Vaskrs u staroj Foči – peretak i zaboravljeni uranak na Istočni petak

FOČA – Vaskršnji uranak na Istočni petak, čuvanje Hristovog groba, vaskršnji peretak umiješen sa vodom u kojoj se kuvao pepeo, posebna fočanska šara za jaja, djeca ukrašena zvončićima za Vrbicu, sve su to vaskršnji običaji starog građanskog staleža u Foči, od kojih su neki djelimično očuvani ili ponovo zaživjeli, a neki gotovo zaboravljeni.

Osamdesetjednogodišnja Fočanka Mira Jelić Hadživuković istakla je da su se pravoslavni običaji u tom kraju strogo poštovali, pa i nakon Drugog svjetskog rata u vrijeme komunizma, ali da su iščezli početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.

Ona je podsjetila da su se na Veliki četvrtak obavezno pravili slani pereci, posebno omiljeni djeci, sa kojima bi se na Vaskrs omrsili.

Tada nije bilo praška za pecivo, pa su se pereci, priča baka iz Foče, mijesili sa vodom u kojoj se kuvao pepeo, odnosno sa cijeđom.

„To je slani kolač od žumanceta i brašna, a pravio se sa cijeđom. Cijeđ je lug i voda, jer prije dok nije bilo praška za pecivo, gurabije, pereci, urmašice i mnogi kolači pravili su se sa njime. Birao se dobar, čist lug, pa se kuvao sa vodom i onda se procijedi i sa time se prave kolači“, pojasnila je baka Mira.

Ona se prisjetila da bi na Vaskrs svako dijete dobilo peretak i u njemu ukrašeno jaje, pa su zajedno izgledali kao cvijet.

„Kada smo na Vaskrs išli u crkvu, sa bakom sam išla u pet sati ujutru da se pričestimo i onda kad izlazimo iz crkve prvo je bilo da se omrsimo sa peretkom. Pravio se u obliku kruga, koji se okolo zareže i kada se ispeče izgleda kao cvijet. Onda se u sredinu stavi jaje i tako se poklanja djeci. Taj običaj se u ponekoj staroj građanskoj porodici u Foči i do danas očuvao“, ispričala je baka Mira.

Prema njenim riječima, jaja su se šarala na Veliki petak i to šaralicama sa voskom, a najčešće bi se sa jedne strane jajeta ispisivalo ime djeteta kojem je jaje namijenjeno, a sa druge „Hristos vaskrse“.

Baka Mira se prisjetila i da je fočanska jaja krasila i jedna karakteristična šara. „To je kao jedan veliki reckav list, koji ima kao rupice, tačkice, specifične šare. Slično hrastovom listu, samo nije duguljasto, nego više okruglo. To je moja baba, uz krstić, najčešće slikala“, navela je baka Mira.

Na vaskršnjoj trpezi uz jaje i peretak, neizostavna je bila i kuvana šunka, a od kolača obično se pravila naružica.

„To je kao baklava, samo se pravila u krugove. Za slave se pravila baklava, za Vaskrs naružica, a za Božić urmašice. Znalo se za svaki svetac šta se pravi“, priča baka Mira nekadašnji red u spremanju jela.

Prvi petak poslije Vaskrsa zove se Istočni petak, kada je, kako je rekla, cijela pravoslavna Foča išla na vaskršnji uranak po okolnim brdima.

Ćerezluk, Mirin dio grada, išao bi na uzvišenje Groju, na putu prema Zabrani, a poranilo bi se u pet časova.

„To je zaravnina gdje bi svi posjedali okolo, na sredinu se stavi hrana, ne gleda se šta je čije i svi uzimaju, a mi djeca bi se igrali. Svaki dio grada je imao svoje izletište, nije bilo nijedne porodice da nije išla na uranak“, prisjetila je starica.

U kući poznatih fočanskih trgovaca, Mirinog djeda Nika Hadživukovića i njegovog brata Đorđa, staroj 200 godina, u kojoj ona danas živi, vrijeme je stalo.

To je pravi muzej i čuvar davnih vremena, tačnije načina života srpskog građanskog staleža u 19. i prvoj polovini 20. vijeka.

Među mnogobrojnim požutjelim fotografijama iz perioda autrougarske vladavine i Kraljevine Jugoslavije, jedna je iz nešto novije istorije, iz 1956. godine, sa vaskršnjeg uranka na kojoj je i Mira kao djevojčica.

Nabrajajući ko se sve nalazi na fotografiji, njihova zanimanja, koje su sve zanatske i trgovačke radnje držali, Mira je dočarala i tadašnje društvene prilike u Foči i podsjetila na izgled fočanske čaršije prije perioda industrijalizacije, ubrzane urbanizacije i izgradnje višespratnica.

Ona je napomenula da se nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunizma, sa izvjesnim podozrenjem počelo gledati ko ide u crkvu, ali da su se običaji čuvali i da stare fočanske porodice nisu gledale šta će im ko reći i ostale su vjerne pravoslavlju.

Mira je iz Foče odselila 1956. godine u Beograd, a vratila se 2002. godine.

Običaj vaskršnjeg uranka na Istočni petak, kako se ona sjeća iz priča svoje rodbine koja je živjela u Foči, bio je zastupljen do sedamdesetih godina kada se izgubio. Baka Mira je to pripisala naglom porastu broja i promjeni strukture stanovništva.

Prisjetila se i majčine priče o jednom nestašluku fočanskih momaka iz vremena prije Drugog svjetskog rata o tome kako je nestala bogato pripremljena trpeza za vaskršnji uranak.

Mira je pričala da tada momci nisu išli po kafanama, već su pravili šale po kućama, išli pod prozore djevojkama da pjevaju serenade.

„U Sunarića kući bila je pripremljena hrana za uranak-sarme, kolača i svega, u špajizu u prizemlju sa demirima /rešetkama/ na prozorima. Momci, mangupi, su lijepo na pritku navezali kašiku i dokle god su mogli iz šerpe da vade sarme, povadili su sarme i kolače. Ujutro kada su žene došle da ponesu hranu bilo je samo na dnu malo sarme ostalo“, prepričala je uz smijeh Mira.

Jedan u nizu vaskršnjih običaja koji su iščezli je i čuvanje Hristovog groba, od Velikog petka do Vaskrsa.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, čuvari Hristovog groba u fočanskoj Crkvi Svetog Nikole bili su članovi „Sokola“, mladići obučeni u sokolske uniforme, a nakon Drugog svjetskog rata, čega se i Mira sjeća, grob bi čuvali mladići obučeni u narodne nošnje.

„Dok sam bila dijete, bio je običaj da se nasred crkve iznese nosač na kojem je plaštanica i ljudi u nošnjama stoje okolo i čuvaju. I to se izgubilo“, rekla je baka Mira.

Prvi dan poslije Vaskrsa na Pobusani ponedjeljak, prisjetila se Mira, obavezno se išlo na groblje, gdje su se nosila jaja, popravljali i uređivali grobovi stavljanjem novog busenja.

Još jedan od obaveznih običaja bilo je lukšijanje suđa prvog dana Velikog posta, na Čisti ponedjeljak, kada su se suđe i escajg otkuvavali u vodi sa pepelom da bi se dobro očistili od masnoće.

Ona je istakla da se postilo strogo na vodi, a riba je bila dozvoljena samo na veće praznike, poput Lazareve subote.

U „kući sjećanja“ Mira danas živi sama, a za Vaskrs obavezno šara jaja za Crkvu Svetog Nikole.

Dosta starih običaja je iščezlo, ali ja zato ona, otkako se iz Beograda vratila u Foču 2002. godin, ustanovila novi običaj u svom dvorištu-da okupi djecu iz komšiluka i da ih daruje jajima i slatkišima.

Bez obzira kakvi bili običaji za pravoslavne praznike, od svega je važniji, poručila je Mira, odlazak u crkvu na liturgiju. Kada je krajem prošle i početkom ove godine, zbog korone, pala u postelju, upravo joj je liturgija najviše nedostajala.

Zahvaljujući pomoći i pažnji prijatelja i ljekara, posebno, kako je istakla, fočanskih sveštenika, ponovo je stala na noge i redovna je na bogosluženjima u Hramu Svetog Nikole.

(www.palelive.com / Srna)