Proljeće koje je odnijelo niz Drinu stotine Paljana

0

Stari Brod – mjesto stradanja i mjesto gdje je spas pronašlo hiljade Srba sarajevsko-romanijske regije, desetak kilometara od Žepe, mjesta gdje je 1992. godine stradalo 48 srpskih boraca.

Prema izvorima profesora Mojsija Đerkovića paljanska opština je u Drugom svjetskom ratu izgubila petinu svog stanovništva, a tačan broj poginulih i danas nije poznat i ozvaničen.

Do sada se malo znalo i o stradanju srpskog stanovništva na obalama Drine tokom proljeća 1942. kada su ustaše poduzele ofanzivu u istočnoj Bosni, kojom je trebalo učvrstiti vlast NDH na istočnoj granici. Kraj marta i početak aprila je odnio 6000 srpskih glava, od kojih je značajan broj Srba sa područja Pala, Podgraba i Mokrog.

Ofanziva je počela u martu, iz Sarajeva je krenulo 10.000 ustaša, jedinica “Crna Legija” pod komandom Jure Francetića, u kojoj je bilo dosta lokalnih muslimana, uglavnom snaga muslimanske milicije i kretala se prema Drini, potiskujući ispred sebe desetine hiljada izbjeglica. U Višegradu su prelaz u Srbiju blokirali Italijani, pa je dio naroda krenuo prema sjeveru – Starom Brodu i Miloševićima.

U takvim okolnostima su ljude nagomilane na obali napadale ustaše, ubijali ih, mučili, silovali žene i bacali u vodu. Najmasovnije ubijanje je izvršeno 22. marta 1942. godine, ali su ubijanja trajala i do početka maja 1942. Po izjavama svjedoka, dio naroda su od ubijanja spasili Nijemci i nedićevci.

Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod je zapomagao, preklinjao i skakao u Drini, tražeći spas. Ustaše i muslimani su klali i silovali, djecu nabijali na bajonete. Prema izjavama svjedoka crvenu Drinu su preplavile ženske kose.

Risto Borovčanin iz sela Pediše kod Sokoca se prisjećao: “Sjećam se, 3. maja 1942. godine stričevi nam kažu da i mi moramo napustiti selo. Neki pobjegoše na Romaniju u Duboke doline, a mi opet za onim kolonama prema Drini. Stric Jovan kaza, idemo da se prebacimo u Srbiju. Po mraku stignemo u Miloševiće. Ujutro dojaha jedan četnički kurir na konju i onako juri kroz narod pa viče: ‘Bjež’te ljudi, evo ustaša, poklaće i vas kao juče one u Višegradu…’ Narod se razleti, pokušava da skupi stoku pa da krene ka Starom Brodu, a već nas stiže ustaška konjica. Što osta naroda gore u strani i ostade, a što uhvatiše ono dolje prema Drini počeše ubijati. Prigone nas, prigone Drini. Siluju žene, kolju, odsjecaju ruke, noge, vade oči, bacaju malu djecu uvis i dočekuju na bajonete. Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod zapomaže i jauče. Ljudi sami skaču u Drinu, mlade cure posebno. Mi se oko majki grupisasmo, pokušavajući se nekako spasiti. Odjednom sam pao potrbuške među gomilu pobijenih i unakaženih. Glavni pokolj je bio negdje između 16 i 17 časova po podne. A Drina mutna, nadošla, valovita, puna leševa. Donosilo leševe i od Višegrada. To je bio nevjerovatan i strašan prizor…”

Miloš Bašović iz Borika kod Rogatice: “Iz Višegrada narod krene niz Drinu, prema Starom Brodu. Uz mene su bila još tri brata i sestra. Na saonama smo vukli malo nekih stvari. Uzak put, stadosmo svi kod Puhalove njive. Tako se zove. Za nama neka vojska trči, ali mi ne znamo da su ustaše. Narod poče bježati, a oni uglas: ‘Ne bojte se narode, ovo je srpska i crnogorska vojska…’. Kad su nas opkolili, poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu. Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zajmio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom. Uteknem mu nekako i šćućurim se među poubijane. Kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću. Svega i svačega je bilo, Mnoge djevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaše masovno su skakale u Drinu. A Drina puna leševa, među njima samo vidiš, zaplove ženske kose…”

Poslije 66 godina narod je sagradio skromno spomen obilježje u Starom Brodu, a nedavno je u Višegradu održana donatorska večera za gradnju spomen kapele u Višegradu je početkom aprila, uz blagoslov Mitropolita dabrobosanskog Nikolaja, i u prisustvu jednog broja sveštenika, građana istočnog dijela Republike Srpske, i gostiju iz Užica i okolnih mjesta, održano donatorsko veče na kome su prikupljana sredstva za gradnju spomen-kapele u Starom Brodu na lijevoj obali Drine.

Jedan od smjelijih, književnik Momir Krsmanović je čak sedamdesetih godina prošloga vijeka napisao i roman „Teče krvava Drina”, nakon čega je šikaniran, zabranjivan, osporavan i napadan. Ali, kako kaže, to ga nije pokolebalo, već mu je dalo dodatne snage da nastavi sa istraživanjem i pisanjem. Pred kraj novembra 2008. godine, u prisustvu velikog broja istoričara, sveštenih lica, predstavnika medija i građana, u manastiru Dobrun kod Višegrada predstavljena je i knjiga „Zaboravljeni zločin – Stari Brod”.

Istorija o tom strašnom događaju nije pisala, a ideologija ga je bojila onim bojama koje su njoj odgovarale. Zato, nažalost, istorijska literatura nije zabilježila ni zločine u Starom Brodu i Miloševićima.

Na podignutom spomeniku je napisano: “Oprostite nam Vi, koji ste ovdje stradali, a 66 godina smo ćutali o vama. Ipak vas nismo zaboravili, jer ovakve rane na srcu nikada ne zarastaju. Zločincima smo oprostili, nek im je lice crno pred Božijom svetlošću. Radujte se, jer ste u Carstvu Nebeskom i molite se za grehe naše.”


“I nek Drina teče, anđeoski plava, a ne reke suza, mutna i krvava.”

(www.palelive.com)

Postavi komentar

  Pretplatite se  
Obavjesti me o