Vaskrs u košnici – pčela kao životni uzor

0
Vaskrs u košnici - pčela kao životni uzor

FOČA – Fočanski nastavnici vjeronauke i fiskulture Radan Mimić i Mladen Starović udružili su snage u pčelinjaku, a duh zajedništva i marljivosti pčela postao im je životni putokaz.

U dva pčelinjaka, u naseljima Šuba i Gradac, drže oko 60 pčelinjih društava.

Prvi je svijet ovih malih i vrijednih bića, dok je radio u Bogosloviji, upoznao Mimić, sada vjeroučitelj u Osnovnoj školi „Veselin Masleša“, a kasnije mu se pridružio Starović, profesor fizičke kulture u Srednjoškolksom centru Foča.

„Sa pčelama sam se upoznao potpuno spontano. Radio sam u Bogosloviji Svetog Petra Daborbosanskog, javila se neka žena da pokloni par košnica i svi su se zgledali ko će? Na kraju je, što bi rekli, na mene ispala kocka, jer volim puno da radim, volim prirodu. U početku nisam znao ništa o pčelama, mnogo sam pitao druge ljude, ali nije trebalo puno vremena da ih baš zavolim. To je bilo 2007. ili 2008. godine i od tada nije prestala ova ljubav prema ovom malom insektu, od koga možemo puno da naučimo i tako mali može da nam bude uzor“, priča Mimić.

Mimić u šali dodaje da je, koliko je pročitao o pčelama, do sada mogao doktorirati.

On ističe da je pčelarstvo nepresušno bogatstvo raznih informacija i da se stalno nešto novo otkriva, tako da se nikad ne može sve naučiti.

Više od svega, fascinira ga zajedništvo pčela.

„Danas u ovom svijetu ne može sin sa ocem da živi, nešto mu smeta, a otvorite košnicu, a u njoj 40-50 hiljada pčela, a samo jedna matica i nikad se ne posvađaju, svako zna svoje mjesto i svako dobija naređenje i niko se ne ljuti. Sam naziv radilica, znači otkako se rodi, sama izlazi iz ćelije, okreće se čisti i kreće sa daljim poslovima. To je samo jedna od stvari koju možemo da naučimo od pčela, da ne pričamo o drugim stvarima, o smirenju, o radu“, kaže Mimić.

Svi proizvodi od pčela su izuzetno zdravi, navodi on, pa čak i pčelinji otrov, ali su sam izlazak u pčelinjak i rad oko košnice od svega djelotvorniji.

„Nije sve stvar u dobrobiti i finansijama. Naravno, ko hoće malo ozbiljnije i profesionalno da se bavi, može i da zaradi. Ono što je najbitnije, previše smo danas u eri interneta, kompjutera, telefona, gdje čovjek samo sjedi kod kuće, u suštini ne izlazi, ne kreće se dovoljno, pa čujete razbolio se od ovoga, od onoga. Pčele su savršene upravo zbog toga što čovjek može da izađe u prirodu, da vidi koliko je lijepo, da diše svjež vazduh, da ne pričam koliko to utiče na čovjekovo normalno raspoloženje“, poručuje Mimić.

NJegov ortak u brizi oko pčela Starović priča da su se upoznali u Crkvi.

„Jednostavno, Bog je htio tako da se sretnemo i da krenemo da se bavimo pčelarstvom. Da mi je neko prije tri godine rekao da ću se ovim baviti, rekao bih mu da je to nemoguća misija. A sada kažem da je to predivan osjećaj, čak sam ubijeđen da neko ko jednom otvori košnicu i spusti glavu da mora da se ponovo vrati pčelama. Nevjerovatna zajednica koja nam govori kako mi treba da živimo i koliko stvari možemo da naučimo od pčela“, navodi Starović.

Prema njegovim riječima, između košnice i Crkve ima dosta sličnosti i podudarnosti.

Baš kao što je to u košnici, i u Crkvi bi trebalo da važe zakonitosti zajedništva i organizovanosti, a u isto vrijeme, kaže on, kada Crkva slavi Vaskrs, košnica se obnavlja i dešava se vaskrsenje novog života.

„Često ljudi kažu – vi u Crkvi. Ne postoje `mi u Crkvi`, postojimo svi, Hristos je došao u svijet da spasi sve ljude. Hristos je glava Crkve, matica je glava košnice. U Crkvi po pravilu trebalo bi da se zna ko šta radi, svako svoje mjesto ima, niko da se ne ljuti. Kod nas, čim nešto čovjek radi, ovom drugom krivo što on to ne radi. Na kraju krajeva, nemamo svi iste talente“, ističe Mimić.

On naglašava da u košnicama vlada savršen i nevjerovatan sklad, a april, kada se slavi Vaskrs, mjesec je kada košnica vaskrsava, kada matica poliježe više od 2.000 jaja dnevno, kada za 20 dana od sedam, osam hiljada koje prezime napravi 40 hiljada pčela.

„Košnica bukvalno vaskrsne i to nam je jedan slika Vaskrsa, ikona vaskrsenja. Bukvalno se iz pepela diže. Košnica je sigurno, dokazano je i naučno, najsavršenija zajednica u čitavoj prirodi i biće koje najviše radi“, pojašnjava Mimić.

I vrijedne pčele su dokaz da nije slučajnost što u srpskom jeziku riječ radost u korijenu ima riječ rad.

„Danas bismo svi za pet minuta da steknemo sve u životu. Naši stari su čitav život sticali, a isto je sa košnicama, sa pčelama. Pogledajte košnicu, čitava organizacija godinu dana traje da bi ako bude paše donijela 10-15 kila pčelaru, 20 nekada i više. Čitava godina radi malo radosti, ali je to ona radost koja samo radom može biti slatka i prava. Ove instant radosti danas, to brzo prođe, to su radosti koje ne donose pravu sreću“, uvjeren je Mimić.

On poručuje da čovjek ne treba ništa da radi sam, tako da se i on u pčelinjaku udružio sa Starovićem.

„Crkva je zajednica svih nas i ne valja čovjek da radi sam. Profesor fizičkog i ja zajedno radimo i super se slažemo. Na prvom mjestu nam nije novac ni zarada, nego druženje, što je najbitnije“, navodi Mimić.

Starović se nadovezuje na njegovu priču i kaže da on sebe i nakon tri godine rada u pčelinjaku smatra pomoćnim radnikom.

„Radan naređuje, ja slušam, što mi svi i treba da naviknemo da imamo neko poslušanje. Trudim se naravno da uz njega učim i pomognem koliko mogu. LJudi su smatrali da je neću moći da se bavim pčelarstvom zato što sam, najblaže rečeno emotivan, odreagujem na prvu, a za pčele treba da budeš smiren, jer kad im priđeš one to jednostavno osjete. Prve godine se dešavalo i po 70 ujeda, tako da je bilo negdje na granici da li odustati. Mislim da smo sada na nekom boljem nivou, pa me ne ujedaju kao prije“, uz osmijeh zaključuje Starović.

On napominje da je navikao na ujede i da mu ne smetaju.

„Još kada bismo mogli da proizvodimo pčelinji otrov, kao jedan od najskupljih proizvoda, dobro bi bilo. Ne smeta nam ništa, čak od prvog dana radimo bez rukavica“, dodao je on.

Mada je med najpoznatiji pčelinji proizvod, pčelari ga po važnosti svrstavaju tek na peto mjeto.

Prije njega su pčelinji otrov, matična mliječ, propolis i perga – pčelinji hljeb od polena.

„Ima jedna izreka koja kaže da samo neuki pčelari žive od meda“, kaže Mimić.

U pčelinjaku na uzvišenju iznad Foče nalazi se i jedna posebna košnica, o kojoj brine Mimićev sedmogodišnji sin Lazar.

„Tražio je da mu dam jednu košnicu, da bude njegova i da je malo sklonim od ostalih da bi on radio oko nje. To mi je bilo posebno drago, jer mislim da treba i on da se bavi pčelama, ove godine je dobio košnicu, evo počeo je da radi sa mnom i nadam se da će tako i da nastavi“, srećan je Mimić što je već u ovom uzrastu zainteresovao sina za boravak u „prirodnoj apoteci“.

(www.palelive.com / Srna)

Прати тему
Обавијeсти мe о
0 Коментара
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare