Fočanski trgovci razvili jake poslovne veze sa Trstom i Venecijom

FOČA – Fočanski Srbi iz Srpske varoši razvili su jake poslovne veze sa Trstom i Venecijom, a ekonomska snaga vještih i imućnih trgovaca i zanatlija omogućila je da se izgradi velelepni Hram Svetog Nikole 1857. godine.

Mira Jelić Hadživuković, unuka čuvenog fočanskog trgovca Nika Hadživukovića, kojeg su Austrougari zajedno sa drugim viđenijim Srbima, među kojima je bio njegov brat Đorđe, strijeljali u avgustu 1914. godine, priča da su se Srbi uglavnom bavili trgovinom.

Ona ističe da su fočanski Srbi razvili jake poslovne veze sa Trstom i Venecijom, a od zanata, kojim su se manje bavili u odnosu na muslimansko stanovništvo, bili su vješti ćurčije /krznari/, terzije /krojači/ i kujundžije /zlatari/.

„Moji Hadživukovići su trgovali obućom i odjećom, donosili su robu iz Trsta i Venecije, pa su djevojke u Foči imale italijansku odjeću i obuću“, priča Mira.

PROZORI KUĆA U SRPSKOJ VAROŠI NISU SMJELI GLEDATI NA ČARŠIJU NEGO U AVLIJU

Srbi su živjeli u predgrađu Varoši, a trgovačke i zanatske radnje bile su im u čaršiji zajedno sa muslimanskim, među njima i radnja Hadživukovića, koja i danas postoji u Prijekoj čaršiji.

Za vrijeme turske vlasti, za srpske trgovce i zanatlije su bila posebna pravila ponašanja, između ostalog, da prije mraka moraju napustiti čaršiju.

„Moja baba Vojisava mi je pričala da su se za vrijeme Turaka srpske radnje u čaršiji morale zatvoriti prije akšama, oko pet, šest sati. Pravoslavni Srbi nisu smjeli dalje da rade, morali su prije akšama da napuste čaršiju, a ostali su mogli da rade do uveče“, rekla je Jelićeva.

Osim toga, dodala je ona, prozori kuća u Srpskoj varoši nisu smjeli da gledaju u čaršiju, već na drugu stranu u avliju.

NJena baka Vojisava nakon zločina koji su Austrougari počinili 1914. godine ostala je udovica i kao samohrana majka podizala je 16 djece – osmoro svoje i još toliko djece od, takođe, streljanog djevera Đorđa, jer je i njegova supruga Persa preminula u toku rata. Najstarije je imalo 18 godina, a najmlađe dijete rođeno je deset dana poslije streljanja.

„Moja baba Vojisava dobila je poslije priznanje od Kraljevine Jugoslavije i prozvali su je `Majka heroj`. Kada su đed i adžo streljani, onda je baba sa djecom otvorila knjižaru, koja je radila sve do Drugog svjetskog rata, kada su partizani odnijeli sve knjige“, napominje Mira.

HRAM SVETOG NIKOLE U SRPSKOJ VAROŠI

Hram Svetog Nikole u Srpskoj varoši izgrađen je 1857. godine, nakon što je sultan Abdul Medžid, podsjeća u svojoj knjizi „Srpska pravoslavna crkva u Foči“ sveštenik Ranko Bilinac, 1839. godine pod pritiskom narodnih ustanaka, a zbog sve težeg položaja Srba izloženih nasilju pokrajinskih vlasti, proglasio ravnopravnost i slobodu svake vjeroispovijesti u Turskoj.

Kustos istoričar Muzeja Stare Hercegovine Danko Mihajlović rekao je da su stanovnici Srpske varoši bili vješti i imućni trgovci i zanatlije, čija ekonomska snaga je omogućila da se izgradi veličanstveni Hram Svetog Nikole.

„Izgradnja velelepne crkve ujedno svjedoči o porastu uticaja srpskog građanskog staleža, koji se u vrijeme represivne osmanske vladavine uspio izboriti za svoja vjerska i nacionalna prava“, naveo je Mihajlović.

Zemljište za crkvu poklonila je Dubrovčanka Savka Jovičić iz plemena Vladisavljevića, posljednja plemkinja u Foči, kako je u knjizi zapisao Bilinac. Neimar crkve bio je Spasoje Vulić iz Tetova, a hram je prvobitno imao 12 manjih i jedno veliko kube u sredini, da bi kasnije Austrougari, uz obrazloženje da objekat ne može da trpi toliki teret, skinuli mala kubeta i olovni pokrivač, pa je crkva dobila obični krov „na dvije vode“ sa jednim kubetom.

Srbi su uspjeli da podignu crkvu uprkos velikom otporu i nezadovoljstvu domaćih muslimana, koji se sa time nisu mirili ni nakon što je izgrađena, pa su često noću skrnavili hram. Kako u knjizi navodi Bilinac, da bi se to spriječilo 1873. godine crkvena porta je ograđena visokim bedemom. On navodi da su carske dveri dopremljene iz Trsta, a bile su stavljene u bačve da ih Turci ne vide. Iz Trsta je dobavljeno i zvono, ali je skrivano u magazi Radovana Glođajića, da bi tek odlaskom Turaka 1878. godine i dolaskom Austrougara bilo izvađeno i podignuto u porti hrama.

Crkva Svetog Nikole danas je nacionalni spomenik BiH, a u njenoj riznici je, pored starih bogoslužbenih knjiga, i izuzetno umjetnički vrijedna zbirka ikona iz 17. i 18. vijeka, koje potiču iz crkava koje su Turci porušili.

FOČANSKI SRBI VODILI RAČUNA O SVAKOM DETALJU

Odlaskom Turaka, Srbi počinju da se nastanjuju i u samoj Foči, a među prvima to su bile porodice Grujičić, Hadživuković, Jeremić, Glođaja, Savić, Jojić.

Slobodan Grujičić priča da je njegov đed Niko Grujičić tada sišao u grad i kupio kuću u Donjem Polju i otvorio kafanu, bavio se i trgovinom kože i šumske građe i imao je dućan u Prijekoj čaršiji.

„Đed je otkupljivao jarad i, što je interesantno, meso bi davao vlasniku, a on bi samo uzimao kožu, koja je u to vrijeme bila na izuzetnoj cijeni. Kasnije je moj otac kupio šumu u planini Maluši i prodavao je građu, pa je u blizini đedove kupio sebi kuću, u kojoj i sada živimo, a koja je, prema svim pokazateljima, stara oko 300 godina“, navodi Grujičić.

Koliko su fočanski trgovci vodili računa o svakom detalju, kaže Grujičić, pokazuje i zanimljiva priča kada je njegov đed tražio pozajmicu od Rista Kulića, koji je takođe bio gazda.

„Za stolom je gorjela svijeća, Risto je bio voljan da mu da pozajmicu, ali po nesreći moj đed savije cigaru i umjesto na svijeću pripali je šibicom, na šta mu je Risto rekao – kad ne vodiš računa, kako ćeš mi vratiti pozajmicu, tako da nisu završili posao“, rekao je Grujičić.

O načinu odijevanja u Foči, Risto Jeremić 1883. godine piše da „pravoslavni Srbi nose na glavi fes mrki ili crveni, đekoji crnogorsku kapu“. Fes se u odijevanju fočanskih Srba zadržao i nakon odlaska Turaka sve do balkanskih ratova, a zanimljivo je, priča Grujičić, kako se prestao nositi.

„Otac mi je pričao da su kao djeca nosili fesove, a kada se njegov ujak vratio iz balkanskih ratova, gdje je bio dobrovoljac u srpskoj vojsci, sve im je fesove nožem isjekao. Tako je 1912. i 1913. raščišćeno sa fesovima, vjerovatno zbog toga jer su bili dio uniforme turske vojske protiv koje su ratovali srpski dobrovoljci iz Foče“, kaže Grujičić.

I njegov đed je u Prvom svjetskom ratu doživio sudbinu mnogih fočanskih Srba, koji su odvedeni u logor u Arad.

„Napatio se u logoru, ali je sačuvao glavu. Bilo je teško njima u logoru, ali i njihovim porodicama u Foči i moj otac je znao reći da je bila borba za hljeb i da je bilo najvažnije preživjeti“.

Grujičić dodaje se dosta starih građanskih porodica u Foči ugasilo ili svelo na mali broj, poput nekad izuzetno brojne i jake porodice Tomaševića, zatim Glođaja i svešteničke porodice Kočovića, dok je njegova porodica jedna od rijetkih, uz Hadživukoviće, Popadiće, Ćeboviće i Sokoloviće, koje i danas postoje.

TRGOVCI DONOSE NAPREDNE IDEJE IZ CIJELE EVROPE

Kustos fočanskog muzeja Danko Mihajlović kaže da su se fočanski Srbi organizovali kroz crkveno-školsku opštinu, te da je stanovnike Srpske varoši odlikovala izražena bliskost i međusobno uvažavanje, što se naročito vidjelo u održavanju Hrama Svetog Nikole i Srpske škole, za šta nisu žalili svoj imetak.

Ovu školu, kako u knjizi navodi Bilinac, pohađao je i kasnije čuveni hercegovački vojvoda i sveštenik Bogdan Zimonjić, otac mitropolita Petra Zimonjića.

Imućniji Fočaci bili su veliki zadužbinari Crkve i školstva i, uvidjevši da je u znanju najveća moć, podsticali su sugrađane da upisuju djecu i u veće škole, za šta su obezbjeđivali stipendije. Svjedoče to i riječi fočanskog učitelja i sveštenika, takođe velikog zadužbinara, dobrotvora i rodoljuba Josifa Kočovića, kada u pouci roditeljima o vaspitanju djece ističe da je, osim osnovnog znanja, potrebno i nešto više znati, što se ne može bez većih škola.

„Samo to će nam pomoći da se izvučemo iz ovog mraka neznanja i da pođemo za ostalijem naprednim narodima. Samo ćemo se na taj način, u ovom vijeku kad je pero zamijenilo mač, a znanje snagu, moći održati na licu zemlje“, poručivao je Kočović krajem 19. vijeka.

Srpska škola nekada je posjedovala izuzetno dragocjenu biblioteku, koju su uz crkveni arhiv – matične knjige i ljetopis, 1941. godine uništile i opljačkale ustaše. Među vrijednim knjigama koje su sačuvane izdvaja se Veliko ili Carsko jevanđelje, štampano u Moskvi 1804. godine, drvenih korica opšiveno kožom – poklon ruskog cara Nikolaja Prvog Pavloviča Romanova crnogorskom vladiki Petru Drugom Petroviću NJegošu 1835. godine, što je NJegoš na početku knjige svojeručnim zapisom potvrdio.

Carsko jevanđelje u Foču je, otkupom od Turaka koji su ga prethodno zaplijenili, došlo iz manastira Piva, kome ga je NJegoš poklonio. Iz istog manastira je i čuvena „Fočanska Aleksandrida“, prepis iz 18. vijeka srednjovjekovnog romana o životu Aleksandra Makedonskog, koja se čuvala u svešteničkoj porodici Sokolović u fočanskoj Varoši, a zatim u porodici Sunarić. Odlaskom ove porodice iz Foče, otišla je i „Fočanska Aleksandrida“, a danas se čuva u Trebinju.

Preko sloja fočanskih trgovaca, koji su putovali po cijeloj Evropi, u srpsku zajednicu u Foču dolaze napredne kulturne i nacionalne ideje, pa su Fočaci među prvima u BiH, osim osnovne škole, formirali i brojna srpska društva.

PRVO SOKOLSKO DRUŠTVO OSNOVANO PRIJE RAVNO 130 GODINA U FOČI

Tako je u Foči, odnosno Srpskoj varoši, osnovano prvo Sokolsko društvo u BiH 1893. godine, a prije toga i Crkveno pjevačko društvo „Sveti Sava“ 1885. godine, jedno od prvih u BiH. Uslijedilo je i udruživanje u Trezvenjačko društvo „Pobratimstvo“, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjetu“, Ekonomsko društvo „Privrednik“, Dobrotvornu zadrugu „Srpkinja“…

Stanovnici fočanske Srpske varoši bili su jedni od inicijatora i osnivača „Prosvjete“ u BiH, a jedan od prvih predsjednika Glavnog odbora tog društva bio je Risto Jeremić.

Pod stalnom lupom okupatorskog režima, koji im je zabranjivao rad, fočanski Srbi su morali na razne načine da se dovijaju da bi izbjegli administrativna ograničenja, pa bi nakon zabrana iznova osnivali društva pod drugim nazivom.

Mihajlović podsjeća da je građanski stalež Srpske varoši podario svojoj zajednici prve visokoobrazovane članove, kao što su dr Risto Jeremić, dr Todor Jeremić, pravnik Miloš Tomašević, akademski slikar Lekso Tomašević, pjesnik Risto Tošović, koji svjedoče o visokim dometima srpske zajednice u Foči.

SVEŠTENOMUČENIK MOMČILO GRGUREVIĆ

Srpska varoš bila je poznata i po brojnim svešteničkim porodicama /Prodanovići, Kočovići, Sokolovići, Kandići, Kujundžići/, a iznjedrila je i jednog svetitelja- Sveštenomučenika Momčila Grgurevića.

Kuća u kojoj je ovaj svetitelj rođen 1906. godine i danas je očuvana, a nalazi se u neposrednoj blizini crkve i Srpske škole, koju je pohađao. Grgurević je, kao paroh čelebićki, mučenički stradao od komunističke vlasti u novembru 1945, kada je ubijen na jeziv način, tako što mu je pretesterisana glava.

NJegove mošti danas počivaju u crkvi na Velečevu u krugu fočanske Bogoslovije.

Srpski građanski stalež predstavljao je elitni dio srpske zajednice, što su dobro znali i okupatori, pa je bio na meti kako austrougarskog okupacionog aparata pred Prvi svjetski rat i tokom rata, tako i kasnije na udaru njemačkog i ustaškog represivnog sistema.

„Zbog svog materijalnog blagostanja, i revolucionarne komunističke vlasti su vršile progon građanskih srpskih porodica u Foči, vršili su oduzimanje, odnosno nacionalizaciju njihovih parcela, radnji i stambenih prostora, pa je njihovo potomstvo danas malobrojno iako je dalo izuzetan pečat u razvoju Foče“, kaže Mihajlović.

Srpske građanske porodice platile su visoku cijenu svojoj odanosti srpstvu i pravoslavlju, a sva ta stradanja nekako su se prelomila kroz porodicu učitelja i sveštenika Josifa Kočovića, koja je u oba svjetska rata ubijana i odvođena u logore u Arad, Doboj i Jasenovac.

Teško je naći riječi kojima bi se na pravi način mogao iskazati stepen stradanja i patnji ove porodice. Josif je strijeljan 1914, a iste godine šuckori su mu ubili maloljetnu ćerkicu Velu, dok je najstariji od četvorice sinova Sveto, bogoslov druge godine, preminuo u logoru u Aradu 1915. godine.

U Drugom svjetskom ratu, sin Mirko je iz Zagreba, gdje se nakon studija zaposlio, odveden u logor u Jasenovac, odakle se vratio, ali jedva živ, pa je od posljedica preminuo 1954. godine. Najmlađi sin Strahinja je kao pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini stradao u partizanskoj potjeri nakon rata, krajem 1945. godine. Od četvorice sinova, jedino je Branko duže poživio i ostavio potomstvo, a i on je u Prvom svjetskom ratu bio zatočen u dobojskom logoru, pa nasilno mobilisan na istočni front gdje je teško obolio i jedva ostao živ.

Srpska varoš granitarana je u oba rata – u prvom od Austrougara nakon što je crnogorska vojska oslobodila Foču, a u drugom, priča Mira Jelić, od muslimanskih ustaša, kada je granata ispaljena sa Gradačke stijene pogodila i njihovu kuću, pa je taj dio kuće dugo nazivan „razvaljena soba“.

Nakon Drugog svjetskog rata, napominje Jelićeva, porodice iz Srpske varoši trpile su teror nove vlasti, koja ih je nazivala „jatacima šumljaka“.

Može se pretpostaviti da se upravo iz ideoloških razloga, a i zbog samog širenja Foče i spajanja Varoši sa gradom, pri čemu se nije vodilo računa o zaštiti stare ambijentalne cjeline, taj istorijski naziv ove četvrti vremenom izgubio.

VREMENOM SE IZGUBIO ISTORIJSKI NAZIV SRPSKA VAROŠ

Mira Jelić i danas živi u kući svog đeda Nika Hadživukovića, staroj gotovo dva vijeka, u nekadašnjoj Srpskoj varoši.

Ova kuća-muzej, čiji su vlasnici bili veliki rodoljubi i utemeljivači Srpskog kulturnog i prosvjetnog društva „Prosvjeta“, čuva uspomene na vrijeme velike borbe srpskog naroda za vjerska i nacionalna prava, na vrijeme ekonomskog i duhovnog uspona srpskog građanskog staleža i svjedoči da su fočanski Srbi imali izuzetno razvijenu gradsku kulturu življenja.

Uprkos oštećenjima, očuvana je autentičnost kako gradnje kuće, sa avlijom okruženom bedemima i sa drvenom kapijom, tako i unutrašnjosti kuće – namještaja sa pratećim kućnim potrepštinama i brojnim dokumentima velike kulturne i istorijske vrijednosti.

Primaća i spavaća soba sa namještajem iz tog vremena, uz veliki broj požutjelih fotografija, među kojima se izdvaja slika proslave Vidovdana u Foči 1914, neobična ikona Isusa Hrista donesena iz Venecije, značka „Pobratimstva“ iz 1893, plaketa „Prosvjete“ iz 1905. svojim utemeljivačima iz Foče, djevojački drveni sanduci Mirine babe i prababe u duborezu, stari kredenci, trgovačka vaga iz dućana, metalna zdjela u kojoj se iz Varoši trgovcima nosio ručak u čaršiju, porodični pečat, đedov dugački čibuk, samo su neke od starina muzejske vrijednosti koje čuva kuća Hadživukovića.

U krilaticama sa „Prosvjetine“ plakete krije se možda i tajna opstanka fočanskih Srba kroz vijekove turske i austrijske okupacije, a one glase „Ustaj, živi, bori se, ne kloni“ i „Pregaocu Bog daje mahove“.

Srpska varoš i većina porodica koje su je naseljavale danas su gotovo zaboravljeni.

Kuća Hadživukovića, kao i sačuvane kuće drugih starih porodica, u kojima danas većinom žive drugi vlasnici, oronule su i u fazi rušenja, ali ipak nekako odolijevaju zubu vremena plijeneći i dalje ljepotom starih stilova gradnje iz turskog i austrougarskog perioda.

Kao da poručuju da, ipak, još nije kasno da ih se današnje društvo, koje dosta toga duguje Srpskoj varoši, sjeti i zaštiti od daljeg propadanja kao kulturno-istorijsko dobro od posebnog ne samo lokalnog, već i nacionalnog značaja, ne bi li se sačuvalo sjećanje na „gospodsku Foču“.

Na to bi, uostalom, trebalo da obavezuje i činjenica da je ovaj dio Foče na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH – pod nazivom „Ambijentalna cjelina Ćerezluk“, po imenu nekad susjedne četvrti, koje je vremenom preovladalo i potisnulo naziv Varoš.

(www.palelive.com / Srna)