Kolumna: Mala i velika bara

0

Već dugo vremena po glavi mi se vrzmaju razne teme koje se uglavnom tiču lokalne zajednice i o kojima bih mogao nešto napisati iz mog skromnog ugla.

Ja sam dao sebi za pravo i našu lokalnu zajednicu nazvao malom barom u kojoj žive razne žabe, svih dimenzija, ribice i ribetine, gmizavci, bube… a iznad bare nadleću raznorazne zujavice koje bacaju pogled na površinu bare. Odozdo pak gledaju kako smotati nekog vilinog konjica ili leptiricu. Pored naše bare se nalaze i mnoge druge bare, velike i male u kojima takođe živi raznolik životinjski svijet. Svi žele da njihova bara poraste, bude veća, bistrija i prijatnija za krstarenje. Neke živuljke su suviše male da mogu preskočiti u druge, veće bare, a neke živuljke to ne čine iako to mogu. Međutim, tu su i one neke ribe koje bljuju vodu u druge bare, našu baru čine manjom, a druge bare čine većim. Ova priča je namijenjena živuljkama koje žele bistriju i veću baru.

Kao što bitan udio u pravnom poretku jedne zemlje ima moral, tako su za ekonomski prosperitet jedne zemlje bitna neka nepisana pravila. Da bih najlakše objasnio o kojim nepisanim pravilima je riječ, a da vas ne bih zamarao sa “izražavanjem”, svoju priču sam bazirao na jednoj velikoj bari zvanoj Turska i živuljkama koje su stvorile sedmu ekonomsku silu, ovaj, baru od svih bara.

U toj bari, kao i u našoj bari, postoje ribe koje bljuju vodu na sve strane. Međutim, ta bara je u posljednje vrijeme porasla mnogo brže nego naša i mnoge druge bare, što znači da te živuljke poprilično dobro primjenjuju nepisana pravila ponašanja u svojoj bari. Jedno od njih, koje je na mene ostavilo poprilično lijep utisak jeste da me je jedan vrijedni šaran iz svoje radnje uputuo kod komšije po paukovu strunu. Kako reče, on nema, ali sigurno ima njegov komšija, brkati som od deset kila. Na ovaj način, šaran i som mi izbiše iz džepa sedam tankih mušica, koje sam proljetos hvatao nad svojom barom. Njihova bara ostade bogatija za sedam mušica, a ja u moju baru donesoh strunu od crne udovice.

Sa tom strunom sam cijele zime hvatao viline konjice. Uhvatio sam ih mnogo i prodao u maloj susjednoj bari. Sljedeće godine sam otišao do soma da kupim još strune. Međutim, on je nije imao, a šaran do njega je zatvorio radnju prije par mjeseci, zbog bolesti. Som me uputi do svog drugog komšije koji mi osim strune, uvali i sjajne mašinice za zabacivanje upola cijene. Sa ovom opremom sam zaposlio još jednog prijatelja, koji je sa mnom hvatao viline konjice od kojih smo lijepo zarađivali, prodajući ih po raznim barama. Međutim, zbog krize, posao je splasnuo pa je moj prijatelj odlučio da počne praviti i popravljati listove za plovidbu, a ja sam odlučio da počnem praviti vesla. Jednog dana, ispred njegove radnje se pojavi veliki paket sa veslima na kome je stajao poznati pečat soma brkajlije. Vesla tog kvaliteta ja nisam mogao proizvesti za toliko mušica. Moja proizvodnja je suviše mala, a moj prijatelj razmišlja samo o sebi.

Za par godina, naši sinovi nastupiše na Svjetskom prvenstvu u vaterpolu u kapicama proizvedenim kod soma brkajlije mlađeg i doživješe težak poraz.

Piše: Stanišić Vladimir

(www.palelive.com)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments