Abazovići – osam godina: Mafija ne puca na žene i djecu, ali EUFOR puca

0

ROGATICA – Dragomir Abazović sa porodicom, na Tucindan 05. Januara 2014. godine, izašao je na groblje da zapale svijeće zadušnice i popiju čašicu rakije za raja i pokoja duše pokojne mu supruge Rade.

Prisutna su bila djeca, najbliža rodbina i tri znatiželjna novinara. Njima Abazovići i nemaju ništa novo reći. Sve su priče tu već ispričane. Ali odgovori na ključna pitanja nikad dati nisu.

A evo navrši se i punih 8 godina kako su pripadnici italijanskog EUFOR-a upali na imanje Abazovića u Bjelogorcima kod Rogatice, ubili Radu, teško ranili Dragomira i maloljetnog im sina Dragoljuba, na kućnom pragu, a da za ovaj zločin niko nikad odgovarao nije. Niti ima izgleda da će odgovarati.

Krvavi božićni praznici u Bjelogorcima 2006.

“Pokušali smo da tužimo pripadnike EUFOR-a koji su učestvovali u ovo zločinačkoj akciji. Nismo imali finansijske podrške od bilo koje institucije u Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini. Mi sami nismo imali snage da vodimo borbu sa jednom takvom silom kakav je NATO. Sud BiH nam je odgovorio da su pripadnici EUFOR-a “radili u skladu sa svojim mandatom”, tužilaštvo u Rimu nam je odgovorilo da se “vodi postupak” protiv vojnika koji su učestvovali u toj akciji. I tako, kako tad tako i danas… “postupak je u toku”, sa tugom nam priča Goran Abazović, sin pokojne Rade.

“Sjećam se da sam vidio dva džipa prije nego što su otvorili vatru na nas. Počeo sam bježati, dolje niz imanje. Pretrčao sam njivu, ali sam onda vidio da je gaj ispod mog imanja pun vojske. Zastao sam, vratio se dva koraka i… e dalje ne znam šta je bilo” priča nam Dragomir. A bilo je to da je dobio metak u glavu, blizu sljepoočnice i izgubio svijest.

Potpisnik ovog teksta pokušao je i prije 8. godina posložiti kockice šta se to tačno dogodilo pred kuću Abazovića, na Tucindan 2006. godine, kad su srpske porodice pripremale božićne pečenice za najradosniji hrišćanski praznik. Prikupljene činjence govorile su da su pripadnici italijanskih snaga EUFOR-a, većinom obučeni u civilna odijela i pancire, u pokušaju da uhapse Dragomira Abazovića zvanog Piđe, upali na imanje Abazovića. Došlo je do otvaranja vatre, u kojoj je poginula Dragomirova supruga Rada, a teško ranjen maloljetni sin Dragoljub kao i sam Dragomir.

Iako ovako krupne događaje obično prate i dezinformacije, ovog puta bilo ih je iznimno mnogo. Pisalo se i izvještavalo da je Dragomir ubijen; da je ranjeno dvoje djece; Rada nije povrijeđena vatrenim oružjem nego u šoku; Rada je umrla od infarkta; na EUFOR su Abazovići otvorili vatru; Dragomir je pucao sam sebe… itd.


Dragomir Abazović

Ono što je nezavisna novinarska potraga za činjenicama tad prikupila je sljedeće: U trenutku pokušaja hapšenja kod kuće Abazovićevih nalazili su se domaćin – Dragomir, supruga mu Rada, najmlađi sin Dragoljub i kućni prijatelj Milko Cvijetić. Cvijetić je u pucnjavi ostao jedini nepovrijeđen pa smo ga, kao nesumnjivo najvjerodostojnijeg svjedoka, zamolili da ispriča kako se tačno zbio događaj. On je i sam u proteklom ratu izgubio sina pa ga je stradanje dragih mu ljudi duboko potreslo.

Živi svjedok i materijalni dokazi kažu: Samo vojnici su pucali

“Taman kad smo izvadili prase iz korita i stavili ga na sto da ga finiramo, pojavio se jedan civilni “džip”. Izgubio nam se iz vida, iza kuće, a odmah iza njega pojavio se i drugi. Meni ništa nije bilo jasno. Mislio sam da dolaze ljudi po jagnjad, jer je Piđe obezbijedio jagnjad za dosta domaćinstava. Mislim da se radilo o desetak jagnjadi po koju je trebalo da dođu. Piđe nije tako mislio. On je bacio onaj nož i krenuo nizbrdo. Ja sam sve to nijemo posmatrao, još uvijek držeći u ruci nož kojim sam radio. Vojnici su preskočili drvenu ogradu i istog trenutka počeli pucati. Vatru su otvarali u pravcu Piđeta, koji je trčao niz nizbrdicu prema šumi. Sad mi je već bilo jasno da ga EUFOR pokušava uhapsiti, ali mi nikako nije bilo jasno zašto pucaju. Koliko sam ja znao i vidio, on nije bio naoružan. Jedan vojnik je natrčao pored mene. Prstom je pokazivao prema meni i obraćao mi se na meni nepoznatom jeziku. Ja sam i dalje gledao za Piđetom. Bio je odmakao oko sedamdeset metara a onda je pao, dočekao se na ruke i koljena, ustao i nastavio da trči. Gledajući za Piđetom, izgubio sam iz vidokruga Ljupčeta. Okrenuo sam se i vidio ga na pločniku pred vratima sa puškom. Pritrčao sam mu, oteo mu pušku i bacio je u kuću. Istrčala je i Rada, a ja sam joj govorio da bježi u kuću. I njoj i Ljupčetu sam govorio da bježe u kuću.

Nisu me slušali nego su pošli prema ogradi, ispod kuće, da vide šta je sa Piđetom. Baš kad smo se sve troje našli vani, otvorena je najžešća vatra. Zviždali su meci oko glave i meni nikako nije jasno kako nas odmah nisu sve poubijali. I mene i njih. U tom je Ljupče povikao: “Pogodi me.” Prihvatio sam ga i spustio na zemlju. Pogledao sam u Radu. Bili smo udaljeni svega metar-dva jedno od drugog. I Rada je rekla: “Pogodiše me, Milkane!” Pritrčao sam joj, pridigao je, povukao prema nekom panju za sječenje mesa. Pala je na lijevu stranu. Rekla mi je: “Milkane, pomozi mome Ljupčetu, ja gotova”. Istog trenutka kad su njih dvoje pogođeni prestala je i pucnjava. Unio sam Ljupčeta u kuću. Zapomagao je: “Boli me, čika Milkane, zovi mi doktora”. “Neću ti, sine, zvati doktora, odvući ću ja tebe u bolnicu samo da vidim šta ti je sa mamom”. Vratio sam se po Radu da je unesem u kuću, ona je već ležala na leđima, žuta kao vosak. Nisam siguran da je uopšte davala znake života. Vratio sam se u kuću i uzeo Ljupčeta sa kauča. Jedva sam ga donio do auta koje je bilo pored njihovih “džipova” na putu. Toliko sam bio van sebe da sam dijete unio u vozilo na vozačevo mjesto, kod volana. Stavio sam ga, onda, na susjedno sjedište. Držao sam ga desnom rukom a lijevom sam vozio. Na nekih sedamdeset metara od kuće nasred puta stajao je “džip”, prazan, sva četvora vrata bila su otvorena. Nisam mogao proći od “džipa”. Nigdje nikog nema, tišina kao u grobu. U tim trenucima osjećao sam se kao da sam sam na svijetu, kao vuk.

Nekako sam prošao između “džipa” i sijena, preko kanala. Auto je proklizalo ali sam nekako prošao kroz blato. Na putu sam vidio još dvojicu EUFOR-ovaca u civilu. Zamalo nisam udes napravio sa jednim traktorom, kako sam ludački vozio. U Domu zdravlja preuzeli su dijete i odvezli za Foču. Vratio sam se gore, mislio sam da i Radu dovezem u bolnicu. Ni meni više nisu dali da priđem. Mislim da više od sat vremena nisu dali da joj se priđe, onako teško ranjenoj”, prepričao nam je Milkan Cvijetić tačno šta se dogodilo na Tucindan 2006. U Bjegorocima.

Rada nije preživjela rane. Njen jedanaestogodišnji sin, na svu sreću – jeste. I glava porodice, Dragomir, ostao je živ. Sa trajnim posljednicama od ranjavanja. Metak mu je ušao pored sljepočnice, a izvađen je na drugoj strani glave. Kako je živ… ko će znati. Važno je da jeste. Iako je kvalitet njegovog sadašnjeg života na niskom nivo. I Dragoljub, sada momčina da ga se samo nagledaš, niti se zna da li je viši, širi ili ljepši, ima posljedice od ranjavanja. Mlad je, u najboljim godinama, pa to dobro nosi i podnosi. Da je majci mu Radi da ga vidi ovakvog momčinu…

Bestraga im istraga

Istrage su vodila tužilaštva u RS, F BiH, tužilaštvo BiH, kao i EUFOR. NATO snage vodile su i internu istragu. Zašto javnost ni danas ne zna da li su te istrage odgovorile na ključna pitanja: Da li su Abazovići otvarali vatru na EUFOR-ce? Milko Cvijetić decidirano tvrdi da nisu, a on je jedini svjedok koji nema veze sa EUFOR-om. Ako nisu, a nisu jer su nalazi tzv. “parafinske rukavice” kod svo troje Abazovića bili negativni na prisustvo barutnih čestica, zašto su onda vojnici komadosi pucali u leđa ženi i maloljetnom dječaku? Zatim, ko je pucao u Dragomira? I zašto? Cvijetić kaže da su karabinjeri. Porodica tvrdi da Dragomir jeste kod sebe u džepu imao pištolj, takozvanu “šesticu”, ali da je pištolj i pronađen u džepu ranjenog čovjeka. Teško je i zamisliti da neko izvadi pištolj iz džepa, puca sebi u glavu, a onda pištolj ponovo vrati u džep. A i ključni dokaz, zrno izvađeno iz Abazovićeve glave, istog je kalibra kao i NATO puške? Zašto i zarad čijeg interesa je plasirao dezinformacije da se Dragomir sam upucao!?

Zašto niko teško ustrijeljenoj Radi nije pružio prvu pomoć više od sat vremena!?

Zašto su opšte dobro istrenirani vojnici pucali na civile koji nisu otvarali vatru na njih!?

Šta je to uopšte EUFOR radio u avliji Abazovića na Tucindan 2006. godine!?

Iako je, u prvi mah, rečeno da je Tužilaštvo Sarajevskog kantona podiglo optužnicu protiv Dragomira Abazovića zbog sumnje da je počinio ratne zločine, kasnije je javnost obaviještena da su njegove ratne aktivnosti bile samo predmet istrage, ali da optužnica nije bila podignuta. To je cijelom događaju dalo novu dimenziju: ispostavilo da su vojnici pucali na čovjeka i njegovu porodicu a da on nije čak bio ni optužen. I na kraju, otkad to međunarodne NATO-snage rade policijske poslove i to po nalozima Tužilaštva Kantona Sarajevo!?

Dragomir se godinama nakon rata ponašao kao i svaki drugi čovjek. Kretao se sam, radio, završavao poslove. Svojim vozilom sam je, skoro svakodnevno, dolazio u pet-šest kilometara udaljenu Rogaticu. Takođe i traktorom. Zašto su ga pokušali uhapsiti na kućnom pragu, na veliki pravoslavni praznik, i zašto su ugrozili cijelu porodicu kad su ga mogli i samoga uhapsiti, na putu u vozilu (na primjer)!? Čak i italijanska mafija zabranjuje pucanje u žene i djecu.

Na kraju krajeva: eno Dragomira – eno tužilaštava, ako se šta Dragomir Abazović Piđe ogriješio o zakon što ga danas ne istražuju i ne hapse? Ako nije što mu ubiše ženu, što raniše sina, a što njega napraviše invalidom? I zašto za taj zločin niko nije odgovarao? Niti će ikad odgovarati!

(www.palelive.com / Frontal.rs / Piše: Zoran Janković)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments