Bolno sjećanje na Papratnu njivu

0

Proplanak obrastao bujnom paprati na starom putu Kalinovik-Miljevina, mjesto masovnog stradanja srpskih boraca i civila, i ovog 20. septembra je ispunio miris tamjana i jecaji majki, očeva, sinova, kćerki za svojim najmilijima.

Služen je pomen parastos za 38 boraca i civila, koji su na tom mjestu poginuli na današnji dan 1992. godine. Muslimanska vojska je iz zasjede tada napala kamion Vojske RS, koji je, pored vojske i municije, prevozio i izbjeglice iz Trnova. Unakrsnu vatru ručnih bacača niko nije uspio da preživi.

Muslimani su bili svuda okolo na ovoj kosini. Otvorili su vatru na kamion i vjerujte da je bilo po stablima odijela od vojnika, koliko su odletjeli od detonacija- kaže Miloš Andrić, čiji je sin Ranko stradao na Papratnoj njivi. Milorad Bozalo je tog dana izgubio sina jedinca, Radomira:

Kao da je to juče bilo, prvi sam ovdje došao. Našao sam po livadi leševe, kamion gori. Unesvijestio sam se, došao sam nekako sebi, sina sam našao na cesti. Sve leš do leša. Utom je stigla naša vojska i sanitet. Pomoći nije bilo nikome, niko da kaže kako je bilo. – prisjeća se Milorad. Njegov unuk Željko svake godine dolazi na mjesto stradanja svog oca.

Osjećam se prazno, tužno. Kako vrijeme prolazi sve je teže i teže. Boli nepravda što niko nikada nije pokrenuo pitanje odgovornosti za ovaj zločin i ne znam da li će ikad i pokrenuti- kaže Željko. Na kamionu je bilo i dosta civila, među kojima i šest žena, od kojih je najmlađa Dragana Džilit imala tek 18 godina. Civili su prethodno uspjeli da izbjegnu iz Trnova, pred naletom armije BiH.

Ovdje su mi poginuli roditelji Ratomir i Savka Golijanin, majčina sestra Cvija Obućina i njen sin Slavko. Izbjegli su iz Trnova za Kalinovik i pošli su kod moje sestre u Miljevinu- kaže Tihomir Golijanin iz Trnova. Na kamionu su stradala i oba sina Ruže Mastilo iz Rataja kod Miljevine, 19-godišnji Dušan i 16-godišnji Slobodan.

Prošla je 21 godina, niko nije odgovorao, niti je ko podnio tužbu. Ja živim sama, nema nikog da pomogne, oboljela sam, svaki dan ljekaru idem. Zimi kad padne snijeg ništa se ne može bez nosila, a ja nemam nikoga, ni sina, ni unučeta. Tražim da mi dodijele kakav stančić bliže ljekaru. Dodik mi je lani bio obećao, sigurno da ću dobiti, ali evo niko ne obraća pažnju- kroz suze priča Ruža.

Osim članova porodica nastradalih, pomen parastosu su prisustvovale i delegacije Boračke i Organizacije porodica poginulih boraca iz Foče, Kalinovika i Trnova, te predstavnici lokalnih uprava Foče i Kalinovika.

(www.palelive.com / www.kalinovik.info)

Прати тему
Обавијeсти мe о
0 Коментара
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare