Snoviđenja Ljubiše čamdžije

0

VIŠEGRAD – LJubiša Kovačević poznat je kao uzoran domaćin u selu Đurevići kod Višegrada, ali ljubitelji zelenooke ljepotice Drine, njenih tajanstvenih virova i dubina poznaju ga kao susretljiva, vedra i vrijedna čovjeka koji se trudi da im izađe u susret i pomogne u nevolji.

Kovačević je jedan od rijetkih brodara na Drini na mjestu gdje je ova plahovita rijeka prije punjenja akumulacionim jezerom HE “Bajina Bašta” bila najplića, gdje je bio jaz i jedini bezbjedan prelaz sa jedne na drugu obalu.

Ovdje se sa teritorije rogatičke opštine prelazilo na višegradsku, u blizini je iz stijene iz izvora kuljala voda, na njoj radio stari mlin, a preko puta, na desnoj obali ponosito su vremenu prkosile zidine srednjovjekovnog Hrtar grada.

“Naslijedio sam stare skeledžije koje su ovdje na drvenim skelama okačenim na željezne sajle vozile stoku, robu i putnike, a danas prevozim turiste motornim čamcem da vide šta je ‘s onu’ stranu rijeke ili da uživaju ploveći ogledalom vode”, priča Kovačević.

Ovaj nasmijani čamdžija pun je priča o tome kako turisti pristižu automobilima iz Višegrada do njegovih Đurevića, “dignu” ga sa kakvog seoskog posla da ih “voza” jezerom, a usput, kaže, ko svaki dokon svijet zanovijetaju i zapitkuju čas ovo čas ono kao da je on u najmanju ruku profesor geografije ili istoričar.

“Ove godine navalilo ko nikad. Na desetine nekih čamaca, bordića i dva velika broda svaki dan špartaju drinskim jezerom na Starom Brodu. Pridružio im se nedavno i veliki bijeli brod režisera Emira Kusturice. Valjda narod bježi od gradske vreve u šumu i na vodu, liječi živce šta li… Pristanu tako uz obalu… traže vode za piće, da kupe mrsa i pršute, pitaju koliko je još vožnje do Žepe i Bajine Bašte”, zbori Kovačević.

Dogodi se i to, kaže starina, da se nekom ribaru ili izletniku pokvari čamac na sred jezera pa viče i doziva da mu se pomogne. “Šta ću kud ću, batalim svoj posao, pa u čamac da mu priteknem u pomoć. Tako sam, nesvjesno, postao neki servis na vodi, šta li?”, pita se LJubiša.

Prevozio je LJubiša na svom starom teretnom čamcu i đake dok su iz sela Stari Brod i Tatinica prelazili Drinu i išli u školu u Prelovo i Višegrad.

“Bila su to neka druga vremena. Po pet-šest đaka se ukrca u pet sati ujutro u čamac, sjeverac bije nad rijekom, djeca se šćućurila, drhću, lica im pomodrela. Kad su veliki mrazevi u čamac sam ubacivao peć bubnjaru da se bar malo oko nje ogriju”, sjeća se čamdžija.

“Dovlačio” je on komšijama i “namiru” iz grada, pa čak i stoku i “po par volova je znalo u čamac stati”. “Od svega je mi je najteže padalo kad sam morao da učestvujem u potrazi za potopalcima, jer Drina je čudna rijeka mnogo daje i mnogo uzima. Zna da se razbaškari u koritu, umiri i utiša, zasija zelenom bojom i primami njene zaljubljenike, ali zna da pobjesni, ražesti se, povileni i pomami pa krši i nosi sve pred sobom”, opisuje LJubiša ćudi velike rijeke.

Za LJubišu je Drina prostrano dvorište, jer mu je kuća kraj vode, koje vrijedna nevjesta u nedjeljno jutro pospremi i pomete da se pred gostima ne obruka.

Svaki dobar domaćin voli da mu je dvorište čisto, da u dokolici uživa u pogledu na njega, da sjedi s uživanjem u hladu stare kruške jeribasme i pije jutarnju rakijicu.

“Ali muka me spopadne kad vidim kako Drinom plovi smeće ono koje ‘građani’ Višegrada i drugih gradova u njenom slivu ‘frljakaju’ u bistru vodu rijeke. Kao da mi ga u zjenice meću. Zamisli kako bi bilo da odlažem svoje smeće u tuđu avliju. A Drina je najljepša avlija svih koji je vole i uživaju u njenoj ljepoti”, kaže LJubiša.

I još nešto – LJubiša je kivan na ribokradice koji mrežama u Drini uništavaju riblji fond, a u ratu su to čak činili i dinamitom. “Uništavati prirodu to ti je kao da ubijaš dio po dio sebe samog”, zaključuje priču LJubiša, dok njegov stari motorni čamac “teretaš” lagano klizi drinskim jezerom.

(www.palelive.com / Srna)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments