Zaborav je teži i od smrti

0
SOKOLAC – Krenule su Francetićeve crne legije u proljeće 1942. godine prema Drini. Paklene su bile njihove namjere. Mnostrumi se udružili da ispune ono što je od njih tražio poglavnik Pavelić i Endehazija – pobiti sve što nosi srpsko ime, postaviti šahovnicu na obali Drine, očistiti Bosnu od pravoslavlja.
U tom ubilačkom pohodu crnokošuljaša, među kojima su, svjedoci kazuju, najbrži na nožu bili muslimani iz istočnog dijela Bosne, u Miloševićima i Starom Brodu na zvjeski način umoreno je oko šest hiljada srpske nejači – djece, žena, starih i iznemoglih. I pripadnici njemačke armije bili su zgroženi nad stravom i užasom koji su vidjeli u aprilskim i majskim danima četrdeset druge. Hroničari su zapisali da je tih krvavih dana, da bi izbjegle ruku koljača, sa stijenja u Drinu skočilo čak 320 srpskih djevojaka.

O zločinu na obalama Drine bilo zabranjeno govoriti u zemlji “bratstva i jedinstva”. Da se kasapini ne uvrijede. Istoričari i pripovijedači su decenijama sramotno prećutkivali strašnu istinu. Izuzetak je bio Momir Krsmanović, koji je kao dijete prošao drinsku golgotu. On je, sedamdesetih prošlog vijeka, na stranicama svog djela “Teče krvava Drina” svjedočio o jeznom proljeću 1942. godine. Napadan je, nažalost, i od onih čiji su rođeni obezglavljivani i bacani u mutne talase Drine. Pred kraj novembra 2008. godine, u manastiru Dobrun kod Višegrada predstavljena je knjiga “Zaboravljeni zločin – Stari Brod”, djelo grupe autora. Te iste godine, uz blagoslov mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, podignut je spomenik i održan prvi pomen nedužno stradalim Srbima.

U svakom zločinu bilo je i onih koji su ostali živi, koji su izbjegli kamu, ostali da svjedoče, kazuju o zlodjelima . Dogodilo se to i u vrijeme krvavog pira ustaša u Miloševićima i Sarom Brodu. Najveći dio njih danas nije među živima. Ponijeli su svoju muku u vječnost, tamo gdje nema mjesta za one koju su uživali u ubijanju.

Ovih dana zabilježili smo priču osamdesetčetvorogodišnjeg Rista Borovčanina, koji živi u selu Pediše – zaseoku Rakoči. Tužan je što se o tim jezivim događajima decenijama nije govorilo, što su mučenici bili skoro zaboravljeni. Pred vama je Ristovo bolno sjećanje, dragi čitaoci.

„Sa sedam godina sam ostao siroče. Otac umro, majka se preudala i sa sobom odvela moje dvije sestre. Kod četrnaest domaćina sam služio, radio danonoćno. Spoznao sve što prati odrastanje mališana bez roditelja.

Rat je uveliko bjesnio na Balkanu, ubijalo se na sve strane. Oko polovine aprila 1942. godine, na čelu “crne legije” udario je Jure Francetić na pravoslavlje u istočnoj Bosni. Imao sam tada 11 godina i sve mogao ruzumjeti što su stariji govorili.

Naša Romanija je uvijek bila na meti okupatora u zlim vremenima. Iskupili smo se, sjećam se dobro, na parceli Bjelave, u selu Žulj. Stariji su vijećali, šta je najbolje činiti da bi izbjegli ustašku kamu. Jedni odlučili da bježe u šume Romanije, a nas Jovan pokrenuo prema Drini. U tim trenucima, kada smo ostavljali svoje selo na milost i nemilost ubicama, bili su tu i Draškovići, Mumovići i drugi. Srbi su tada bili zajedno, nisu se podvojili na četnike i partizane. Savo Derikonja, Ljuban Nešković i Borko Radović organizovali su odbranu od zla koje je jurišalo iz pravca Kladnja, Nišića, Sarajeva. Krenuli smo, moj prijatelju, drugog maja. Nejač, starci, žene, zavežljaji sa hranom i stoka zajedno, u tužnoj koloni , na putu u neizvjesnost. Cilj – majka Srbija. Hiljade nesrećnika pošlo je tada prema Drini, da spasi goli život od Francetićevih hordi zla.

Prošli Rogaticu, popeli se na Gornju Lijesku, prostor gdje i danas rastu ogromna stabla lijeske, drveće koje štiti država. Tu nas presrete čovjek i upozori da ne idemo na most u Višegradu, gdje Italijani ne dozvoljavaju prolaz prema Srbiji, otimaju ono malo muke što narod nosi, i okreću kolone prema Miloševićima i Starom Brodu, pravo na ustaški nož. Kažu da je to bio Radomir Nešković, koji se kasnije pročuo u borbi za odbranu srpskog naroda na prostoru od Romanije do Drine. Poslušali smo ga i krenuli prema Miloševićima, gdje smo zanoćili.

Sviće treće majsko jutro. Huči Drina, nosi leševe iz pravca Višegrada, gdje je dan ranije bio pokolj srpske nejači. Nesreću je pratila kiša, olujni vjetrovi, voda udarila na obale, popela se gdje nikad nije bila. Na obalama narod, satjeran u zbjegove, nijemo posmatra pomahnitalu rijeku i prostor preko Drine, na kome je tražio spas. Ali, kako preko vode. Naroda mnogo, skela malo, a ustaše s Boričke visoravnim spuštaju se u svom ubilačkom pohodu.

Nikada ne mogu zaboraviti četničkog kurira, koji dojaha na konju. Juri kroz narod, sav u znoju i govori: “Bježite ljudi, evo ustaša, sve će vas poklati!”

Ubrzo začusmo topot kopita, ustaška konjica opkoli narod, jurišaju krvnici na nemoćne. Zbjeg pritišću prema vodi, nema se kud. Mnogi spas potražiše u talasima Drine, uz jauke skaču u mutnu vodu. Kolju, odsijecaju glave, ruke, noge, oči vade, rasijecaju utrobu, malu djecu u vis bacaju i na bajonete dočekuju. Jauci nedoklanih nesrećnika, poziv za pomoć… Sudbina nemoćnih u rukama bezdušnika, monstruma, onih što su zadojeni zlom još dok su u majčinoj utrobi bili. Ubijaju, stavljaju poklane u ponjave i u Drinu bacaju. Krv teče niz strme obale i miješa se pjenušavom vodom.

Ni sam ne znam kako sam živ ostao u toj klanici. Sjećam se, moj prijatelju, da je vjetar oko nas nosio ono što su djevojke spremale za udaju, tkale na razbojima. Ponijele nesrećnice na posljednje putovanje. Završile u ledenoj vodi Drine, umirale u jezivim mukama. Zavukao sam se pod veći komad platna izatkanog u dugim noćima romanijskim, na prelima, pokrio se ruhom djevojačkim, pao među poklane moje Borovčanine. I tako ostao živ. Sudbina je, valjda, tako htjela. U pokolju su stradali moji stričevi, strine, snahe, rođaci, rodice… Od mog strica Pavla poginu žena Anđelka, snaha Savka, kćeri Milana i Milka, unuk Mirko. Od čeljadi strica Arsena, kod koga sam bio kad ostadoh bez roditelja, ubijeni su Darinka, Slobodan, Radojka, Ranko, Slobodanka. Pobiše i pobacaše u Drinu naših jednaestoro čeljadi.

Gledam, na drugoj obali Drine vojska u žutim uniformama, s puškama na gotovs. Traže da se prekne ubijanje i Francetića da se pojavi i zaustavi pokolj. I, zaista, pojavi se zloglasni ustaški bojovnik, u crnoj uniformi, na konju putalju. Učini mi se da je malo poguren. Naredi ubicama da stanu, da se narod potjera u Stari Brod, što je i učinjeno. Vele, ona vojska sa druge strane rijeke njemačka i “Nedićevci”. Oni su zaustavili krvav ustaški pir. Kažu da je naređenje stiglo čak iz Beograda, da su se i sami Nijemci užasavali onog što su ustaše činile.

Iz gomile ubijenih, ustajem, obliven krlju. Izlaze iz kukuruzišta pored Drine preživjeli. Vidim svoju tetku, jedno dijete nosi na ruci, a drugo ide pored nje. Ugleda me, nije se smjela radovati, kao ni ja. Pođosmo zajedno prema Starom Brodu. I pored zabrane ubijanja, čim uđosmo u noć, na začelju kolone čuju se jauci. Ustaše ubijaju i u Drinu bacaju.
U Starom Brodu okupio se silan narod. Nema klanja. Oplakuju se ubijeni. Tuže majke i očevi za djecom, ali glasno ne smiju. Krvnici oko njih. Drina, čini mi se, još glasnija, plahovitija, goropadnija, nosi drveće, na polomljenim granama odjeća, stabla pokrivena kosom djevojačkom, strelovito promiču leševi prema ravnici, putuje drinska grobnica u nizinu. Jeziva slika, krv ledi u venama.

Preko Drine, u čamcu, pređe šest oficira, razgovaraju sa Francetićem. Jedan od ustaških oficira pope se na veliki trešnjev panj i obrati se nesrećnom narodu: „Nema više ubijanja. U Srbiju ne možete. Primirje je. Organiziovaće se povratak vašim kućama. Ustaške patrole će vas pratiti na prostoru pod svojom kontrolom. Ko hoće u domobrane, može zadužiti oružje“ – govori oficir u crnoj uniformi.

Da bi zaštitili svoju nejač, neki Srbi odoše u domobrane. Sila Boga ne moli.

Vraćamo se našoj Romaniji. Istim putem, nazad, uz striminu, prema Boričkom platou. Ostavljamo mutnu i žalosnu rijeku i u njoj svoje najdraže, one koji nikada neće naći smiraj u grobljima svojih sela, tamo gdje njihovi preci počivaju.

Iz tog povratka, prijatelju, ne mogu da zaboravim da smo sa Sjemeća poveli kravu, živinče ostavljeno od vlasnika u ratnom metežu. Stigla je u koloni do našeg Žulja, u kome nađosmo samo pepeo. Zapalili zlotvori i kućare za pse. Nismo zbog ofanziva bježali do kraja rata.

I danas, u osamadeset četvrtoj godini života, sjećam se tih bolnih događaja. U snovima mi dolaze strašni prizori, često vidim u krvi svoje stričeve, strine, rodice, čujem krike djevojaka, gledam kako sa visokog stijenja skaču u nabujalu Drinu. Ne mogu da oprostim onima koji su zabranili da se o tom neviđenom zločinu ne govori. Među njima, nažalost, su bili i Srbi, čiji su srodnici bez glava završili u Drini. I Francetića je stigla kazna – ubijen je od strane oslobodilačke vojske, ali, nažalost, njegovo ime se veliča i danas u BiH. Jedna ulica, čujem, u zapadnom dijelu Mostara nosi ime vođe zloglasne „crne legije“. U minulom ratu više jedinica hrvatske vojske ubijalo je srpsku nejač pod imenom ustaškog zlikovca.

Raduje me da je došlo vrijeme u kome se bar slobodno može govoriti o nečuvenom zločinu, ubijanju na kome bi pozavidjeli i koljači u jasenovačkom logoru. Raduje me što su opštine Rogatica i Višegrad, uz ogromnu pomoć Srpske praoslavne crkve, u Starom Brodu sagradile spomen-obilježje postardalim u proljeće četrdeset druge, što tu ima spomen-kapela u kojoj se mogu svijeće zapaliti i pomoliti za duše mučenika, što na taj sveti prostor dolaze mladi, unuci i praunuci zvjerski ubijenih. Odlazim i ja na to mjesto stradanja. Uvijek mi se duša stegne, srce hoće da iskoči kada se sjetim tih krvavih događaja. Oni će me pratiti sve do smrti, do posljednjeg trenutka mog ovozemljaskog života.

“Hvala ti, prijatelju, što zabilježu ovu moju tužnu priču. Da se zlo ne zaboravi, jer zaborav je teži i od smrti”.

(www.palelive.com /www.opstinasokolac.net / V.E.)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments