Senad Hadžifejzović – povampireni Benjamin Kalaj

0

Prije nekoliko dana, u svom dnevniku i na svojoj televiziji, Senad Hadžifejzović prosječno je izrecitovao autorsku pjesmicu upućenu akademicima iz Srpske akademije nauka i umjenosti, na jeziku bošnjačkog naroda, ukrašenu sa obiljem turcizama, branivši tako takozvani bosanski jezik. U tom tovaru uvreda, srpski akademici nazivani su: blesanima, doratima neotesanim, zekanima bahatim, bilmezima, hajvanima, šušama, seratorima i/ili seronjama, čobanima…

Mora se priznati da bi neko sebi dao za pravo ili, bolje rečeno, luksuz da se na taj način odnosi prema akademicima, ma iz čije ili koje akademije nauka oni bili, mora da bude ili glup i nepismen ili bezobrazan. Senad Hadžifejzović, svakako da ovo prvo nije, mada, s obzirom na pokazano znanje o jeziku u ovoj epizodi, ne može se svrstati među intelektualce. Ipak, da ne budemo na kraj srca, ovo drugo je u pitanju. Naime, postoji legenda koja kaže da je ugledni i eminentni profesor komunikologije i novinarstva Emil Vlajki, dok je predavao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (prije rata naravno), dao svega dvije desetke. Jedna je bila Hadžifejzovićeva. Druga stvar, Senad je dugogodišnji novinar i urednik, i činjenica je da zna da radi taj posao.

S obzirom da su, po onoj staroj Aristotelovoj, dvije premise dovoljne za zaključak, usaglasićemo se da je Fejs bezobrazan, i to u najmanju ruku. Zna on dobro koji je jezik učio u školi i ko je zaslužan za standardizaciju tog jezika. Takođe, on zna da odgovore na pitanja postoji li neki jezik ili ne, kako se on zove i zašto se tako zove, daje nauka, a ne politika i političari, a pogotovo ne novinari. A nauka (lingvistika) dala je odgovor da li postoji “bosanski jezik” kao jezik različit od srpskog jezika, naravno, za one koji to žele da čuju/vide/znaju.

Lingvistika ima jasne kriterijume šta se može, a šta ne može, smatrati posebnim jezikom. Među te kriterijume spadaju strukturni, genetski i komunikativni, tj. da li je porijeklo jezika isto (da li im je osnovica ista), zatim podudarnost u gramatičkoj strukturi jezika (da li je npr. isti broj padeža, glagolskih oblika i sl.) i kolika je razumljivost među govornicima razmatranih jezika. Prema svim tim kriterijumima “bosanski jezik” kad se posmatra u odnosu na srpski jezik ne može biti poseban jezik. Takođe, svi lingvisti, i srpski i hrvatski, a bogami, i bošnjački tvrde da su “bosanski” i srpski jezik različiti samo po imenu, te da se, prema lingvističkim kriterijumima, radi o istom jeziku. Tako da je jasno da “bosanski jezik” ne može imati lingvistički (naučni), već samo simbolički status posebnog jezika. Takođe, prema tvorbenim pravilima jezika, od odrednice srpski narod izvodi se ekvivalentan naziv srpski jezik, od naziva hrvatski narod izvodi se ekvivalent hrvatski jezik, a od naziva bošnjački narod, a koji su Muslimani sami sebi izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik, dok bi naziv “bosanski jezik” odgovarao terminu nepostojećeg bosanskog naroda.

Naravno, popularni Fejs, kao pravi Bosanac ili Bošnjak ili Musliman, ali ne i Hercegovac, a ponekad, da to sve upakuje, nazove sebe i jugonostalgičarem, mada je po svojim stavovima najviše srbomrzac – u svome rijalitiju dotako se “prava jednog naroda da svoj jezik zovu kako oni hoće”. I ovoga puta, reći ćemo da nije glup, nego da se samo malo pravi lud. Naravno, ovdje se radi o pitanju jezičkog identiteta, a samim tim i nacionalnog identiteta, odnosno o njegovoj krizi, koju Senad, a i ostali ktitori “bosankog jezika” itekako imaju. Naime, od deset međunarodnih dokumenata u kojima se pominje status jezika, uvijek se govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina. Nigdje se ne pominju jezička prava naroda, niti država a kamoli da se propisuje pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom, a ni u jednom od dokumenata ne navodi se eksplicitno kada jedan jezik treba smatrati posebnim jezikom. O identitetu jednoga jezika, o dovoljnim razlozima za proglašenje nekog idioma za poseban jezik, posredno se govori jedino u Evropskoj povelji o regionalnim ili manjinskim jezicima, gdje se kaže da su regionalni ili manjinski jezici oni jezici koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane državljana te države koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva i koji su različiti od zvaničnog jezika te države, što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika te države ili jezike radnika migranata. Zaključak je da dva ili više idioma koji se ne razlikuju, ne mogu lingvistički (naučno) biti posebni jezici.

Sljedeće što treba spomenuti jeste da se Hadžifejzović dohvatio i Vuka Stefanovića Karadžića. Ovo se mora citirati, jer se takva glupost ne da parafrazirati. Pa kaže: “…ili bi konsenzusom trebalo odlučiti i svim ovim jezicima (bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski) dati ime, zbog porijekla mu, hercegovački, jer otamo ga je Vuk iskopao i presadio u Srbiju”. Ajde da ovdje kažemo da nije u pitanju samo bezobrazluk već da je Sejo ipak zaboravio šta je u školi učio iz istorije srpskohrvatskog, ali i istorije. A možda se i potrudio da zaboravi, jer njegova istorija ipak počinje 1. marta 1992. godine.

Takođe, iz ove nazovimo, opservacije vidi se Fejsovo razmišljanje isključivo na političkoj razini, jer on predlaže “konsenzus”, a znamo da nauka ne poznaje konsenzus, već samo kriterijume, paradime i činjenice, što je i razlikuje od politike. Bilo kako bilo, objasnićemo i to, naravno, naučno. Do Vukove jezičke reforme, jezik kojim su govorili južnoslovenski narodi nikako se nije zvao “slavensko-turski”, a “hercegovački” ne pogotovo. Jezik kojim se govorilo do Vukove reforme, zvao se slavenosrpski, gdje su se razlikovala i narječja (kajkavsko, čakavsko, štokavsko). Tokom prve polovine 19. vijeka Vuk Stefanović Karadžić izvršio je reformu pisma i pravopisa, praveći veliki rez između dotadašnje slavenosrpske kulture i novog standarda i norme. Uz neznatne izmjene, ta je norma i danas standardni srpski jezik, a uz prilagođavanje i dogovor sa hrvatskim filolozima toga doba i standardni hrvatski jezik. Ono što je bitno u cijeloj priči jeste da je Vuk za dijalekatsku osnovu standardnog srpskog jezika uzeo istočnohercegovački dijalekat i ijekavski izgovor. Zamjenom diftonga “ie” ekavskim “e”, u većem dijelu tadašnje Srbije i u jugoistočnoj Austriji, centrima srpske kulture, stvorena je i druga, ekavska norma. Ono što treba istaći je da kada je Vuk Karadžić standardizovao srpski književni jezik, on je naglašavao da je to jezik svih Srba, smatrajući Srbima upravo sve one koje objedinjuje srpski jezik. A to su, po Vuku, Srbi triju (vjero) zakona: “zakona grčkoga, zakona rimskoga i zakona muhamedonskoga”, tj. pravoslavci, katolici i muslimani koji govore štokavskim dijalektom. To znači da Vuk nije “iskopao” nikakav “hercegovački jezik”, već da je samo iskoristio dijalekat (u to vrijeme narod koji je naseljavao Hercegovinu najčistije je govorio, tj. najbliže današnjem standardnom jeziku). Tako da Fejsova tvrdnja da turcizama ima u srpskom jeziku činjenica je isto kao što ima germanizama, a sad sve više i anglicizama, sve iz istih razloga – trenutna politička dominacija određenog naroda u datom istorijskom trenutku. Međutim, da ih postoji više nego u “bosanskom jeziku” neistina je, da ne kažemo laž, jer “bosanski jezik” ne postoji!

Na kraju “šta reći, koju poSluku poRati, kome”? Pjesmicu koju je Sejo izrecitovao vjerovatno su razumjele bradate čike potkraćenih pantalona i zavijene tete u Gornjoj Maoči, na Vlašiću, u Ošvi, a bogami, i u Sarajevu. U Republici Srpskoj i Srbiji taj se jezik niti razumije niti govori. Srbi imaju svoj srpski jezik, standardizovan, sa svoja dva pisma, dva izgovora, narječjem, gramatikom i pravopisom, i s tim u vezi nikako nemaju krizu jezičkog, a ni nacionalnog identiteta. Druga stvar, srpska intelektualna elita u svojim javnim nastupima ne koristi se prostaklucima, psovkama, vulagarizmima… Naravno, takve frustracije i ispadi nastaju zbog nacionalne neiživljenosti i naučne nezrelosti, tj. kod onih koji nemaju nikavu argumentaciju za svoje tvrdnje, pa na neki način moraju skrenuti pažnju na sebe. Takvi smatraju da svaka nacija, pa i ona koja se formira sredinom ili krajem 20. vijeka mora imati svoj poseban jezik. Znači li to da te nacije prije toga nisu imale nikakvog standardnog ili književnog jezika, da su bile književno “nepismene”?! A poznato je onome ko je u školu išao da tolike velike nacije nemaju svog imena u nazivu jezika, kao npr. Amerikanci, Meksikanci, Brazilci, Austrraliijanci i mnogi drugi. Jesu li ti narodi manje narodi od Bošnjaka zato što jezik kojim se služe nisu nacionalno imenovali? Ali razumljivo je da “Fejs” televizija, kao komercijalni medij, i Senad Hadžifejzović, kao njen vlasnik, moraju od nečega da žive i da opstanu na nemilosrdnom medijskom tržištu. Praksa je pokazala da najbolji načini za to jesu rijaliti šouovi i sapunice. Kako rijaliti emisija na TV Fejs izgleda vidjeli smo iz pjesmice o kojoj pisasmo (inače, takav je svaki drugi dnevnik), a sapunica je naravno Turska, i to sa, pogodite, iskrivljenim istorijskim činjenicama (politička priča kao i sa jezikom). “Plavi leptiri” govore o ratu u BiH, a scenario je već odavno poznat – Srbi krvnici, agresori, razbojnici i zločinci, paravan ljubav, a strastveni ljubavnici i dobri momci jesu, naravno, ko drugi nego Bošnjaci.

Možda, na kraju, da se još zapitamo zašto su iz naziva tog takozvanog bosanskog jezika izopšteni Hercegovci? Zašto se, ako on već treba da se zove po zemlji u kojoj se govori, kako to odnedavno tvrde političari iz FBiH, ne zove “bosanskohercegovački jezik”, a ne samo “bosanski”? Možda zato što ovaj put nisu mogli da postignu “konsenzus” sa komšijama/susjedima kao onomad 1994. godine u Vašingtonu.

Prije nego što Vam zahvalim na pažnji, još ću pitati: na kojem se jeziku pjeva i na kojem je pismu napisan tekst himne Bosne i Hercegovine?

Priredio: Miloš Malović

(www.palelive.com)

Postavi komentar

  Pretplatite se  
Obavjesti me o