srđan Šekara: Suza za Milana

0

U ovom stresnom i vrtoglavom brzinom obilježenom životu kakav godinama unazad preživljavamo, kotrljajući se u vrtlogu svakojakih tranzicijsko-reformskih bujica, nekako ne stižemo ( nesvjesno i nenamjerno ) da se češće osvrnemo na ono što ne bismo smjeli zaboravljati. To su, prije svega, uloge ljudi, koji više nisu među nama, a čija je vizija i danas smjernica u kojoj mnogi od nas vide ispravnu putanju za bolju budućnost naše Republike Srpske, koju volimo i u kojoj živimo, u koju se zaklinjemo…

Prođoše, evo, dvije godine od upokojenja našeg predsjednika, Milana Jelića, a kako koji dan odmiče sve više uviđamo istinsku vrijednost većine poteza koje je povlačio ovaj političar posebnog kova i čovjek, ma malo je samo to reći, LJUDINA u svakom pogledu.

Naš Milan je opšteprisutnu pragmatičnost, pa i svojevrsnu bojažljivost koja je počesto „krasila“ ljude iz tog miljea često podređivao neskrivenim emocijama i hrabrosti, a uvjeren sam, štaviše, znam da imam i istomišljenike, da to nije radio zato što mu se tako prohtijevalo, već iz prostog razloga što je bio svjestan da se samo tako može graditi i razvijati Republika čije će ime i građani biti poštovani, uvažavani, cijenjeni…Uostalom, kada se upustite u tako složen i zahtjevan poduhvat, a pokojni Milan je to činio nenamješteno i ljudski, onda ni obavljanje važne funkcije ne možete doživljavati kao mandatni politički zadatak, već kao život u punom značenju te riječi.

I živio je pokojni Milan Jelić sa Republikom Srpskom na čijem je čelu bio i preživljavao sve dobre i loše pojave, od onih krupnih političkih, do onih naoko sitnih, lokalnih, da ne kažemo porodičnih problema ljudi u najudaljenijim selima, pokušavajući da ih, koliko je to moguće, kvalitetno riješi. Noseći državničke obaveze uvijek je i prije svega imao na umu i radio na tome da Srpska bude i ostane konstanta ispred čijeg opstanka niko i nikada neće stavljati znak upitnika, ali nije zaboravljao ni običnog čovjeka, što, recimo, potvrđuje i primjer višečlane porodice Vukašinović iz paljanskog sela Nikolići, koja i danas, pri svakom susretu sa potpisnikom ovih redova, ne zaboravlja da podsjeti na podršku velikog čovjeka i predsjednika, koji je, Vukašinovići to znaju i pamte, iskreno želio da osmijeh i sreća navrate u svaku kuću od Novog Grada do Trebinja.

Premalo je ovdje prostora da navedemo šta je to sve za nas uradio, ili, pak, želio da uradi pokojni Milan Jelić. Vrijeme je, uostalom, najbolji svjedok i sudija, ali možemo pomenuti da se glasna želja, koju je toliko puta javno izgovorio, da Srpska bude bastion obrazovanja i znanja mladih i naprednih ljudi danas prepoznaje i u radu fondacije koja nosi njegovo ime i koja će, vjerujemo, svoje brojne stipendiste i dovesti do cilja o kojem je, zarad njih i za njih, sanjao pokojni Milan Jelić.

Osjećanja se ne daju reformisati, niti podvesti pod dnevnu potrebu, još manje upakovati u željenu formu jedne ustaljene rubrike, pa ovi redovi neće i ne mogu biti ni pravi komentar, ni nekakav stav.
Stoga, neka i ovo malo štivo predstavlja svojevrsnu suzu i svijeću za dušu našeg PREDSJEDNIKA.

Ma koliko zvučalo lično, a nemoj mi zamjeriti poštovani čitaoče, moram se sjetititi da mi je čovjek o kojem danas pišem uvijek govorio da dignem glavu i gledam pravo, ali to mi, ovoga dana, baš kao ni prije dvije godine, nešto ne ide. Ipak, trudim se da ne razočaram čovjeka koji je bio jedinstven i neponovljiv, kojeg želim i hoću tako da pamtim.

Počivaj u miru, moj dobri „lave sa Trebave“, volio sam Te tako zvati, putuj LJUDINO vječnim i ljubavlju skrojenim Carstvom Nebeskim i znaj da će srce ovog malog drugara, i svih koji su te znali i voljeli, nositi Tvoju besmrtnost i znati da čuva uspomenu na ime i djelo Milana Jelića.

Srđan Šekara

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments