Jedna noć u Bangkoku

0

2006. godinu ću pamtiti po mnogo čemu. Bila je baš duga i nepredvidiva. Počela je sa mojim razvodom: „In Namen des deutsches Volks“ (U ime njemačkog naroda).

Kad se čovjek razvodi, tu su osjećanja pomješana. Dugo ti nije jasno, da li je to oslobađanje ili lični poraz, još jedan u nizu životnih poraza? Da li ti je žao ili drago? Međutim, njemačkim zakonom je predviđena jedna godina da se razmisli, pa ako obje strane ostanu u istim rovovima, onda slijedi slovo zakona i izricanje presude, gdje su obje strane krive i ima da plate oštećenoj (njemačkoj) državi, ne malu svotu novca. Može i na kredit u više rata. Sjećam se dobro sudije koji je izrekao presudu. U ruci mu nije bio čekić nego kalkulator. Uglavnom, ta 2006. je bila godina presude i do tada su sve suze već bile isplakane, ako ih je (hehe) uopšte i bilo. Slijedilo je hladne glave razmisliti kuda dalje. Došlo je proljeće, najljepše koje pamtim u ovom gradu, a sve, ali baš sve je bilo podređeno Svjetskom prvenstvu u fudbalu, koje će se upravo ovdje, u ovoj zemlji održati i to u junu mjesecu. Nisam do tog proljeća ni znao da tako friško razvedeni čovjek ima toliko slobodnog vremena. Ja, poslije toliko godina, konačno nisam znao, šta da radim sa toliko slobodnog vremena. Dođe tako vikend, a ja slobodan, ma kao ptica. Većinu vremena sam provodio u Altstadtu. Našao (po prvi put) i stalnu kafanu, neki irski pab, pravog onog irskog imena McLaughlins. Tu sam bio čest gost, gluvario i pio Kikany, tamno irsko pivo i odbrojavao dane kad će početi Svjetsko prvenstvo. Stalno sam bio sam, ali će se i to brzo promijeniti. Jedan dan me zove kumašin i kaže da će u Düsseldorf, za srpskog konzula doći neki njegov poznanik iz Beograda, koga eto i on zna preko nekih prijatelja, a i njemu je nešto pomogao, kad su mu u Beogradu ukrali novčanik u kojem su osim para bili i pasoš i svi ostali dokumenti. Tako mi kumašin reče da će mi se novi konzul javiti kad dođe. Kad stvarno, jedan dan zvoni telefon i meni nepoznat glas, hoće da se nađemo negdje, treba da nađe stan, treba mu neko ko poznaje Düsseldorf. Rekoh mu nek’ uzme taxi i nek’ dođe kod mene. I tako je počelo naše poznanstvo. Ja očekivao nekog uštogljenog kravatana, jer sam nekako tako zamišljao konzule, kad ono čovjek mojih godina u džins košulji i baš ono otvoren. Priča on ekavski, kaže živi u Beogradu, da je oženjen, dvije kćere, ali ja odmah vidim da on nije Beograđanin. Brzo se ispostavi da je Žika, tako se naime zvao, bio rodom iz Srebrenice, možda čak i okolice. Priča da mu je otac držao tamo kafanu i da je redovno igrao sportsku prognozu, tako da je jednom, dok je Žika još išao u srednju školu pogodio svih 12 i kao jedini koji je pogodio dobio za ono vrijeme, silne pare. E od tih para će on poslati sina u Beograd, da se školuje za diplomatu. Žika će fakultet, kao i svako seljanče koje dobije takvu šansu, odraditi ono marljivo, sve godinu za godinu. Sve mu se potrefilo, angažovao se i politički, učlanio se u Vukov SPO i tako kad je Vuk Drašković postao ministar vanjskih poslova, on kao Vukov bosanski kadar je eto poslat, poslije godina marljivog, knjiškog rada u MIP-u, u svoju prvu inostranu misiju, da eto bude konzul države Srbije u konzulatu u Düsseldorfu, na četiri godine. Došao sam, pa dok se malo sredi, nađe stan, dovešće ženu i upisati djecu, na jesen, u njemačke škole. Satima i danima mi pričao o teškom životu u Srbiji, o besparici, nemaštini. Čovjek baš ono bio u dubokoj depresiji, dok mu se eto nije sudbina nasmiješila, da dobije posao, na zapadu. Kad sam ga zadnji put, poslije četiri godine njegovog mandata vidio, ispostaviće se da se vraća u Srbiju, još siromašniji nego što je bio. Totalno propao i moralno i fizički, a pri tom još zadužen. Ma Žika je bio baš ono, što Nijemci kažu, Pech Vogel, neko ko zaista nema sreće, ali eto, vrijeme dok mu nisu došli žena i djeca, smo se redovno družili i bili redovan inventar po kafanama, a pogotovo za vrijeme Svjetskog prvenstva. Volio je kafanski život, prvi put otrgnut sa ženinog lanca. Ispostaviće se da mu je ona krv na slamku pila. Žika je jedva čekao da odradi svoj posao i čim je imao slobodnog vremena, zove me iz Altstadta iz irskog paba u kojem je i on vremenom postao inventar.

Svjetsko prvenstvo u fudbalu i to još u Njemačkoj je bio doživljaj za sebe. Pedantni Nijemci su sve do sitnice to odradili. Žika i ja smo utakmice pratili u kafićima, restoranima, a poslije tutnjaj cijelu noć po Altstadtu. Düsseldorf je tog vrelog juna živio 24 sata. Grad pun, kafane pune. Cijeli svijet u jednom. Ljudi ogrnuti nacionalnim zastavama, pjevaju, vesele se sa flašama u rukama ako pobijede, tuguju kad izgube. Jedan dan me Žika zove sa posla. Dobio je dvije karte i to još u VIP ložama, za utakmicu u Šalke areni u Gelsenkirchenu, za utakmicu Srbija – Argentina. Ja i pored najbolje volje da to gledam, morao sam taj dan raditi drugu smjenu. Kad sam završio sa poslom, nazovem Žiku, da vidim gdje je, a on me zove da odmah dođem u Altstadt. Hajde, nađem ga u pabu, on već pod gasom i tupo bulji u TV. Pogledam, a ono daju reprizu upravo te utakmice. Čujem njemački komentator prenosi i kaže da je ovo najveći rezultat do sada za jednu ekipu. Ja pogledam, a ono u uglu stoji 6:0 za Argentinu. Ne mogu vjerovati, pitam Žiku, a on rezignirano, pun gorčine, konstatuje da takvu sramotu nikad u životu nije doživio. Priča mi, na stadionu, u VIP ložama iznad njega, komplet srpsko rukovodstvo, Tadić, Vuk, Dodik, ma svi što u Srba nešto znače. Žika priča atmosferu pred utakmicu. Scena k’o u najljepšoj bajci, srpske zastave se vijore, pjesma, navijanje iz hiljada grla. Oduševljenje u VIP ložama, ozarena lica svih prisutnih. Trebalo se za ovo roditi i to doživjeti. Prvo poluvrijeme je završeno sa 5:0 za Argentinu.

Kad je počelo drugo poluvrijeme, priča Žika, on se okrenuo gore prema najvažnijim u VIP-u, a gore više nikoga nije bilo. Šta će siromah i on se pokupi i ode. Eto sad vidi da je propustio još jedan gol. Opet za Argentinu. Totalno down, kaže eto deset piva je popio, a nikako da se napije, niti da mu bude lakše. Hajdemo, rekoh prvo nešto jesti, pa ćemo poslije piti, rekoh da ga malo utješim. I zaista me poslušao. Sjeli negdje u bašti u moju omiljenu piceriju i jeli prave italijanske pice. Kroz grad defiluju ljudi ogrnuti svjetlo plavo bijelim zastavama i skandiraju: „A-r-g-e-n-t-i-n-a!“ U jednom momentu se diže i Žika iza stola i poče da skandira takođe, Argentina i bravo, bravo. „Sjedi dole, rekoh, pijana budalo. Poznaće te narod na ulici, zamisli sutra da izadje u „Politici“ srpski konzul u Düsseldorfu navija za stranu državu“. Jedva sam ga smirio i tek tada vidjeh koliko je pijan i deprimiran. Eto, po tom dogadjaju ću pamtiti to prvenstvo i po najvećoj masi ljudi i zastava koje sam vidio u životu. Gdje god se okreneš neko nosi zastavu. Prozori na zgradama, na svakom autu, u vozu, u autobusu, ma svuda zastave. U vrijeme prvenstva su bile nezapamćene vrućine, svuda gužve, stanice, aerodromi puni. Ja radim za avionsku kompaniju i padamo od posla. Iskreno rečeno, zadnjih dana prvenstva, jedva sam čekao da se sve to završi. Počeo sam planirati godišnji odmor, ovaj put sam, bez partnerke, tako da sam planirao da to bude nešto posebno. U Bosnu ove godine, sigurno neću. Valja to objašnjavati i roditeljima i rodbini i prijateljima, što sam se razveo, a za tako nešto nisam imao ni volje, ni nerve. Zadužio sam sestru da to ona na neki bezbolan način prezentuje familiji, tako da nikoga ne ocrni, nego, eto, razlika u mentalitetu neka bude.

A ja sam sam evo danima listao geografsku kartu, okretao globus uzduž i poprijeko. Jedno veče tako gledam neki francuski film, radnja onako tarzanska. Neka Francuskinja se razvela od muža jer je ovaj stalno bio u poslu i stresu. Poslije razvoda, žena sa malim sinčićem odluči da se nastani u Brazilu, tačnije u Amazoniji. Da ne dužim puno o tome, uglavnom poslije nekoliko godina otac poželi da vidi sina, plati sve troškove i sin jednog dana osvane u Parizu. I tu počinje zaplet. Sin odgajan u divljini nastavlja da u Parizu živi i ponaša se kao u džungli Amazona, pentra se po Ajfelovom tornju, lovi životinje u zološkom vrtu, ma, svojim nestašlucima, samo zadaje glavobolje svom ocu, inače uspiješnom bankaru i biznismenu. Na kraju se klinjo uspio i zaljubiti i svašta nešto još, elem uglavnom je vrijeme njegovog boravka kod oca isteklo i mali se vraća u Amazoniju, sav nesrećan, zaljubljen. Film se završava happy end-om, jer se otac od malog odluči vratiti svojoj ženi u Amazoniju i ne samo on već i roditelji dječakove djevojke, naravno sa cijelom porodicom odluče da napuste civilizaciju i nasele se negdje u Amazoniji. Meni film bio prava limunada, ali priroda mi se neopisivo svidjela i tako padne odluka za moj sljedeći odmor. Prvo ću Rio (moj dječački san), pa onda skoknuti do onih vodopada na rijeci Iguassu. O njima sam čitao da su širi nego Viktorijini vodopadi, a visočiji nego Nijagara.


Vodopadi Iguassu – Brazil

A onda sam se, poslije toga, namjeravao vratiti u Sao Paulo i odatle avionom do Manausa, posljednjeg naseljenog mjesta u delti Amazona. Tu bi se ukrcao na neki brodić koji bi išao uzvodno, ko zna dokle. Možda i do Kolumbije ili Perua. Negdje u podsvijesti, a možda i u svijesti je postojala odluka, ako mi se negdje svidi, pošto me sada ništa više osim posla nije vezalo za Njemačku, poput likova iz onog filma, da se negdje namjestim i ostanem tamo do kraja života. Sa ove vremenske distance mi sve danas izgleda pomalo djetinjasto i neozbiljno, ali tada sam zaista tako razmišljao. Ja kao neko, ko je i do tada već vidio puno svijeta, se uopšte nisam plašio tolikog puta i toga šta bi mi se sve moglo dogoditi, nego sam ozbiljno pristupio pripremama za put. Prvo sam pribavio avionske karte (za svaki slučaj i povratnu kartu za Njemačku, dakle bez ono „one way ticket“, što je sigurno, sigurno). Kofer sa ljetnom gardarobom sam već pakovao, primio silu vakcina protiv tropskih bolesti (i debelo platio), pripremio neophodne lijekove, sve od antibiotika, tableta protiv dijareje, pa do onih gorkih, protiv malarije. Naravno da su tu bile i tablete za spavanje u avionu, one na bazi biljnog preparata Baldriana. Uz dva viskija i tabletu, čovjek se, znam iz iskustva probudi tek na aerodromu za iskrcavanje. Određen je i 08. avgust kao dan polaska. Moj kofer nije bio naročito pun i u Düsseldorfu sam ga predao do kraljnjeg odredišta, Rio de Jeneiro. Sav sam već treperio od adrenalina, kada sam predavao stvari. Let je išao preko Frankfurta, brazilskom kompanijom Varig i to u 22 sata. U Frankfurt sam stigao par sati ranije i onako ubijao vrijeme po duty free shop, bez namjere da šta kupim. Ipak sam kupio flašu viskija, nek mi se nađe. Negdje sat prije polijetanja aviona uputih se ka check-in šalteru, kad tamo neobično velika gužva. Baš me začudilo, jer sam očekivao da se većina putnika već ukrcala u avion. Ništa još ne sluteći, stanem i ja u red. Na šalteru čujem beskrajne diskusije putnika sa personalom. Te diskusije su gotovo prerasle u svađu. Vidim da nešto nije u redu. Kad sam ja došao na red radnica na check in šalteru mi se ljubazno obrati na čudnom engleskom jeziku, da meni pošto i sam radim za vazduhoplovnu kompaniju, ne treba puno da objašnjava. Naime, let za Rio de Jeneiro je otkazan jer je brazilska vazduhoplovna kompanija Varig večeras bankrotirala. Može me, ako hoću sutra čekirati na Lufthanzin let za Rio, mada je let i sutra prebukiran. Eto to je sve što može učiniti za mene i veoma joj je žao zbog ovoga što se večeras desilo. Rekoh da ću razmisliti šta ću i izađoh sav zbunjen iz mase ljudi. Pogledah na sat. Bilo je pola deset uveče. Ovako pripremljen za odmor, nije mi se vraćalo za Düsseldorf večeras, a i vjerovatno nema let u ovo doba. Mogu samo vozom, ali na to nisam ni pomišljao. Potpuno zbunjen, ma šta zbunjen – šokiran, sam hodao besciljno po frankfurtskom aerodromu, tamo amo, a onda, baš slučajno spazih staklena vrata na kojima je pisalo „Lufthansa staff ticket“. Pa da, to je to. Na tom mjestu, radnici Lufthanze, piloti, stjuardese i ostali zaposleni (među njima i ja, znači), mogu tu, na brzinu dobiti avionsku kartu. Uđoh na vrata, a tamo sama službenica, koja tu radi i srdačno me primi. Ispričah cijelu priču, a ona već čula za taj dogadjaj. „I tebi se ne vraća večeras kući?“, upita zainteresovano. „Ma znam kako ti je. I meni se to desilo prije par godina. Jedino, što se to meni desilo u povratku, pa sam morala neplanirano ostati par dana duže i to u Barseloni. Štrajkovali španski piloti. Zamalo nisam dobila otkaz u firmi. A gdje bi ti da letiš večeras, a da nije Brazil. Nemamo doduše puno vremena, još dva sata, ali da prvo vidimo šta ima u ponudi“. Poče da traži u monitoru bilo kakvu mogućnost. „Evo, ima za Havanu let za sat vremena, ali ne bih ti tamo preporučila, zbog političke situacije. Kastro je u bolnici i samo što nije umro. Dalje evo, ima za Dom Rep (Dominikanska republika) sa priključkom za Jamajiku, ali ti si solo muškarac, a tamo većinom idu solo žene da se malo, hm „zabave“ uz dobru travu i zgodne muškarce, hehe. Eto, to je sve što leti na zapadnu hemisferu. Hoćemo li pogledati šta večeras leti za istočnu stranu svijeta?“ Potvrdno klimnuh glavom. „Evo ima za Hong Kong, to nećeš sigurno. Ima Sri Lanka i zadnji let večeras u 24 sata za Bangkok. Može Bangkok je l’ da? Ma znala sam ja odmah. Vi muški se odmah naježite kad čujete riječ Bangkok“. „Nisam vam ja od tih koje pominjete“, rekoh pomalo zbunjeno. „Mada sam friško razveden“. Nasmijah se na tu moju iznenadnu provalu iskrenosti. Gospođa se poče grohotom smijati. Bila je malo punija pa joj se cijelo tijelo treslo usljed iznenadnog napada smijeha. „Ma ti si kao poručen za Tajlanda. Para imaš, pripremi zaštitu, znaš na šta već mislim i nemoj nositi puno novca uza se. Jesi li bio koji put tamo?“, upita sad već malo ozbiljnijim glasom. „Ma jesam, dva ili tri puta, doduše sa ženom, ali valjda je to isto?“ „E, pa vidiš, nije isto“, opet prasnu u smjeh. „Znači, pravimo kartu za Bangkok i nazad, je l’ OK?“ Meni pade na pamet još jedna ideja, pa je upitah: „A da li bih ja mogao dobiti kartu još dalje. Do Australije na primjer?!“ „Ma kako da ne. Imaš prvo, par dana u Bangkoku, pa kad se dobro odmoriš, skokneš do Australije. A imaš li koga tamo?“ „Imam i rodbinu, a i prijatelje u Melburnu. Bio sam već više puta tamo i jako mi se sviđa Australia. Ovaj put bih malo svratio u Melburn, da obiđem rodbinu i prijatelje, pa bih dalje do Kimberley-a. Tamo još nisam bio, a čuo sam sve najbolje o tom dijelu Australije. To vam je izmedju Pertha i Darwina“. „Ma nema problema, vidiš da smo uspjeli nešto naći za tebe, a i ko bi se sad vraćao nazad u Dizeldorf. Meni je drago da ti mogu pomoći, a i od srca sam se nasmijala. Nisam odavno ovako. Evo karte su ti gotove, pamet u glavu i čuvaj se. Ugodan let i lijep odmor ti želim“, reče gospođa srdačno. „Evo i kofer sam ti preusmjerila za Bangkok, sad samo idi direktno na šalter za Bangkok, evo imaš još dva sata vremena“. Pruži mi karte i ja joj se srdačno zahvalih i sad već bezbrižno krenuh prema pasoškoj kontroli. Pošto sam obavio sve formalnosti, čekirao se, imao sam vremena i za jedno pivo. Dok sam pijuckao hladno pivo, koje mi je tako sjelo, razmišljao sam o svemu što mi se večeras dogodilo. Bože kakav zaplet. Umjesto u Rio, ja u potpuno drugom pravcu. Ma to se samo meni može dogoditi. Kad sam se ukrcao u avion, dobio sam pristojno sjedište u ekonomskoj klasi, odmah kraj vrata za prinudni izlaz. Ispred mene nije bilo sjedišta, pa sam mogao ispružiti noge, što je bilo veliko olakšanje za tako dalek let. A let je trajao gotovo 12 sati. Letio sam sa Thai airlines, a oni su imali veoma udobna sjedišta i poslugu (stjuardese) koje su kružile cijelu noć i bile na usluzi putnicima. Obučene u kimona živopisnih boja, sa zadjenutom orhidejom u kosi (orhideja je zaštitni znak ove avionske kompanije) izgledale su čarobno. Poslije ukusne večere sam, po običaju naručio viski, a stjuardesa mi odmah nasula dupli. Udobno zavaljen, pijuckao sam tako viski, gledao kroz prozor zvjezdano nebo, dok je avion gotovo nečujno plovio kroz noć. Nisam htio ni o čemu da razmišljam, imam vremena. Uzeo sam baldrian za spavanje, naručio još jedan viski, a onda utonuo u bezbrižan okrjepljujući san. Moj odmor je započeo, ne baš onako kako sam ga zamišljao, ali i ovo večeras ima svoje draži.

Probudila me stjuardesa, u vrijeme za doručak. Spavao sam snom pravednika i tek sad kad me stjuardesa probudila, čujem koliko je bučno u avionu. Nisam ni znao da je toliko beba i male djece na ovom letu. Sinoć se nisu ni čula, valjda spavala, a sad nervozna i valjda gladna, vriskala su, u jedan glas. Srećom, pa samo što nismo sletjeli. U Bangkok smo sletjeli negdje oko tri sata popodne, po njihovom vremenu i ja, pošto sam i ranije bio u Bangkoku znao sam gdje idem. Odlučio sam se za hotel „Grace“ u Sukhumvit Street. Odmah sam uzeo taxi i za sat vremena bio u hotelu. Hotel je imao petnaestak spratova i nalazio se u dijelu grada koji je bio isključivo namjenjen stranim turistima.


Grace hotel Bangkok

Sve je tu bilo podređeno evropskim turistima, od hotela, restorana, kafana, noćnih klubova do salona za masažu. U Sukhumvit street je vrvilo od lakih žena i hordi istetoviranih tipova, obrijanih glava i bivolskih vratova, Evropljana, od kojih je svaki vodao, najmanje dvije sićušne Tajlanđanke, gotovo dječije nevinih lica. Prošlo je više od godinu i po, kad sam zadnji put bio u ovom hotelu. Bio sam tada sa mojom bivšom ženom i preko puta ovog hotela u jednom baru koji se zvao „Bambus“ smo dočekali i Novu godinu, koja nam i pored novogodišnjih želja, nije donijela puno sreće. Ali to je sad bilo daleko iza mene. Sad sam bio sam u gradu, koji je živio 24 sata i bio je prestonica svjetskog sex turizma. Pošto sam prespavao gotovo cijeli let, bio sam prilično odmoran. Spavati ponovo nisam mogao, ali sam zato osjetio glad. Poslije trećeg boravka u Bangkoku, dobro sam poznavao ovaj grad, tako da sam znao i dobar restoran, koji je bio prilično čist, za njihove prilike, a gdje sam stalno svraćao i jeo pečenu patku u sosu od kikirikija, moje omiljeno jelo (i gotovo jedino), kad sam na dalekom istoku, jer je sve ostalo bilo ili ljuto ili papreno ili začinjeno onim cury začinima koje ja jednostavno nisam podnosio. U Bangkoku je bilo sve jeftino i nikada nije bio problem u cijeni, teško je jedino bilo naći nešto po svom ukusu. Pored patke, ja sam vjerovao još samo u jela sa roštilja. To je obično bila ili riba ili rakovi, lignje i drugi plodovi mora, koje sam ja sam odabirao i koje su oni preda mnom čistili i potom stavljali na roštilj. Pošto sam jednom doživio trovanje njihovom hranom, a to je nešto najružnije što ti se tamo može desiti, ja više nikada nisam eksperimentisao sa hranom, nego sam jeo samo provjereno i to samo u restoranima gdje sam ranije bio i gdje je bilo koliko toliko čisto i sa stolovima sa stolnjakom. U gotovo svim daleko azijskim zemljama, naći restoran sa bijelim stolnjakom (a da nije hotel) je prava rijetkost, a i kada naiđeš na takav restoran, onda je on dvostruko skuplji samo zbog tog stolnjaka, a hrana je gotovo svuda ista i u hotelu sa 5 zvjezdica, kao i u nekom restorančiću na ulici.

Kad sam sišao na recepciju odmah sam zamijenio nekih pedeset eura u njihovu valutu koja se zove baht, a u novčaniku sam ostavio još neki pedesetak eura. Sjetih se savjeta gospođe koja mi je dala karte za avion i sve ostalo novca sa ličnim dokumentima sam zaključao u sef hotela. Sa sobom sam ponio kreditnu kartu, za svaki slučaj. Nisam znao koliko ću dana biti na Tajlandu, ali sam za početak platio dvije noći. Planove, koliko ću i gdje ću biti u Australiji ću sutra praviti. Kad sam sve to obavio u hotelu, izašao sam vani oko šest uveče. Čim sam izašao na ulicu iz klimatizovanog hotela, zapahnu me tropska sparina i ubuđali smrdljivi zrak. Tek tada mi je bilo jasno da sam u Bangkoku. Ulice pune motorista (sa maramama preko usta, kao banditi iz vestern filmova) i automobila, saobraćaj potpuno zagušen. Sve smrdi po benzinu i izduvnim gasovima. Odmah me oblio vlažni, lijepljivi znoj. I pored toga što sam bio samo u papučama, kratkim pantolonama i majici, vrućina, vlaga i sparina je bila nesnošljiva. Tek tada mi pade na pamet da je to najgore doba godine u Tajlandu, gdje svaki dan oko podne padaju tropske kiše, a da je poslije toga gotovo nemoguće disati od količine vlage u zraku. Pogotovo nama evropljanima. Odlučih, prije nego što večeram, da popijem pivo u „Bambus“ baru. Bar je bio prostran i klimatiziran, a temperatura ohlađena, čini mi se ne više od 15 stepeni. Ma da se čovjek smrzne. U ovom prostranom baru bilo je raspoređeno desetak onih velikih američkih pool bilijara, a za svaki su stajale najmanje dvije tajlandjanke obučene u vruće pantalonice i duboko dekoltirane majice. Čekale su žrtve. Meni su izgledale, sve iste, kao da su kopirane. Pošto je bilo prilično rano u baru, osim ovih djevojaka za stolovima i posluge za šankom nije bilo nikakvih drugih gostiju. Ja sam bio prvi i jedini gost. Šank je bio u sredini bara i bio okružen barskim stolicam i ja sam se odmah smjestio na jednoj od njih. Popiću jedno, najviše dva piva, a onda ću u moj restoran na večeru. Kad sam posljednji put bio ovdje, upoznao sam i gazdu ovog bara, koji nam je onda za Novu godinu nekoliko puta i piće platio. Upitah konobara da nije gazda ovdje. Ubrzo dođe i gazda i nije me poznao, ali je bio veoma ljubazan. Rekoh mu da želim sada popiti par piva, a da ću poslije večere svratiti ponovo, te ga zamolih da me ove djevojke ostave na miru, sad za sad. One su doduše svakog časa mahale i slale mi poljubce. Gazda se pozdravi i obeća da me one neće uznemiravati. Naručih pivo i to ono veliko, koje po onim engleskim standardima zovu pint. Bilo je vodnjikavo i ni nalik evropskom pivu. Može se piti kao voda, bez nade da ćeš se od njega napiti. Jedino to od velike količine pravi pritisak u mjehuru, da stalno moraš do wc-a. Bio sam prilično žedan i popih pivo gotovo na iskap i odmah naručih drugo.


Bamboo beer Pub Bangkok

Malo otpih od novonaručenog piva i krenuh do wc-a. Kad sam se vratio nazad, pored moje barske stolice je stajala jedna tajlanđanka. Pita me jesam li za jednu partiju bilijara, a ja joj objasnih da moram prvo da večeram, pa ću ponovo ovdje navratiti. A ona mi onako mazno reče, da bi rado popila sa mnom sada jedno pivo i ja joj ga naručih. Ali, rekoh, samo po jedno pivo, ne više. Nazdravismo i ja joj počeh priču, da sam već nekoliko puta bio u ovom baru i da se poznajem sa gazdom ovog bara. Pričao sam joj i to, da sam zadnji put ovdje, bio sa mojom bivšom ženom za Novu godinu, a da sam eto sad razveden, a ona se samo smijala i to veoma glasno, a meni je postalo jasno da ona mene uopšte ne razumije i da zna engleski samo onoliko koliko joj treba u njenom poslu. Ali mi je njen smjeh nekako čudno odzvanjao u ušima. Pokušam opet nešto da kažem, ali mi riječi ne izlaze iz usta. Govorio sam, ali se moje riječi nisu čule, samo njen smijeh je odzvanjao. Osim smijeha čujem još da mi govori „You stink, you stink, go in bathroom“. Osjetim neku hladnoću, tresem se od hladnoće. U momentu otvorih oči. Bio sam u tuš kabini, voda iz tuša je bila hladna. Tek tada shvatih gdje sam. Hladna voda mi je pomogla da dođem sebi. Zavrnuh slavinu i pogledah oko sebe. Sve je ličilo na hotelsko kupatilo, ali ne ono u mom Grace hotelu. Bože dragi, gdje li sam ja ovo? Obrisah se peškirom, jer mi je i kosa bila mokra. Obukoh majicu i kratke pantolone. Jedino sandala nije bilo. Mora da su u sobi. Otvorih vrata i uđoh u sobu. Bila je to hotelska soba sa velikim bračnim krevetom. Na krevetu je sjedila jedna tajlandjanka. Bila je gola. Prebirala po mom novčaniku. Vidim moja vozačka dozvola, kreditna karta i još neki dokumenti razbacani po krevetu i podu. Ona potpuno zbunjena i valjda iznenađena mojom pojavom u panici govori, gotovo vrišti: „You have to pay, you have to pay“. (Ti moraš da platiš, ti moraš da platiš) „Šta moram da platim, šta?“ Ona odgovara: „Pa ti znaš šta smo se dogovorili“. Meni se potpuno razbistrilo u glavi. Nemam ni glavobolju, znači nisam pio alkohol. Nešto su mi stavili u pivo, dok sam bio u wc-u. Sve mi je postalo jasno. Razmišljao sam grozničavo. Tajlanđanka je izgledala veoma mlada. Bože, samo da nije maloljetna, onda sam ga pravo nagrabusio. Upitah je smireno, koliko godina ima. Ona reče da su joj dvadeset tri godine. Pokušavam da budem miran koliko god to mogu i upitah je da li mi to može potvrditi nekim dokumentom, kad ona stvarno izvadi iz svoje tašnice, da li ličnu ili vozačku, na kojoj je sve pisalo tajlandskim pismom, osim brojeva i ja se nekako uvjerih, da nije lagala. Malo me to umiri, a onda je upitah, je li bilo nešto među nama, jesmo li vodili ljubav? Ona, sad i sama smirena, poče da se umiljava. „Pa znaš, baby, šta je bilo i da si obećao da ćeš platiti“. „Pa koliko da platim?“, upitah. „1000 bahta“. (oko 20 eura) „Ako sam obećao onda ću i platiti, samo ako mi kažeš, šta je tačno bilo među nama. Je li bio sex?“, upitah gotovo očajno. „Baby, ti pio mnogo viski. Ti odmah zaspao, čim smo došli u hotelsku sobu, a ja tebi radila blow job, razumiješ“, završi ona. „Znači nije bilo sexa?“, rekoh sa olakšanjem. „Ne, samo blow job, a sada mi plati!“ „Kako da ti platim, kad je moj novčanik u tvojim rukama“, rekoh pomalo šaljivim tonom. „Ali u tvom novčaniku nema para. Kako ćeš mi platiti?“, zapita ona. „Pa imam kreditnu karticu, idemo u banku, ja ću podići pare i isplatiti tebi 1000 bahta, OK?“, rekoh. „Sada u banku, pa sad je šest sati ujutru“, na to će ona. Pomislih u sebi, Bože dragi, više od dvanaest sati sam bio u black out-u. Ničega, ali ničega se ne sjećam. Ona mi doda novčanik koji je bio prazan. Počeo sam gurati u njega ove po krevetu i podu rasute dokumente. Dok sam sakupljao moje papire po podu, vidjeh da su vrata od bar frižidera, koji je bio ispod stola, odškrinuta i da u frižideru svijetli sijalica. Nekako mahinalno otvorih vrata do kraja i unutra spazih mnogo zgužvanih novčanica, što bahta što eura. Nekako mi kroz glavu prođe, da je to moj novac i ja ga počeh slagati u moj novčanik. U momentu dok sam ja slagao novac u novčanik, osjetih udarac noge u predjelu oka, tačnije u arkadu. Oštar bol mi prođe kroz glavu, dok mi u oku svjetlucaju zvijezde. Tajlanđanka se spremala da mi zada i drugi udarac, koji sam ja refleksno uspio zaustaviti. Ne smijem je udariti, prođe mi kroz glavu, ako ne mislim ostatak života provesti po tajlandskim zatvorima. U njenoj sam zemlji i zakon je na njenoj strani. Smijem se samo braniti. Na mojoj strani kreveta je bio telefon i ja skočih prema njemu, digoh slušalicu i počeh zvati policiju. Žena na centrali reče da će poslati obezbjeđenje u moju sobu. Tajlanđanka je čitavo vrijeme stajala u borbenom položaju. Ne znam ni kako brzo se stvori više ljudi u sobi. Vidim da nisu svi iz obezbjeđenja, jer su se međusobno raspravljali, gotovo svađali. Skontah da ovi drugi pripadaju grupi, kojoj i djevojka, jer im je ona mirno objašnjavala, dok se sa ovim drugim svađala. Dok su se oni tako prepirali, ja sam se privukao do mojih sandala i kad sam ih navukao na noge, istrčao sam iz sobe. Trčao sam kroz hodnik, a onda niz neke stepenice, kao sumanut. Ni sam ne znam niz koliko sam stepenica pretrčao. Protrčao kroz vešeraj hotela, a onda se našao u dvorištu na sporednom izlazu iz hotela, gdje je, valjda dolazila dostava. Ulica je bila slijepa, na kraju je bio neki zid od jedno metar i po, kojeg sam u naletu preskočio. Našao sam se u nekoj bašti. Bože, samo da nemaju psa. Protrčao sam kroz baštu i gotovo preletio preko neke metalne ograde ili kapije i našao se na ulici. Sunce je već bilo izašlo i ja negdje na raskršću te ulice spazih taxi-stajalište i jedan jedini taxi. Uletim u taxi i rekoh vozaču, da me što prije vozi u hotel Grace. Meni je oko bilo gotovo zatvoreno od udarca, pa sam ga prekrio rukom. Taksista mi reče i sam prestrašen mojom pojavom, da takav hotel ne postoji. Rekoh mu da vozi u Sukhumvit street i on tek tada shvati gdje treba da vozi. „A vi mislite na Bangkok, mister. Mi se nalazimo 40 km daleko od Bangkoka“. Sve vrijeme do Bangkoka sam prećutao. Pokušao sam zaspati, ali je uzbuđenje bilo preveliko. Srce mi je divljački lupalo i tek tada sam postao svjestan, šta mi se sve moglo dogoditi. Platio sam taksisti vožnju, uzeo ključeve od sobe na recepciji, ušao u sobu, zaključao sobu dva puta i još stavio lanac na vratima. Tek me sada adrenalin popuštao polako. U sobnom frižideru nađoh onaj mali unučić viskija i popih ga na iskap. Navukoh tešku zavjesu preko prozora, ugasih svjetlo i legoh šćućuren u krevet. Prespavao sam cijeli dan i probudio se u devet uveče, gladan. Oko mi je bilo poplavilo, a u rožnjači oka su bili popucali kapilari, pa je oko bilo krvavo. Prepadoh se sam sebe. Neću nigdje izlaziti na večeru, naručiću jelo da mi u sobu donesu. Sutra letim za Australiju, što dalje iz ove proklete zemlje.


Kod prijatelja u Australiji avgust 2006. godine.

Let do Melburna je trajao oko deset sati. Javio sam se, još iz hotela u Bangkoku, mojim prijateljima, Mikiju i Bilji, da dolazim i oni su me sa nestrpljenjem očekivali. Da nisam bio ovako sumornog raspoloženja, te gotovo zatvorenog oka, podlivenog krvlju, ovaj susret bi trebao da bude „high lights“, cijelog mog putovanja. Naime, nisam ih vidio 16 dugih godina. Miki mi je bio jedan od najboljih prijatelja. Neki ga je čudan voz doveo u Pale iz Loznice iz Srbije, krajem sedamdesetih, prošlog vijeka. Prvo je išao u vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, pa mu je negdje zapelo. Završio je bravarski zanat ili nešto slično tome, a potom odluči da studira u Sarajevu, geografiju. Našao je, kod nekih, da li daljih rođaka ili poznanika stan u Palama, odakle je vozario u Sarajevo i studirao. Iz tog vremena njegovog i mog studiranja, datira i naše poznanstvo. Dobrodušan, kakav je bio, brzo nam je cijeloj našoj ekipi ušao pod kožu i zavoljeli smo ga kao najrođenijeg svoga. Sa njim sam proveo nezaboravne dane našeg momkovanja. Bio je momak na glasu, lijep i gotovo neodoljiv, za mnoge djevojke tog vremena. On je gotovo redovno glumio naivca, gotovo nesvjestan koliko je privlačio ljepši pol. Mada ja mislim, da je on to dobro znao, a iskreno rečeno, provodao je on najviše od svih nas lijepih ženskih, Paljanki iz onog vremena. Ne znam tačno kad je upoznao, Biljanu, djevojku iz mlađe garde. Bila je gotovo anonimna u našim krugovima, dok nam je jednom nije predstavio. Pokazaće se vremenom, da je imao nepogrešiv ukus i Bilja je izrasla u prelijepu ženu. Pet, šest godina prije rata se oženio njom. U braku imaju dvoje djece, kćerku i sina, oboje rođenih prije rata. Mala Anika je bila, jedna od najljepših djevojčica kojih se ja sjećam. Kako je Miki sa porodicom, došao do daleke Australije ću tek kasnije da saznam i veoma me interesovala njihova životna priča. Oni su me dočekali na aerodromu vidno obradovani susretom. Imaju kuću u mirnom dijelu Melburna, svuda okolo su parkovi i zelenilo. Kad sam bio kod njih (avgust mjesec), u Australiji je u tom dijelu, bio kraj zime i početak proljeća. Već je bilo i nešto i probeharalo, ali se sjećam, da su i jutra i predvečerja bila dosta svježa, ne kao u Evropi, krajem februara, ali je Miki za svaki slučaj uključivao grijanje. Bio sam pet dana kod njih i prošli su u jednom dahu. Pričama, sjećanjima nikad kraja. Uz muziku naše mladosti, sjedili smo danima i noćima. Ja i Miki redovno cugali viski, Bilja nas pratila sa vinom. Njihova djeca, sad već odrasla, su ulazila nečujno u kuću, da nas ne ometu u priči, koja nikada nije imala kraja. Nisu mogla sebi doći, šta to mi danima imamo još da pričamo. Moj prijatelj Miki je imao tešku povredu na radu. Gotovo da je izgubio nogu. Liječio se već par godina i očekivao odštetu (koju je na kraju i dobio). Srećom da su mu uspjeli spasiti nogu i njegov oporavak je bio na najboljem putu. Imao je puno slobodnog vremena za mene, pošto nije radio, pa smo nekad po danu, dok Bilja ne dođe sa posla, obilazili Melburn i okolinu. Upoznao sam i našu dijasporu, njihove prijatelje koji tamo žive. Uglavnom, vrijeme kod Mikija i Bilje mi je proletjelo kao tren. Zamolio sam Mikija da me odveze i do mojih rođaka, koji su živjeli 70 km daleko od Melburna u gradu koji se zove Gee Long. Vrijeme provedeno kod Mikija i kod mojih rodjaka će mi zauvijek ostati u sjećanju. Negdje, par dana po dolasku kod mojih rođaka, izgubio sam volju, iako sam imao avionsku kartu, da obilazim Kimberlay, tj. sjeverozapad Australije i to mi je do danas ostala, uz Brazil, neostvarena želja. Ali, nije kraj svijeta. Biće još prilika. Pa i Svjetsko prvenstvu u fudbalu u Brazilu.

Odmah po povratku u Njemačku, sam otišao u Ministarstvo za zdravlje u Düsseldorfu i ispričao priču koja mi se dogodila u Bangkoku. Doktor sa kojim sam pričao mi je potvrdio, da je u svojoj praksi već imao slične slučajeve i to većinu iz azijskih zemalja, a onda mi dao termin da za dva mjeseca dođem i dam krv koju će testirati na AIDS i na hepatitis C, dvije smrtonosne infekcije, koje se prenose seksualnim kontaktom i koje su veoma rasprostranjene u dalekoj Aziji. Rekao mi je i to, da od kontakta sa zaraženom osobom, vrijeme inkubacije, tj razvoja virusa, traje najmanje tri mjeseca i tek onda se može sa sigurnošću utvrditi, da li se radi o oboljenju.

Odgovorno tvrdim, da su mi ta tri mjeseca bila najduža u mom životu. Kada sam išao po nalaz, put od nekih sto metara, koje sam morao preći, od tramvajske stanice do Ministarstva zdravlja, mi je izgledao kao put bez povratka. Na oba testa sam bio negativan. Nalaz sam, da bih sebe potpuno umirio, ponovio za tri mjeseca, sa istim rezultatom. Oh, kako mi je samo pao kamen sa srca.

NAPOMENA UZ PRIČU:

Režiser Alan Parker je 1978. godine snimio predivan film „Ponoćni expres“, koji je postigao ogroman uspjeh i dobio sve prestižne nagrade koje su se mogle dobiti. Film je rađen prema knjizi Billy Hayesa iz 1977., a scenario za film je napisao Oliver Stone. U filmu je jedan Amerikanac pokušao krijumčariti hašiš iz Turske. Biva uhapšen na aerodromu, a potom se cijela radnja dešava u turskom zatvoru. Uz svu dramatičnu radnju, iako film nije baš imao tu namjeru, Turska i turski narod su prikazani u veoma ružnom svjetlu, tako da je film 1990. godine bio zabranjen u Turskoj. Mnogo je kritika, izjava, opravdanja i izvinjenja, povodom tog filma dato. Jedna rečenica na kraju filma je imala strahovit učinak na sve one koji su gledali film, gdje se glavni akter filma pita „Zašto se u jednoj zemlji sa toliko svinja, ne jede svinjsko meso?“ Scenarista Oliver Ston je bio najviše kritikovan, čak i od samog autora knjige Billy Hayesa da je scenario rasistički i uperen, nepravedno protiv cijelog naroda. Oliver Ston se javno izvinuo cijelom turskom narodu 2004. godine i izjavio da je film pogrešno interpretiran i poruka filma predimenzionirana. Ja ovim putem, zaista ne bih, da se moja priča posmatra u takvom kontekstu. Moja priča je autentična, ali samo moja, nema nikakvu duboku pozadinu i mogla se svakome desiti i dešava se svakodnevno, u svim dijelovima svijeta, na skoro svim kontinentima. Ponavljam još jednom, da priča nema nikakvu političku, rasnu, šovinističku pozadinu. Moja priča može služiti, ali isključivo, kao upozorenje, šta se ljudima, može desiti ukoliko putuju sami u egzotične zemlje, bez obzira iz kojih motiva.

Kad sam završio ovu priču, poslao sam je jednom prijatelju da čujem njegovo mišljenje. On je bio šokiran, toliko ga je priča dojmila. Ovu nevjerovatnu priču je dao i svom sinu, inače zaljubljeniku u Tajland, da je pročita. Mali je samo kratko prokomentarisao da je sve izmišljeno i gotovo prepričana radnja iz neke holivudske komedije, pod imenom Hangover (Mamurluk), filma koji ide u nastavcima, kao Rambo. U prvom dijelu filma se radnja dešava u Las Vegasu, gdje su akteri filma, ne znajući, uzeli jednu vrstu droge i da se poslije toga ništa ne sjećaju i tek kad im počnu stizati računi za učinjene štete, svatili su ozbiljnost situacije i počeli istraživati, šta su to sve radili dok su bili pod dejstvom te čudne droge. Film je rađen kao komedija. U drugom dijelu im se nešto slično dešava baš u Bangkoku. Tu im jedan od aktera filma ubacuje drogu u piće i onda počinje slično ludilo i potpuna amnezija glavnih likova u filmu. Pošto je ta tematika postigla ogroman uspjeh, snimljen je skoro i trći dio. „Hajde, pogledaću te filmove“, rekoh mom prijatelju. Dva dijela sam zaista odgledao. Utvrdio sam da se zaista radi o istoj ili o sličnoj drogi koju sam ja dobio. Razlika je samo u jednom. Prvi dio filma je snimljen 2009. godine, a događaj koji sam ja opisao je bio 2006., dakle tri godine ranije. Drugi dio filma Hangover, gdje se radnja dešava u Bangkoku je snimljen 2011. godine, pet godina kasnije, od onoga što se meni dogodilo. Uz par mojih slika, sina od moga prijatelja sam ubijedio da radnja i događaji nisu izmišljeni, a da li sam Vas?

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)

Pretplatite se na komentare članka
Obavještavaj me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments