Priča o Zoranu Raboti (video)

0

Današnje vrijeme je postalo nepredvidivo. Ljudi se rijetko osvrću na tuđe nedaće i probleme. Trčimo da uhvatimo korak s vremenom, ali na kraju ne stižemo i posustajemo. Međutim, postoje i oni kojima je jedno ljudsko “hvala”, podstreh da nastave da pomažu drugima.

Takav je Zoran Rabota, koji je prije 13 godina počeo da vozi autobusku liniju Pale – Kovačica. Zoran svaki dan prelazi po 30 km u jednom pravcu i tako dva puta dnevno. Put je neuslovan i više od 20 km je makadam. Rupe su sastavni dio tog puta, pa je linija neisplativa. Zbog toga je Zoranova ljudskost došla do izražaja.

“Odmah čim sam počeo da vozim, ljudi su se obraćali za namirnice koje im trebaju. Dovlačim ljudima sve što im treba, lijekove, hranu… Oko 150 domaćinstava ovisi od ovog kombija, jer nemaju drugog izbora”, priča Zoran.

Ljudi su se navikli na svog vozača, na njihovu “pokretnu samoposlugu”. Ne smiju ni da pomisle da možda za par godina on neće voziti. Čim se spomene njegovo ime, svima su puna usta hvale.

Do sada je kombi prevozio oko 50 đaka s ovih krajeva, a bilo je i studenata koji su završili i koji još studiraju i neke jače fakultete. Nekada je na ovoj liniji vozio veliki autobus i znao je biti pun. Dešavalo se da po dvadesetero ljudi stoji, međutim svi ti ljudi su se raselili. Put je loš i ljudi su otišli u potrazi za boljim životom.

Zoran je za sve ove godine prisustvovao brojnim događajima, a sa posla nosi i veliki broj anegdota.

“Dešavalo se da mi kažu da donesem “one lijekove koje ja trošim”. Ja ne mogu baš sve pamtiti, pa sam morao zapisivati koje lijekove trebam donijeti. Dešavalo se i da ostanemo u snijegu, jer put nije bio dobro očišćen. Znali smo ostajati po tri – četiri sata da guramo kombi dok dođemo do sela Kovačica”, sa osmjehom se prisjeća Zoka.

Drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. Tako se i narod ovih krajeva, oslanja na svog Zoku.

(www.palelive.com / Bojan Čvoro / RTRS)

Subscribe
Notify of
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments