Balada o Lajki

0
49

Moj komšija Neban je imao kuju koja se zvala Coni. Tek se večeras, poslije toliko godina upitah, kakvo je to ime i ko li joj ga je dao. Nekako, sve kontam, da je Coni, ipak muško ime, ali je naša Coni ipak bila kuja.

Opet sumnjam na Nebana, jer mi je sve ličilo na njega, a od njega se tih godina moglo svašta očekivati. Coni je u stvari bila mala, neugledna kujica, kakvih ima po Bosni na svakom koraku, ali je bila ko otrov ljuta. Našoj zgradi, u ulici Treći april br 14, nije smio niko nepoznat prići, a da Coni ne nasrne na njega. Pošto je bila sitna i neugledna, mnogi su je znali podcijeniti i zbog toga, sigurno i danas na nozi nose ožiljke od njenih zuba. Coni je bila idealan pas, čuvar kuće. Vjerna svom gospodaru, ali kao što rekoh, čuvar kuće, ali ne zgrade. Zbog toga, što je bila tako sitna, a ljuta, često je bila predmet šutiranja i mi smo veoma često mogli čuti njeno skičanje, kad eto jadnica, naleti nekome na nogu. Svi mi stanari smo bijesno istrčavali na balkone, da se verbalno obračunamo sa nasilnicima. Pogotovo, mi djeca. Coni je sve stanare u zgradi voljela i kad bi nas negdje spazila, nisi je se mogao otresti, od njenog umiljavanja, skakanja oko tebe, lizanja i njene želje da se igra sa nama. Imala je veoma oštre zube i u igri sa nama je od milosti znala da te ko fol ujede, ali je to bio samo blagi stisak, koji je ona znala kontrolisati. Često smo se ljutili na nju, tjerali je od sebe, pogotovo u kišno vrijeme, kada je sva blatnjava, prljala ti nogavice, ali sve je to bilo zabadava. Danas će, sigurno, svaki od bivših stanara zgrade, reći da je Coni baš njega najviše voljela, ali ja ipak mislim da smo joj najdraži bili, Gera i ja. Gera nju, baš nešto pretjerano nije volio jer je bila kuja, ali mu se sviđalo to što je bila tako ljuta i što smo je mogli “napuckati” na drugu djecu. Inače Gerin otac je bio lovac i imao lovačkog psa, koji se zvao Brnjo. Brnjina kućica je bila iza naše zgrade i Brnjo je, osim u lovu, uvijek bio na lancu. Brnjo je bio veoma pitom i to je Geri najviše kod njega smetalo. Gera je svaki dan nosio Brnji da jede i još je od rođenja, zbog lovačke strasti njegovog oca, odrastao uz pse. Vjerovatno je iz tog razloga i imao veliku ljubav prema tim životinjama. Međutim, čitav život je težio da ima muškog psa vučjaka, koji bi bio ljut, koji bi volio samo njega i samo njega branio.

Ne znam, da li je Gera volio druge životinje, ali ja sam, kao dječak, imao čudnu ljubav prema svim životinjama. Jako sam volio mačke, konje, pilad, malu telad, janjad. Sjećam se jednom, da je stari kupio jagnje, da ga zakolje za kurban bajram. Jagnje je bilo kod nas u podrumu desetak dana, prije nego će biti zaklano. Ja ga hranio. Svaki dan mu donosio svježu travu i jagnje je mene toliko zavolilo (a i ja njega) da bi čim bi me spazilo radosno blejalo, što je men i tjeralo suze na oči. Toliko sam bio ganut, tom ljubavlju. Ja nisam ni slutio da će to jagnje za par dana biti zaklano. Naravno da su i u kući znali za tu moju ljubav pa su zvali čovjeka da ga zakolje, tek onda kad sam ja bio u školi. Kad sam došao kući u podrumu sam našao, oguljenu, krvavu jagnjeću kožu i bio toliko bijesan, da danima nisam govorio ni sa kim u kući. Po tradicionalnom muslimanskom običaju, kurbani su se dijelili, što među familijom, što siromašnima, što poznanicima. Od toga ipak, jedna trećina ostane u kući da se pojede. Treba li reći da ja nisam ni okusio tog mesa. Da me ne shvatite pogrešno, nisam ja zbog tog događaja postao vegeterijanac. Volim ja jagnjetinu, pogotovo onu sa ražnja, više od bilo kog drugog mesa. Ali eto, tog jagnjeta mi i danas žao.

Osim domaćih životinja, volio sam i divlje. Jedne jeseni, gore u Rudićevim lijeskama sam našao ježa, kog sam ponio kući. Bio je to vrlo mlad jež i vrlo brzo se pripitomio i gotovo nikad se nije skupljao u loptu, kako to ježevi čine kad dođu u kontakt sa čovjekom, nego se odmah privikao na nas i nije nas se plašio. Ma, suze nam je na oči nagonio svojim nestašlucima. Obično se krio pod sećijom, ali mu je omiljeno mjesto bilo pod šporetom, gdje mu je bilo toplo i udobno. Najnemirniji je bio kad dođu gosti. Radoznalo je išao od jednog do drugog, mirisao noge, a onda glasno puhao, što nas je sve nagonilo na smijeh. Čak ga je i moja majka zavolila, iako je uvijek bila oprezna, prema tim mojim novotarijama, koje sam ja donosio kući. Bila je sita više mačića, golubova, vrapčića, pak čak i malih ribica (gaga, kako smo ih zvali), koje sa ja lovio na Miljacki, a onda ih puštao u kadu, napunjenu vodom. Međutim, jež joj je bio zabavan, sve dok nije otkrila njegov izmet pod sećijom, kao i mjesta gdje je sirota životinja mokrila. Ali, moram zaista priznati, smrad je bio neopisiv i neizdrživ. Tako da je jadni jež ubrzo morao napolje. I taman, onaj dan, kad sam ga mislio odnijeti u šumu gdje sam ga našao, pade snijeg. Baš nekako tih dana smo u školi rezbarili one šperploče, kućice za ptice koje smo trebali postaviti svako na svom balkonu. Meni tada pade na pamet da jednu takvu kućicu prepravim za mog ježa. Rečeno učinjeno. U šumi sam našao i donio suhog lišća i tako napravio lijepu postelju za mog ljubimca. Teška srca sam ga iznio na snijegom zameteni balkon, nasjekao mu komadiće mesa (jež je mesožder, za one koji to ne znaju) i zajedno sa njim to stavio u kućicu. Kad sam ustao ujutru i otišao ponovo na balkon da nahranim ježa, bio sam nemalo iznenađen prizorom. Jež se bio skupio u loptu a na svaku bodlju je nabio po jedan list. Mislio sam da je krepao, smrzao se jadan, ali sam ubrzo otkrio da se lopta nadima, kako je jež disao. Otrčao sam u šumu, donio još suhog lišća i do vrha napunio kućicu. Eto, tada sam se ja lično uvjerio da  ježevi spavaju zimski san. Jež je tako ostao čitavu zimu na balkonu tako ušuškan u suho lišće. Kad se u proljeće otopio snijeg i kad su Rudićeve lijeske olistale, odnio sam gore ježa i stavio ga pod lijesku. Kad sam sljedeći dan otišao da vidim, da li je još uvijek gore, ježa više nije bilo. Znam da tada nisam osjećao žal za kućnim ljubimcem, nekako sam više bio ponosan na sebe. Ni dan danas ne znam zašto.

Mi, kao klinci, nismo puno znali šta znači, kada se životinje pare. Niko nam to nije ni objašnjavao. Kad su oko naše kuje počeli da se skupljaju, razne džukele, ja i Gera smo ih tjerali i gađali kamenjem. Mi sve kontali da im se Coni, na neki način zamjerila. Jedan dan ja to ispričam majci i ona mi reče da je to normalno i da je došlo vrijeme da se Coni kuca. Način na koji je to moja majka naglasila da se Coni kuca, isključivalo je svaka druga pitanja, tako da ja nisam ni pitao dalje. Jedan dan, samo što sam se vratio iz škole zvoni mi Gera na vratima i zove me hitno da izađem. Istrčimo iz zgrade i imamo šta vidjeti. Naša Coni zakačena za jednog ogromnog kera, koji je po svemu podsjećao na vučjaka, sa onim uspravnim ušima. Kako su oni tako spojeni leđima jedno drugom, ja i Gera mislili da su im se repovi zapetljali, pa ne mogu da ih raspetljaju. Ovaj veliki ker, ma najmanje tri puta veći od Conija, nju tako vuče, a ona jadna gotovo jedva prednjim šapama dohvaća zemlju, stalno skiči, da nam se srce cijepalo od tuge. I ja i Gera nakupismo kamenja usput i počesmo gađati ovog kera, dok on sav zapjenjen i iskeženih zuba nije krenuo prema nama, vukući i dalje Coni za sobom. Kad smo vidjeli te očnjake kako škljocaju i taj bjes u psećim očima Gera i ja nagulimo bježati. Srećom, odnekud naiđe i Neban. Imao je neku letvu ili močugu u ruci, pa je svom snagom raspalio po onom mjestu gdje su se psi spajali i tako oslobodi jadnu Coni. Veliki ker i sam oslobođen, skičeći pobježe. Nije mu, izgleda, padalo na pamet da se obračunava sa nama, iako smo mi ukočeni od straha to očekivali. Bilo kako bilo, poslije ovog događaja, nije više pasa, obilazilo oko Coni. Prepali se garant, zbog onog, što se desilo onom velikom vučjaku, rezonovali smo Gera i ja. Prošlo nekoliko mjeseci od tog događaja. Gera i ja igrali glavomet u ulaznom hodniku od zgrade, kad nam priđe Neban i zove nas da nešto vidimo u njegovom podrumu. Uđosmo, kao zavjerenici u podrum, Neban sav zagonetan, govori nam da nikome ne kažemo, ovo što ćemo sad vidjeti. U polutami podruma, negdje u ćošku, na prostrtoj deki, ležala je Coni, a pored nje je kmečalo, troje malih goluždravih kučića. Prizor kao iz dječije slikovnice. Coni u ležećem položaju, dok je troje kučića doje. Kučići su imali uspravne uši i zatvorene oči. Tek nam Neban objasni, da se kučići rađaju slijepi i da im treba najmanje tri sedmice dok progledaju. Coni  nas je prepoznala i dok sam je ja milovao ona mi je lizala ruku, ne pomjerajući se. Kako je to sve mene raznježilo, ne bih ovim riječima mogao opisati. Znam da sam poslije danima, čim dođem iz škole išao u podrum i donosio Coni ili hljeba ili mlijeka ili kostiju, koje bi ostale iza nas, poslije ručka. Kako su dani prolazili, kučići su bivali sve veći i ubrzo više nisu bili goluždravi, već im je narasla gusta dlaka. Coni je bila šarena, kao lopta buba mara, crne pjege, na bjelom krznu, dok su kučići sve i jedan, bili pepeljasto sivi, ni nalik na majku. Jedan dan ja krenuo u podrum, kad ono u podrumu Gera igra se sa kučićima. Kučići već progledali i veselo se igraju, ujedaju jedan drugog, skaču jedan na drugog, ko biva ljutito, pri tom glasno lajući. Gera, koji je imao više iskustva od mene, što se tiče pasa, reče vidno razočaran: “Suki, pa ovo su sve kujice”. “Ma od kud ti znaš”, rekoh mu ne vjerjući njegovim riječima. “Ne piše im na glavi da su kuje”. “Ma evo vidi i ti”, reče, samouvjereno, okrećući svako štene na leđa. “Znam ja šta govorim, sve su kuje”, uporno će Gera. Hajde, da mu vjerujem. Nije ni meni, eto bilo drago, da baš ni jedno ne bude muško. Par dana je prošlo od tog događaja, opet mi  zvoni Gera na vrata, hoće hitno sa mnom da priča. Odosmo u podrum i on mi reče, da je Nebanova majka, teta Ravijola, bila kod Gerinog oca i pitala ga, da on kao lovac pita ostale lovce, treba li nekome od njih malih kučića, jer ona ne zna više šta da radi od njih. Gerin otac joj obećao da će joj pomoći. Mene gotovo suze zališe, kad sam to čuo. “Pa šta ćemo sad, Gera?” “Ma Suki, imam ja jedan plan, ako se slažeš sa mnom. Mi ćemo ukrasti jednog sebi i sakrićemo ga. Niko neće znati. Napravićemo mu kućicu i hraniti ga, dok ne poraste. Šteta što su sve kuje, al bolan Suki, zar ne vidiš njihove uši. Pa to su pravi vučjaci. To će biti ljuto ko sam đavo. Niko nam neće smjeti prići, kad ker bude uz nas. Je li se slažeš sa mnom?”, upita Gera. “Ma kako da se ne slažem, taman sam ja tebi to htio predložiti”, rekoh obradovan što isto mislimo i što smo našli jedno rješenje. “Pa dobro, kad ćemo ga ukrasti”, upitah nestrpljivo. “Ma čuću ja od starog, kad ih on htjedne uzeti. Nego sutra ćemo kod tebe i kod mene u podrumu tražiti kakvih daski da skujemo kućaru”, reče Gera. “Ma takvog te volim, sutra odmah u akciju, dok ne bude prekasno. Ja mislim da su još premali da bi ih odvojili od majke. Šta ti misliš?”, upitah ga. “Ma važno je da mi kućaru skujemo, nek ima gdje spavati, ostalo ćemo lako”, završi Gera.

Cijeli sljedeći dan, znam da je bila subota, smo proveli u podrumu, mjerili daske, rezali, kovali… Negdje predveče je kućara bila gotova i to sa onim kosim krovom “na dvije vode”, da se kiša i snijeg mogu slijevati. U ponedjeljak, kad sam se vraćao iz škole, pred zgradom me čekao Gera. Gotovo jecajući mi objasni, da je jutros rano njegov stari odnio kučiće. “Jebi ga Suki, zakasnili smo”, bio je očajan. Ja dugo nisam mogao sebi doći od šoka. “Znači, džaba smo se mučili i pravili kućaru”, rekoh na kraju, rezignirano. Uđosmo u podrum, tamo u uglu nije više bilo ni deke, ni kučića. Grlo mi se steglo, jedva sam suze suzdržavao. I baš kad smo krenuli prema izlazu, začujemo tiho cviljenje, koje nije dolazilo iz Nebanovog podruma, nego iz moga. U nevjerici se vratismo osluškujući iz kog pravca dolizi cviljenje, a onda u polumraku spazih štene koje se gotovo zaglavilo, pokušavajući da izađe iz mog podruma napolje. Pogledasmo se u nevjerici i nijedan od nas ne može da dođe do daha. Odmah priskočismo, kao po komandi. Gera odiže drvena rešetkasta vrata, a ja polako izvukoh uplašeno štene. Vidjevši da je oslobođeno i da je izvan opasnosti, poče, ovaj put radosno da cvili i da mi liže ruke. Ja sam ga od dragosti, gotovo udavio, pritiskao ga na grudi, milovao i ljubio kao što majka ljubi svoje jedino djete. Gera pomalo zavidan, reče: “Suki, daj ga malo meni, molim te”. Dadoh mu ga, a Gera je sav treperio od sreće. U tom momentu ni ja ni Gera, da li od sreće ili ushićenja se nismo ni upitali kako je štene uopšte ostalo u podrumu i zašto ga Gerin stari nije uzeo zajedno sa ostalim kučićima. Stvari će se razjasniti tek par dana kasnije. Naime Gerin stari nije ni znao koliko kučića ima. On je u podrumu našao samo dva i dva je i uzeo. Štene koje smo nas dvojica našli je da li u igri ili iz radoznalosti se nekako uspjelo uvući u moj podrum i tu će i ostati, na našu ogromnu sreću. Medjutim, naši su problemi su tek sad nastali. Gdje sa štenetom, a da ga drugi ne nađu. U podrumu, u svakom slučaju nije smjelo ostati. Riješismo da ga sakrijemo daleko od ljudi, pa se odlučismo da ga zajedno sa kućicom smjestimo na Goli Koran. Tako ja uprtim štene. U plastičnu kesu stavim  flašu mlijeka i flašu vode, posude iz kojih će štene jesti i piti. Bilo je tu još par kora hljeba, parče suvog mesa, dok se Gera uprtio sa psećom kućarom, koja uzgred rečeno i nije bila baš laka za nositi, pogotovo, ne uzbrdo i na duže vrijeme. Usput smo se mjenjali doduše, malo ja, malo Gera i tako oznojeni, jedva nekako se popesmo iznad Batove štale u samo podnožje Golog Korana. Tu negdje u gustoj paprati, ispod omorika, nađosmo najpogodnije mjesto gdje ćemo smjestiti kućaru. Na brzinu nalomismo granja i paprati i položismo to u kućaru. Baš će mu biti udobno, mislili smo. Bilo je jedno, dva ili tri sata poslije podne. Sredina maja. Goli Koran sav u zelenilu. Dan je bio predivan, nigdje oblačka. Sunce je bilo još uvijek visoko. Imali smo vremena da se igramo sa našim cukom. Gera je bio oduševljen uzdignutim ušima i stalno mi ponavljao: “Ma Suki, ovo je pravi vučjak, vidi mu ušiju. Ima samo sa nama da se igra i da samo nas sluša. Drugoj djeci ga nećemo ni pokazivati, dok ne odraste, da se ne bi učio na njih. Jel tako?”, bio je uporan. “Stani”, rekoh. “Vidiš li ti da mi imamo kera, a on nema ni ime. Kako će nam se odazivati, kad nema ni imena još?” upitah ponovo, povišenog glasa. “E jes tako. Vala si u pravu. Ne možemo imati kera, a da nema imena”, složi se i Gera. “Imaš li kakav prijedlog?”, upita. Ja sam dugo prebirao po glavi. Ma kakvi. Padala mi na pamet imena, te Bobi, Soni, Gari, Robi, Bleki, Tomi, Kudro, Liso, Šarov, Zeljov, odnekud mi naleti i onaj Lesi iz filma, ali na kraju zaključih da su sva ova pomenuta imena bila muška, a da je naše malo štene u stvari mala kujica i da joj treba naći neko lijepo žensko ime. “Meni, Gera da me ubiješ, ne pada na pamet nijedno žensko ime. Hajde ti reci, tvoj stari je lovac, sigurno je imao i neku lovačku kuju, nisu valjda uvjek bili muški.” “Ne znam Suki stvarno. Prije Brnje je stari imao Garova, ja sam tad bio mali i malo ga se sjećam. Ne mogu se sjetiti da je imao kuju. Ma da joj damo muško ime, vidiš da je i Neban svojoj kuji dao muško ime Coni”, reče već pomalo nervozno Gera. “Ma stani, sad mi sinu”, uzviknuh oduševljeno. “Pa neki dan nam je učitelj pričao da su Rusi prije par godina, poslali u svemir živu kerušu. Lajka se zvala. E tako će se i naša zvati, jel može, Gera?” “Ma super joj stoji. Dobro si se toga sjetio. Lajka je pravo ime za nju“, sa puno olakšanja će Gera. “Hodi vamo, Lajka. Lajka… Dodji, Lajka!” zvao je. Gera je ležao zavaljen u paprati, sa jedne, a ja sa druge strane. Kujica je bila između nas. Ja sam je sa druge strane takođe zvao. Jadno malo stvorenje, gleda čas u mene, čas u Geru, maše svojim kao antena uspravnim repom i sva zbunjena, ne zna na koju će stranu. “Hajde, da vidimo, koga više voli. Kome priđe, toga više voli, jel važi, Suki?”. “Ma važi”, potvrdih i ja, očekujući, svakako da će meni krenuti. Međutim kujica, sva u nervozi, glasno zacvilje, a potom leže i zabi njušku u paprat. Da je mogla, pokrila bi oči šapama. “Eto vidiš, Gera, da podjednako voli obojicu i neće da se neko od nas naljuti”, rekoh ja pomirljivo. Od tog trenutka nam je bila još draža. Ja joj nasuh mlijeka u posudu, ustvari praznu  konzervu od mesnog doručka, nadrobih malo i hljeba, međutim Lajka je halapljivo polizala mlijeko, hljeb nije ni dotakla. “Joj Suki, ona je još uvijek na mlijeku, neće ona još zadugo porasti”, primjeti Gera. “Dobro si ti Gera, valja nama svaki dan tamburati do na Goli Koran. Šta ćemo kad padne snijeg”, primjetih ja već vidno pokoleban. “A šta, ako nam je neko ukrade”, crne misli su nam kroz glavu prolazile. “Ma samo da ona hoće još malo porasti, Suki, ona je vučjak, neće njoj niko smjeti prići, vidjećeš”, bio je gotovo siguran Gera. “Važno je samo, da Lajka izgura prva dva mjeseca. Svake sedmice ćemo joj bar jednom davati živo meso. Od tog psi budu ljuti, to mi je stari pričao”, reče. Tako u priči, nismo ni primjetili da se spušta veče. Sunce je već odavno bilo iza druge strane Golog Korana. Bližio se čas rastanka sa Lajkom. Poljubismo je na rastanku obojica i ja je stavih u kućicu. Međutim, lakše je to zamisliti, nego uraditi. Kako god da je ja stavim u kućaru, ona je odmah izlazila iz nje. Ma nema šanse da ostane unutra. “Gera, hajde se ti sakri iz omorike i gledaj šta će raditi, a ja ću pobjeći dole niz brdo”, predložih Geri. “Ma čim si ti zamako, ona je za tobom krenula”, priča mi Gera, poslije. “Bogami Suki, imaćemo problema, da je naučimo na kućaru. Eh, da imamo kakav lanac, pa da je svežemo”, reče ponovo. “Ma, gdje ćeš štene vezati lancem, bi se udavilo, moj Gera”, progovorih i ja. “Ma moramo nešto smisliti. Evo šta ćemo”, predložih. “Vidio sam ovdje jedan panj, pa ćemo njime zatvoriti ulaz od kućare. Nema ona snage da ga odgura, jel važi?”, upitah. Gera potvrdi glavom. Tako smo i uradili. Stavismo Lajku unutra i donesosmo panj. Nasuli smo u konzerve i mlijeko i vodu, da ima za sutra, dok se mi ne vratimo iz škole. Zatvorismo ulaz panjem i za svaki slučaj sjedosmo u blizini i šuteći čekali reakciju. Jadno štene, čim je primjetilo da je ostalo samo, tako je cvililo i škevtalo, gotovo zavijalo, da nas je duša bolila. Ali mi smo morali nazad kući. Došli smo i do napuštenog hotela na Koranu, a zavijanje se čak dovde čulo. Mi se samo nijemo zgledasmo.

Ne znam ni kako sam tu noć spavao i da li sam uopšte spavao. Činilo mi se, da se čak i u mojoj sobi čuje Lajkino zavijanje. Stotinu puta mi je na um palo da krenem sam gore, po mrkloj noći, da joj pravim društvo. Jedva sam ujutru ustao u školu. Majka je već izgubila nadu da ću ikako ustati. Ni sam ne znam kako su mi časovi prošli i čim je zvonilo za kraj nastave, sam trčeći krenuo prema Golom Koranu. Gore je već bio Gera i sav podbuo od nespavanja, igrao se sa Lajkom. Jadna kujica je skičala od radosti kad je mene vidjela. “Gera, jesi li je čuo, kad si dolazio, je li skičala”, upitah ga. “Orila se šuma, Suki, vjeruj mi. Moramo nešto smisliti, ne možemo je sljedeću noć ovdje ostaviti. Neko će je naći i uzeti”, očajno će Gera. “A šta misliš, da je, tamo kod stanice stavimo u onaj šaht za vodu, znaš gdje sam ja krio jabuke, kad smo išli u krađu kod Bate. Tu je suvo, a kad zatvorimo poklopac, ne može je niko čuti kako zavija”, predložih ja. “E dobro si se toga sjetio, a i lakše će nam biti da joj nosimo hranu. Nije toliko daleko kao Goli Koran”, reče Gera, sa olakšanjem. Opet uprtismo i kućaru i štene i krenusmo niz Goli Koran. Do predveče smo Lajku sakrili u moj podrum i dobro zaštitili, da ne može sama izaći. I opet kad smo došli po nju da je zatvorimo u šaht za vodu, ona je žalosno cvilila. Negdje pred sami sumrak oprezno smo, da nas ko ne vidi, spustili je u šaht i zatvorili je teškim gusanim poklopcom. Sa zebnjom smo osluškivali njeno prigušeno škevtanje, koje je prelazilo u zavijanje. Ni tu noć nisam mogao spavati. Dva puta sam je obišao tu noć. Šaht je bio ni 20 metara daleko od željezničke stanice Koran. Ljudi koji su išli na jutarnji voz, mogli su čuti tužno zavijanje, koje je dolazilo iz dubine šahta. Srce mi se kidalo od tuge i brige. Opet teško ustajanje i spremanje za školu. Nađem se sa Gerom, odmah poslije škole. Ni on nije, kaže, mogao spavati i obilazio je jutros, prije škole, a onda nam je obojici postalo sve jasno. Prvi je Gera pronašao prave riječi. “Suki bolan, mi patimo jadno štene. Nema načina da se mi brinemo o njemu, zar ne vidiš. Patimo i njega ali i sebe”. Njegove iskrene i istinite riječi su, kao so na ranu, padale na moju dušu. “Dobro”, konačno priznadoh poraz. “Misliš li kao i ja. Stavićemo ga u ovaj teretni voz. Vidiš da kači još vagona. Stavićemo i kućaru u vagon, pa ko nađe Lajku, nek mu se nađe i kućara. Hajde donesi ti kućaru, a ja ću trknuti do kuće da donesem mlijeka i vode, da ne krepa od gladi. Imamo još vremena, ali požuri”, rekoh odlučno. Otrčah do kuće, nasuh  mlijeka i vode i pade mi na pamet da na komadu papira napišem: “Ja se zovem Lajka”. Nek bar znaju kako se zove. Istrčao sam na stanicu. Tamo je već bio Gera sa kućarom u naručju. Nađosmo jedan natkriveni vagon sa otvorenim vratima. Stavismo kućaru, a onda odosmo po Lajku. Izvadismo je iz šahta. Kad smo podigli poklopac od šahta, zapahnu nas smrad kanalizacije. “Pa ovo smrdi na kanalizaciju Gera, a ja mislio da je vodovodni šaht. Bože, kako smrdi. Pa da je još jednu noć ostala, sigurno bi se ugušila unutra”, rekoh. Lajka je bila gotovo promukla od zavijanja. Oči su joj bile mutne i krmeljive. Ljubio sam je iako je i ona smrdila na kanalizaciju. Dadoh je i Geri. U to se začu pištaljka, voz samo što nije krenuo. Zakačih onaj papir na kućaru, a Gera je uspio ugurati Lajku u kućaru. Voz je polako kretao, a ja i Gera smo tužno gledali kako nestaje iz našeg vidika. Krili smo oči jedan od drugoga. Stajali smo tako jedno pet minuta, nismo ni riječ progovorili. Voz se više nije čuo. Ja sam kroz stegnutu vilicu, bjesno procjedio: “Gera, kunem ti se svim i svačim, da čim porastem ću sebi nabaviti vučjaka i niko mi ga neće moći uzeti”. Gera me pogledao i sa razumjevanjem klimnuo glavom. “I ja ću sebi, da znaš”, reče i on. U glasu mu se osjećala odlučnost.

Danas, dok ovo pišem, imam 56 godina. Nikad nisam održao riječ i nikad nisam nabavio vučjaka. Ne znam, da li je Gera. Od svih kućnih ljubimaca sam par puta u životu imao male papagajčiće, tigrice. Ni za njih nisam imao vremena. Bili su gotovo redovno sami i uvjek sam ih, na kraju, nekome poklanjao. U međuvremenu sam putovao svijetom, upoznavao razne ljude i kulture. U Africi, u Australiji u Aziji sam upoznavao razne životinjske vrste i nikada nisam poželio da ih imam kod kuće. Pa čak ni one pametne majmune ili one ogromne Kakadu papagaje. Kao dječak od deset godina sam spoznao šta znači ljubav i koliku cijenu čovjek, ponekad, mora da plati, da bi je sačuvao. Tako mlad sam shvatio da je ljubav i strepnja i bol. Strepnja da je ne izgubiš, a bol kad se to već desi. Ali, jednu stvar u životu nisam razumio. Zašto su ljubav i bol toliko povezani?

Piše : Suad Džanko

(www.palelive.com)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

avatar