Zapisi i legende: Kako je nastalo ime Pale?

Stari crtež Kozje Ćuprije

Nastanak imena Pali / Pale većina srpske naučne zajednice povezuje sa vilajetom Pavli. Međutim, tu je još jedna legenda koju je 1894. godine Božidaru Čeroviću ispričao jedan lokalni stanovnik Dovlića, a ovaj je objavio u srpskom listu „Bosanska Vila“ u Sarajevu.

Ali krenimo redom. Prvi pomen paljanskog kraja pojavljuje se 1244. godine, u povelji mađarskog kralja Bele IV kao Vrhbosna. Ovaj kraj je krajem 14. vijeka bio pod upravom Rađena Pavlovića i njegovog sina Pavla, po kome se kasnije porodica, kao i država prozvala Pavlović.

Turci su Bosnu nakon zauzimanja podijelili na vilajete (pokrajina, oblast), a vilajeti, na sandžake (okruge), a sandžaci na nahije (župe, knežine). Naziv vilajet Pavli je nosilo veliko područje istočne Bosne kojim su gospodarili Pavlovići.

U prvom turskom popisu stanovništva, 1468/69. godine mjesto Pale pojavljuje se u obliku neobičnog turskog naziva Bogazi Yumru (u prevodu prokleti klanac, valoviti prevoj ili naselje do koga se stiže valovitim prevojima) kao sjedištem jedne od 11 nahija vilajeta Pavli, kojom je upravljao Halil-beg. Nahija Bogazi Yumru je obuhvatala šest sela, a dva od njih bila su smještena u paljanskom polju. Jedno je Bogazi Yumru, a drugo Podgrađe (jedno selo je Radenić, danas selo Radonjići). Bogazi Yumru je bila prva nahija vilajeta Pavli, koja je dopirala sve do Sarajeva u kojem je bilo sjedište Bosanskog sandžaka. Svaki izlazak iz Sarajeva istočno od Kozje ćuprije značio je stupanje na područje vilajeta Pavli, pa se prema Vojislavu Milutinoviću za početak toga područja učvrstio toponim Pavli. Naziv Pavli se kroz praksu narodnog izgovora transformisao najprije u Pali, a kasnije u Pale. Područje nahije Bogazi Yumru je 1528. godine bilo priključeno sarajevskom kadiluku, a pri podjeli Bosanskog pašaluka u XVIII vijeku nahija u Palama se više ne spominje. Naziv vilajeta Pavli se održao do početka XIX vijeka.

Legenda: Kako je pala paljanska „Gradina“

Davne 1894. godine u listu „Bosanska Vila“, Božidar Čerović je napisao jednu legendu i objavio je pod naslovom „Od kuda imena Dovlići i Pali“ u broju 13. na 198. stranici. Ova legenda, na neki način, poništava naučna stanovišta o nastanku imena Pali / Pale.

Priču prenosimo u cjelosti:

Jednoga lijepog proljetnog dana krenuh se sa još nekoliko drugova na vrhunac visokoga Trebevića. Išao sam, da se tamo nadišem čistog i svježeg planinskog vazduha, jer mi onaj zagušljivi varoški bijaše baš dodijao. I zbilja čim se primih brda, počeše mi se grudi sve više i više širiti, puneći se onim čistim vazduhom, punim svježine, i krepkoće, te osjećah čisto kao neku struju kroz prsa i dok izađoh na Trebević bijah ogladnio. Da li to bijaše pošljedica gorske čistine ili velika trčanja – ne znam, ali samo znam, da sam nako gladan nekako radije posmatrao okolinu – jer jedina želja bijaše, ne bi li gdje u blizini ugledao koju seosku kuću i tako umanjio brigu proždrljivoga stomaka. No i moji drugovi u tome kao da ne bijahu iza mene ništa zaostali. Na sjevero istoku od Trebevića na zelenim ravninama opazismo jedno seoce, kome se i zaputi odmah naše maleno društvo. I za časak kao leptirovi slećesmo u selo i tu na livadi nađosmo seljaka sa dvije snaše, gdje striže ovce.

„Pomoz Bog, prijatelju“ novikasmo svi kao iz jednog grla, a on nam lijepo odvrati: „Bog vam pomogo, a dokle u dobri čas“. Mi mu kazasmo već kako je koji znao i umio zaviti, samo ne bi li se dobilo ono, što nas je tu i dovelo. A naš ti brat Srbin čim sazna, da je bratija ogladnjela, šapne nešto onoj jednoj snaši, a ona ti lagano kao lepirica potrči u kuću i za čas pa ti eto pred nas puna sana mlijeka i pure; a mi ti zasjedi, te ono što je Bog d’o po naški potkusuri. Naš ti nas seljak nekako radosno sejiraše, kako se mi „Šeherlije“ davimo njihovom seoskom hranom, pa se i on oslobodi – osobito kako dozna da smo svi braća Srbi – te se već eglen otpoče u veliko, pa iz tog našeg eglena evo i donosim ovdje, što mi se učini važnije, a to je postanak gornjih imena.

Vidiš – reče mi pokazujući rukom – one ruševine na onim liticama, ono ti je ako si čuo Stari Grad. Zemanedli držaše ga, Boga mi ti ne znam reći: Grk li Srb li ko li bijaše. Elem Turci dođoše, da ga osvoje i padoše onamo na onu ravan opet pokazivaše rukom – a ono ti se danas zovu Pali. No oni viđeše, da ga ne mogu šale zauzeti, te počeše misliti na prijevaru. I nađoše brate, jednog otpadnika Stanišu Golića, koji im obeća izdati grad. Nasjetova ih, da nalože čim smrkne, mnogo vatara onuda, a on da će već onog zapovjednika grada nekako obmanuti i prevariti. Tako i bi: Oni naložiše hiljade vatara, a moj ti Staniša ode i prevari onog zapovjednika, pokazavši mu one turske vatre i rekavši mu kako je ićmilet Turaka onamo palo i spremili se da zauzmu na juriš Stari Grad. Zapovjednik mu povjerova i misleći, da se onlikoj sili ne može oduprijeti, predade im grad brez muke i boja. Tako ti Turci uljegoše mirno u grad, a sjutra dan ižljegoše svi na ove naše ravnine, da čine dovu (zahvalnu molitvu), što su srećno zauzeli grad. I tako ti se ovo naše selo po toj njihovoj dovi prozva Dovlići, a od onih vatara, što no ih Turci pališe postaše Pali. Staniši Goliću dade turski car kao nagradu sve Dovliće i Čelinu, no Bog k’o Bog, on ga pravo nagradi, te mu đavo jednom sve ponese, te brate si moj, eno u Čelini i sad – vele da su njegovi potomci – Golići, borme krepaju od gladi.

Eto tako mi u razgovoru pripovjedi ovaj vrli seljačina toliko o postanju spomenutih imena, na čem mu ja pri rastanku toplo zahvalih, pruživši mu nešto za čibuk, što on jedva primi.

(www.palelive.com)