Ostala samo fotogalerija

0

VIŠEGRAD – O nekadašnjoj mnogoljudnosti familija u višegradskom kraju govori i dobro sačuvana i uokvirena fotografija u kući LJupka Arsića, koji je jedini sa suprugom Milenom ostao da živi u rodnoj kući ove familije u Veletovu.


Samo još fotografije svjedoče o nekadašljoj brojnosti porodica u višegradskom kraju.

“Gladne” 1949. godine tri kuće Arsića u zaseoku Kula u selu Veletovu imale su pedeset duša. A samo deset godina ranije u kući domaćina Milovana Arsića bilo je 18 duša.

Potvrđuje to i slika nepoznatog fotografa, jer je gazda Milovan imao novca da ga dovede u Veletovo i ovjekovječi članove familije.

Snimak svjedoči o nošnjama ljudi tog vremena, odjevnim predmetima, od kojih je najveći broj bio kućne izrade.

Muškarci su nosili šajkače ili šubare, a onda zubuniće i koporane, bijele vezene košulje od lana, a obuvali su opanke “kljunaše”.

Žensku nošnju su karakterisali jeleci i marame, kakve se nose po šumadijskim selima. Nošnja stanovnika višegradske opštine na desnoj obali Drine je – šumadijska.

O mnogoljudnosti familija u višegradskom kraju govori i dobro sačuvana i uokvirena fotografija u kući LJupka Arsića, koji je jedini sa suprugom Milenom ostao da živi u rodnoj kući ove familije u Veletovu.

“Moj otac Milovan imao je sedam sinova i dvije kćeri. Na svadbi, kad se ženio moj brat Boško, starješina kuće nas je okupio, onako svatovski zakićene peškirima i maramacima, poredao kao djecu u školi sve po starini i naredio fotografu da nas snimi” – priča LJupko.

Starina iz Veletova sjeća se da je fotograf bio čuveni Arsić iz Dobruna, željezničar po zanimanju, čovjek koji je ovjekovječio brojne događaje i familije, a snimao je najčešće na vašarima, sijelima i svadbama.

“Za fotografiju je tada trebalo izdvojiti dosta novca, ali moj otac nije žalio“, kaže LJupko.

LJupko se sjeća svih lica sa fotografije: na početku je gazda Milovan, pa onda najstariji sin Vukašin, pa Stjepan, onda Zlata i Milisava – kćeri, do njih su Stevo, Dragan, Dragojle, Boško i na kraju najmlađi – LJupko.

“Iako je gazda-Milovan obezbjeđivao pristojan život svojoj porodici, ipak su jedan po jedan nasljednika išli za boljim životom u Srbiju, gdje su osnovali porodice i nastanili se” – priča LJupko.

Porodice su u to doba bile patrijarhalne.

“Uveče za sofrom otac je raspoređivao sinove i kćeri i govorio šta će ko raditi sutradan. Neko je bio zadužen da bude mlinar, drugi da kosi travu i kupi sijeno…

Muškarci bi obavljali i druge poslove, a najspretnija žena bila je `planinka` – ona koja je toga dana spremala hranu za ukućane“, priča LJupko.

Veletovo je bilo jedno od najnaseljenijih sela u višegradskom kraju.

Raseljavanje njegovih stanovnika, započeto šezdesetih godina prošlog vijeka, okončano je nakon otadžbinskog rata – u njemu su ostali samo starci i starice.

O tome “kako je nekad bilo” i legendi o Kuli veletovskoj /koju je u priči “Veletovci“ opisao Ivo Andrić/ rijetkim turistima i putnicima namjernicima priča starina LJupko.

Zbog toga ga i zovu – čuvar kule veletovske.

(www.palelive.com / Srna)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments