Kusturica gradi rusko selo na Trebeviću?

0

Na planini iznad rodnog grada, proslavljeni reditelj započinje izgradnju novog naselja. Poklon Srspkoj i doprinos multikulturalnosti Sarajeva. U toku otkup zemljišta.

Vlasnik dvije kanske “Zlatne palme” Emir Kusturica u ponedjeljak je ekskluzivno “Novostima” saopštio: poslije Drvengrada u Mokroj Gori i Andrićgrada u Višegradu, proslavljeni reditelj na proljeće započinje izgradnju trećeg “utopijskog naselja”! Ne bilo gdje: na olimpijskom Trebeviću, odakle pogled puca na njegovo rodno Sarajevo, biće izgrađeno Rusko selo, kao poklon velikog umjetnika Republici Srpskoj. Ali i doprinos multikulturalnosti koja je zakazala “na ovim prostorima”!

– Ljudi koji su poslije rata u Sarajevu sjeli u fotelje, slabo su radili na multikulturalizmu mog grada. Ortodoksno, Rusko selo će obogatiti sarajevsku okolinu, a biće izgrađeno na najljepšem mjestu gdje se žičarom, iz grada, nekada stizalo na Trebević – kaže Kusturica. – Razgovaramo i o mogućnosti da se trasa žičare, duge 1.700 metara, obnovi. Za ovaj posao imamo finansije jer je važno da Sarajlije lakše stignu do nas. Uvjeren sam da će novi utopijski grad zablisati iznad Sarajeva, na 1.600 metara nadmorske visine! Gradnja počinje na proljeće.

Iz glavnog grada susjedne države, Sarajlije će lako zakoračiti u “ruski”, pravoslavni ambijent. Na tri i po hektara, naći će se rekonstruisano rusko selo s kraja 19. vijeka. Biće baš onakvo kakvo u kakvom su se skupljali slikari, sa svim “simptomima umjetničke kolonije”. Idejno rješenje je završeno, otkup zemljišta je u toku, uslijediće izrada glavnog projekta. Ima tu i državnog zemljišta, ali je saradnja sa vlastima u Istočnom Sarajevu odlična, zato neće biti problema da se ideja realizuje – dodaje proslavljeni reditelj. – Riječ je o partnerstvu dvije firme: jedna je moja, sa 51 odsto učešća u ovom poslu, druga pripada bivšem ruskom generalu Alanu Glazovu, čovjeku koji se danas uspješno bavi biznisom u Moskvi.

Objašnjava Kusturica da mu je Glazov nedavno predložio da zajedno izgrade naselje na Kavkazu, slično Drvengradu. Lako je dogovoreno da se u zavičaju ruskog biznismena ideja realizuje. Kusturica je ponudu prihvatio, “uz klauzulu” da se i na Trebeviću gradi Rusko selo.

Svojevremeno, Kusturica je rekao javno da se u Sarajevo neće vratiti. Stvarnost ga samo donekle demantuje: njegova rodna Gorica ne vidi se sa Trebevića, “okrenuta” je prema koševskom brdu, skrivena…

– Nema to veze! Nekim stvarima je mjesto u srcu. Tamo su najsigurnije. Vraćam se, dakle, ne baš u Sarajevo, već na mjesto sa idealnim pogledom na grad – govori Kusturica. – Riječ je o sljedećem: ideja o multikulturalizmu traži sagovornike na najmanje dvije strane. Važno je da smo blizu i da zajedno osvajamo novu slobodu.

– Ja sam sav posvećen komšijskom načinu života, odgovara Kusturica na pitanje šta očekuje od susreta sa dosadašnjim komšijama. – Možda neću baš vikati: gdje ste susjedi, dugo se nismo vidjeli… Jednostavno, nacionalne konfrontacije još postoje, one su emocionalne prirode, a kada se stanje “na terenu” jasnije sagleda, mora se tumačiti i racionalno – ističe reditelj. – Pored toga, sve što gradim postaje korporacija. Želja mi je da sa Drvengradom, Andrićgradom i Ruskim selom ne stanem. Želim da do kraja života izgradim još jedan grad, negde u Hercegovini, ali o tome nekom drugom prilikom…

Nije teško predvidjeti da će u Sarajevu biti onih koji će u izgradnji Ruskog sela vidjeti “zavjeru”. Pitaće javno: “gde je Kusturica bio tokom rata”… Drugi će se, opet, čuditi što je reditelj, počasni građanin dvadesetak svjetskih gradova, namjerno “zaboravljen” u Sarajevu.

– Rat sam proveo praveći filmove. To je daleko djelotvornije, nego da sam u skladu sa svojim temperamentom birao ratnu stranu. Izbjegao sam strahotu stradanja jednog grada. Međutim, nije samo tadašnje rukovodstvo SDS zatvorilo Sarajevo. Krivi su i neki od onih unutra. Da sam u tom trenutku bio “rukovodilac” Sarajeva, možda se ne bih predao, ali jedno je sigurno: u rat ne bih ulazio – govori Kusturica. – Da se nasilje zaustavi, apelovao sam i 24. aprila 1992. godine, “gađao” sam savjest svjetskih moćnika autorskim tekstom “Evropo, moj grad gori”, u francuskom listu “Le Monde”. Od početka sam bio protiv rata. Sada blisko sarađujem sa predsjednikom Miloradom Dodikom, koji se zalaže za početak mira, a svoje stavove u Miloševićevo vrijeme, zamalo je platio glavom. Ko hoće da zna, sjetiće se: savjest Evrope nije “prošla”, Kutiljerov plan je odbijen.

Zli jezici tvrde, dodaje Kusturica, da je Kutiljerov plan odbijen poslije jedne, ne previše duge posjete američkog ambasadora Aliji Izetbegoviću. Ali ko to tačno zna…

– Zbog svih Sarajlija dobre volje, izgradnja na Trebeviću je važna. Početak suživota i približavanje, moraju se dogoditi bez obzira na različita tumačenja novije i starije istorije. Ako obična, jednostavna činjenica da sam ja Srbin nekome smeta, ako boli to što pripadam srpskom i internacionalnom, a ne bošnjačkom korpusu kulture, tu pomoći nema – objasnio nam je Kusturica, u razgovoru obavljenom u Višegradu, na gradilištu Andrićgrada, koji već baca prve sijenke, pred put do Trebevića, u Kusturičin komšiluk, sarajevski.


LEKCIJE O MULTIKULTURI

RUŠEVINE “bivše države” još su bile vrele od prolivene krvi, kada su mi iz novonastale države ponudili “veliku čast”, da budem deo dokumenta “Ko je ko u Bošnjaka”. Natjerali su me da ponovo istražujem svoje korijene. Otpisao sam im tada tekstom objavljenim u “Novostima”, poručujući da bih se možda mogao naći u knjizi “Ko je ko u BiH” – jer sam ja, Emir Kusturica, Srbin. Pošto Bošnjak nisam, a rasuđujući i po “stanju na terenu”, preostalo mi je sada da nekadašnjim sugrađanima budem dobar komšija.

Istog trenutka kada sam odbio da budem “uglavljen” u korpus bošnjačke kulture, u Sarajevu su me proglasili za neprijatelja. Do danas to se nije promijenilo. Istovremeno, iz mog grada je nestao multikulturalizam. To je sada monolitna sredina sa 97 odsto Bošnjaka. Odatle se čuju lekcije o multikulturalizmu, a ja nudim priliku da se taj koncept pokaže i razvija u praksi.

Prije četiri mjeseca Angela Merkel je izjavila, da je multikulturnom društvu u Njemačkoj došao kraj. Zamislite da je isto to rekao, naprimer, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Vjerovatno bi “milosrdni anđeo” odmah bacio atomsku bombu na Banjaluku, a predsjednika bi streljali! Dakle, čak i ovako negativan, poražavajući stav o “smrti multikulturalizma”, najmoćniji, među kojima je i ona, sebi mogu da priušte. Mene to vrijeđa, jer sam ideju internacionalizma razvijao kroz svoje filmove, za njih sam dobio i neke nagrade. Sa Evropom se nisam identifikovao slušajući šta moderni političari kažu na televiziji, već čitanjem Andrića, Crnjanskog, Selimovića, gledajući slike Šumanovića, diveći se dostignićima Tesle i Milankovića, pa čak i kroz dostignuća Titove Jugoslavije, jer je ta država bila “faktor” na ovom kontinentu…

ONI MENI DUGUJU

KADA je riječ o mom odnosu s rodnim gradom, tu su stvari jednostavne, zbog starih potraživanja i dugovanja: oni meni duguju sve, a ja njima ništa! Po mojim filmovima Sarajlije mogu da rekonstruišu sopstvenu prošlost. Ja od njih nisam dobio ništa! Biti Sarajlija, a Srbin, težak je to zadatak, a ja baš takve izazove volim. Zbog ovog mog “grijeha”, neću nikome da se pravdam.

MIRAN DIJALOG NA MEĐI

IZGRADNJA Ruskog sela na Trebeviću koštaće oko 40 miliona maraka. Kusturica kaže da je cilj “stvaranje uslova za otvaranje mirnog dijaloga” između dvije strane, na jugoistoku Repubike. – Investicija nije preskupa, naročito u odnosu na željeni cilj. Svi napori moraju biti uloženi u pacifikaciju na “ovim prostorima”, na scenu se mora vratiti ideja koju su mnogi od nas bez uspjeha zastupali, a koja glasi: rata nije smjelo biti!

(www.palelive.com / Večernje Novosti)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments