Огласи
Psiholog u Centru za mentalno zdravlje na Palama Vanja Tešanović rekla je Srni da ovoj ustanovi nedostaje logoped jer je u posljednje vrijeme sve više djece koja ne razvijaju govor.
„Posljednje tri godine imamo logopeda, ali na pola radnog vremena. Zakonom je predviđeno da na određen broj stanovnika dolazi logoped na četiri sata“, istakla je Tešanovićeva.
Ona je navela da razni uzroci utiču na razvoj govora kao što su internet i televizija, dodajući da svako drugo dijete koje uđe na vrata Centra dolazi zbog toga što ne govori.
Tešanovićeva je navela da se sve to može riješiti postupnim radom u saradnji sa roditeljima i njihovim aktivnim radom kod kuće.
Ona je napomenula da svako dijete u različitim uzrastima treba da posjeduje određeni fond riječi i da zna određen broj glasova.
Tešanovićeva je dodala da o trenutnom broju pacijenata ne može govoriti jer se svakim danom on mijenja, ali da su zadovoljni što su ljudi prepoznali njihov rad i ne boje se da dođu u ovu ustanovu.
„Mi pomažemo koliko možemo i trudimo se da osobu osnažimo kako bi ona sama našla rješenje za svoje probleme, tako da svaku osobu posmatramo kao zasebnu individuu“, istakla je Tešanovićeva.
Ona je navela da Centar za mentalno zdravlje ima odličnu saradnju sa Srednjoškolskim centrom „Pale“, osnovnim školama, vrtićima, Centrom za socijalni rad, policijom, nekim nevladinim organizacijama, te da su članovi Udruženja za pomoć djeci „Mreža“.
Centar za mentalno zdravlje na Palama osnovan je u maju 2012. godine i funkcioniše u sklopu Doma zdravlje Pale. Od 2013. godine posjeduje i sertifikat koji ga čini Centrom sa kvalifikovanim osobljem.
Broji oko 1.800 registrovanih korisnika i pruža raznovrsne usluge u domenu struke. Bavi se prevencijom i promocijom mentalnog zdravlja, prevencijom mentalnih poremećaja, radom sa djecom, savjetovanjem roditelja i djece, kao i liječenjem.
(www.palelive.com / Srna)
Koliki je broj autistične djece u Palama? Kako postupiti ako niste roditelj djeteta koje ne govori, ne registruje pojave koje ga okružuju (ne odaziva se na ime, ne reaguje na zvukove, na životinje, na poznate i nepoznate ljude), ne prati pogled, ne uspostavlja kontakt očima, ne izražava osjećanja (čak se ne smije), ima epizode samopovrijeđivanja (udara glavom u pod, namještaj, radijatore i sl. ), ustaje u zoru, igračke okreće naopako, ljude doživljava kao stvari, nije mu moguće pažnju usmjeriti ka bačenoj lopti ili ka njegovoj nozi kada ga blago štipnete, hoda na prstima i uopšte živi u nekom svom paralelnom svijetu, a roditelji odbijaju svaku vrstu dobronamjernog savjeta ili ponuđene pomoći i dijete drže izolovano od druge djece i gotovo neprekidno u krevetcu iako dijete ima gotovo dvije godine. Kako ispravno postupiti ako roditelji odbijaju da dijete odvedu kod bilo kog dječijeg ljekara, koji bi znao kako da pruži stručnu pomoć?
Od rata na ovamo, malo kad pročitam nešto lijepo. Imam dosta godina, mnogo sam kontaktirala sa narodom, a koliko me sjećanje služi, djeca su čak i pod istim uslovima, i od istih roditelja, počinjala da pričaju u različitom uzrastu. Sada, ako ne počne da priča kada bi po nečijem shvatanju trebalo, to je ogroman problem. Imam osjećaj da su roditelji bez razloga isprepadani i uplašeni.
Postovana gdjo Milojka, i sami koristite internet pa Vam je jasno da prije rata i neposredno nakon rata nisu postojala savremena sredstva komunikacije. Danas postoje razlicite vrste specijalizacija a jedan broj njih je u sluzbi zdravlja djece. Vjerovatno je nasilje u porodici i porodicno zanemarivanje postojalo i prije nekoliko decenija ali se o tome nije mnogo govorilo. Tadasnje majke nisu bile zauzete selfijima i pucenjem i trcenjem po drustvenim mrezama kao sto je to trend u danasnje vrijeme. Zastita i unaprijedenje zdravlja djece je priotitet i kao takva ne moze biti prepustena primitivnim i nesavjesnim pojedincima. Drzava institucionalno garantuje ovu zastitu i zato svaka cast onima koji je promovisu i obezbijeduju. Ne mozemo okretati glavu od slucajeva zapustanja djece jer nam ne prija da gledamo u tom pravcu. Postoji granica kada privatne i porodicne stvari postaju drzavni problem i kada postoji interes i obaveza drzave da reaguje.