Godišnjica mučkog napada na srpske vojnike u humanitarnom konvoju

1

Na spomen-obilježju u Budičinom potoku, kod Žepe 4. juna biće služen parastos za 45 srpskih vojnika koji su mučki ubijeni na taj dan 1992. godine u humanitarnom konvoju koji se kretao ka Zlovrhu.

Goran Đurić /58/ iz Han Pijeska nerado se sjeća jednog od najtragičnijih događaja za Pale i cijelu Sarajevsko-romanijsku regiju iz minulog odbrambeno-otadžbinskog rata.

Đurić je bio u humanitarnom konvoju vojnika sa Pala i okoline, koji su imali zadatak da dopreme hranu, vodu i sanitetski materijal za vojnike JNA koji su obezbjeđivali sisteme veze i repetitor na koti Zlovrh između opština Rogatica i Han Pijesak.

On u razgovoru za Srnu kaže da su predstavnici JNA dan prije, 3. juna 1992. postigli dogovor sa predstavnicima Žepe, u kojoj su živjeli muslimani, da kolona vozila sa hranom, vodom i drugim potrebama za vojnike JNA, prođe bez problema do repetitora na koti Zlovrh.

Taj značajni objekat veze obezbjeđivali su vojnici JNA u smjenama.

„Naredba je bila da prođemo mirno, dostavimo hranu, vodu i sanitetsku opremu za desetak vojnika koji su se izbijanjem ratnih sukoba u BiH našli u okruženju muslimanskih snaga i ostali bez osnovnih životnih namirnica“, kaže Đurić.

On tvrdi da nije bilo ni riječi o napadu na Žepu, kako su nakon toga predstavnici takozvane Armije BiH optuživali srpsku stranu.

Đurić ističe da je učesnicima konvoja naredbu o mirnom prolasku ka koti Zlovrh koju je izdao general Vojske Republike Srpske Manojlo Milovanović tada prenio jedan od oficira JNA.

Kolona je krenula ka Zlovrhu vjerujući da će druga strana ispoštovati dogovoreno.

„Da smo htjeli napadati Žepu mi ne bismo išli autima u koloni kao svatovi, nego bi se organizovali u frontalni napad. Sve priče o napadu na to mjesto su laž“, ističe Đurić za Srnu.

Goran Đurić
Goran Đurić

Prema njegovim riječima, kolona je naišla na prvu prepreku – barikadu postavljenu kod Stoboranske štale i bez otpora je uklonila, a potom na srušeni most na Rizi, koji je na brzinu popravljen za prelazak kolone.

Potom je konvoj ušao u ranije pripremljenu zasjedu u usjeku Bujičin potok, u kojem je sa svih strana napadnut sa strmih litica.

„Muslimani su na naš konvoj obarali tek porušena stabla mase po pet-šest metara kubnih, te otiskivali ogromno kamenje sa litica i presjekli kolonu mučkim napadom. Počeli smo da se branimo, ali nismo mogli da se povučemo niti nastavimo put jer su muslimanske snage na nas neprestano pucale iz lovačkih pušaka i snajpera“, sjeća se Đurić.

Tada je, priča on, nastao pravi haos i beznađe. Pala je noć, ljudi su bili na nepoznatom terenu, u šoku, iznenađeni napadom muslimana, u mraku su ginuli, ranjeni su previjali sami sebe i pokušavali naći spas ispod vozila…

„Mnogo toga sam zaboravio, imena ljudi koji su bili u mojoj blizini, ali nikada ne mogu zaboraviti borca, mislim da se prezivao Ćajić, ranjenog snajperom u stomak, koji je na mukama umirao ispod jednog od vozila, do dva-tri časa iza ponoći. Ne želim više da se sjećam te noći, ali ovo pričam zbog istine i opet tvrdim da je kolona željela proći bez problema do Zlovrha“, naglašava Đurić.

On podsjeća da je mjesto stradanja srpskih vojnika oko 10 kilometara udaljeno od Žepe i da je sa lokaliteta na kome je mučki napadnuta kolona ubrzo trebalo skrenuti na put koji vodi ka odredištu – koti Zlovrh.

Tenk koji je bio u obezbjeđenju humanitarnog konvoja ka Zlovrhu i prvi se nasukao na jedno od oborenih stabala sa litice, muslimanske snage su u medijskoj kampanji proglasile „simbolom otpora u odbrani Žepe“, da bi nakon rata, kako kaže Đurić, završio u starom gvožđu.

Đurić danas radi kao lovočuvar i živi sa porodicom u selu Kusače, kod Han Pijeska.

Posao je takav da sarađuje sa komšijama Bošnjacima u selima iz kojih je napadnuta kolona, ali niko ne pominje te teške teme, svjesni da je rat donio zlo i jednoj i drugoj strani.

„Bilo, ne ponovilo se“, završava svoju ratnu priču Đurić, prisjetivši se, na samom kraju, da se ovo stradanje 45 srpskih vojnika sa Pala u pratnji humanitarnog konvoja dogodilo upravo na Spasovdan 4. juna 1992. godine.

(www.palelive.com / Srna)

Pretplatite se na komentare članka
Obavještavaj me o
1 Komentar
Inline Feedbacks
View all comments

Žali Bože uzalud i nepotrebno izgubljene ljudske živote. Pukim slučajem nisam se našao u tom „humanitarnom“ konvoju. Ljudi više civili a manje vojnici, slabo ili nikako naoružani su povedeni sa nejasno definisanim ciljem, kao ovce nas klanje. Kakav crni dogovor u ratnom stanju, postavlja se pitanje odgovornosti onog ko je pokrenuo ovaj konvoj. I da li je bilo potrebno angažovati preko 100 ljudi za dotur hrane za deset vojnika JNA ? Zar za dostavu hrane za 10 vojnika, nije bio dovoljan jedan kombi sa vozačem i jednim vojnikom, ako je već bio postignut „dogovor“ sa drugom stranom.. Tako bi bile izbjegnute velike žrtve i stradanje.