Огласи
Šumska prostranstva u istočnoj Bosni su oduvijek bila jedan od najvažnijih resursa za život ljudi na ovom području.
Šume sa platoa Romanije, Ravne planine i Jahorine se počinju značajnije sjeći i koristiti još u doba Osmanlija, prilikom izgradnje Sarajeva. U vrijeme nastanka grada na Bentbaši su zaustavljani i vađeni balvani koji su spuštani u Paljansku Miljacku i rijekom transportovani do grada. Od šume sa ovog područja u Sarajevu je izgrađeno na hiljade objekata, a kako su požari često zahvatali grad, tako je obnova iziskivala i veću eksplataciju.
U tursko vrijeme, šuma se sjekla neplanski pa su velika šumska prostranstva bila potpuno uništena. Dolaskom Austro-Ugarske, počela je zaštita šume, a to je primijetio i Heinrich Renner koji je pred kraj 19. vijeka putujući od Sarajeva prema Palama napisao da su: „Padine, kojima prolazi put, obrasle šumom, i već se vidi korist od zaštite šume, što je uvedena. Na mjestima gdje su nekada šuma sjekla nelegalno, do mile volje, danas je sve sanirano…“
Ilustracija Heinricha Rennera krajem 19. vijeka
Dolaskom Austrougara počinje ozbiljnije korišćenje šumskih resursa, pa je i skupocjena pruga od Sarajeva prema Višegradu bila isplativa. Austrougarska vlast je odmah ustupila svojim firmama više od 300.000 hektara najboljih šumskih površina i započela izgradnju pilana i drugih preduzeća za industrijsku preradu drveta. U to vrijeme i područje Pala počelo se pretvarati u važan centar drvne industrije. Tada je započelo intenzivije naseljavanje paljanskog polja.
Prema službenim podacima austrougarske uprave za Bosnu i Hercegovinu, na Palama su već 1879. godine postojale dvije evropski uređene pilane, a njihovi proizvodi su čekali da budu transportovani za Sarajevo cestom čija je izgradnja tada bila u toku. Kada je izgradila strateški važnu željezničku prugu Sarajevo – Višegrad (1905. godine), Austrougarska je imala u vidu i njen veliki privredni značaj.
Otvaranje Željezničke stranice u Palama 1905. godine
Nezadovoljan položajem Srba u Austro-Ugarskoj svog glas je digao srpski pjesnik, pisac i političar Petar Kočić.
Kočić je bio veoma omiljen u narodnim masama i kod napredne omladine pa je izabran i za poslanika austrougarskog provincijskog Bosanskog sabora u Sarajevu.
Prilikom rasprave o budžetu za 1910. godinu u Saboru BiH u Austro-ugarskom carstvu kritikovao je okupatorsku upravu u Bosni.
Petar Kočić je kritikovao nacrt budžeta jer su sredstva bila raspoređena za „vrhovnu upravu“, za koju je on mislio da je BiH nepotrebna, jer postoji centralna uprava. Kočić je kritikovao i rad činovnika, jer su „dobro plaćeni, a nikada ih nema u uredu“.
On je tada rekao da su činovnici sluge bogataša koji pljačkaju siromašnu Bosnu, sječom „naše nesretne šume“.
„Ovaj isti gospodin (Petrašek) uvjek je učestvovao pri prodaji naših šuma, i prodao je sve što je najbolje od naših šuma i što je najbliže izvozu, tako da za 50 godina, kada se još mnogo proda – što ću kasnije kazati, – mi nećemo imati na prodaju ni klipa. Mogu reći i to, da je on bio glavni referent pri prodaji šuma, i ministar je morao njegov referat potpisati. Ja dozvoljavam da je moglo biti sve ispravno, ali nije pravo da i dalje ostane konzulent za bosanske šume; zato molim visoki Sabor, ako ga ne možemo ukloniti, barem da se zaključi da se ne smije nijedna naša šuma prodati dok je Petrašek konzulent bosanskih šuma.
Ja sam doznao od jednog prijatelja da će se posljednji veliki kompleks bosanskih šuma prodavati i ofertima, jer je rok do 1. septembra 1910. godine, i to su šume Ravna Planina, Vrhprača i Javorina, koje se imaju putem licitacije prodati.
Meni se čini da treba ovdje Sabor da obrati veliku pažnju, i moja je dužnost da na to upozorim, dužnost je to moja prema zemlji, prema narodu, samom sebi i potomstvu.“ (Pljesak).
Pilana Hadžišabanovića u Gornjim Palama odakle se prugom odpremala građa sa područja Ravne Planine
Zbog ovakvih nastupa u saboru državni organi su ga često hapsili i krivično gonili. Na Kočića se gledalo kao na jednog od najsmjelijih podstrekača srpskog narodnog ponosa.
On je jedan u nizu srpskih pisaca i intelektualaca, kojima je ropstvo i pravdanje pravde na slobodu odnosilo glavninu snaga. Uoči Prvog svjetskog rata na njemu su primjećeni znaci duševnog rastrojstva. Oboljeli Kočić umro je u beogradskoj duševnoj bolnici za vrijeme okupacije 27. avgusta 1916. godine.
(www.palelive.com)
