Ko jeleni hitri

0

Za razliku od mog odrastanja u klaustrofobičnom prostoru u Sarajevu, jer si kao djete bio stalno pod zabranama, nemoj ovo, nemoj ono, nemoj na ulicu, pazi preko ceste, Pale, tj Koran je bio raj na zemaljskoj kugli, za dječaka tako nemirne prirode, kao moje. Nije bilo saobraćaja u to doba. Bile su samo dvije zabrane i jedno upozorenje. Upozorenje je bilo da ne zaboravim na vrijeme doći da šta jedem, a zabrane, nemoj na prugu i nemoj gore u  zapušteni hotel.

Za dječaka od sedam godina su zabrane i napravljene da se krše, koji đavo su nam govorili, šta nam je zabranjeno. A đavo na desnom ramenu samo bocka li bocka. Što li nam ne daju na prugu, ma hajde vidi, sigurno je nešto, veoma zanimljivo. Naravno, ubrzo se tu otkrilo, da one kapisole (tj municija) za dječiji pištolj mogu pravo opaliti kad voz pređe preko njih. Pa tek onda kad staviš onu bezvrijednu aluminijsku kovanicu od jedan dinar ili ako već imaš onu veliku od pet dinara. Kako bude velika i tanka kad voz prodje preko nje. Čekali su se putnički vozovi u stanici, pa smo gledali koji kupe je prazan, ulijetali u njega i na brzaka izvrtali sijalice, pogotovo su na cijeni bile one plave. Jurili nas kondukteri. Vremenom su naše akcije sa vozom, postajale sve opasnije. Tako da smo uskakali u teretne vozove i gore kod Ćirića luka, prije mosta iskakali u nasip od crne šljake, dok je voz jurio punom parom.

To se poklapa sa dolaskom Joleta, na Pale. Njegov otac je radio kao komandir milicije u Vitezu, na Lašvi, a kako je pravilo službe u miliciji nalagalo, nisi se smio nigdje udomaćiti, jer onda postaješ suviše mekan. Nećeš, radi komšijskih odnosa, da se zamjeraš sa ljudima, e kad te svi počnu pozdravljati na ulici i nauče ti ime, vrijeme ti je za prekomandu. Slično je to bilo i u Sarajevu, pričao mi poslije drug iz gimnazije, čiji je otac bio milicioner pozornik iz Nevesinja. Kažu da je pedeset od sto milicionera onog doba u Sarajevu, bilo iz Bileće, Gacka i Nevesinja. A oni su svi bili, od onog krša odvaljeni i nisu znali za milost. Gaće ti se tresu, kad ti priđu, svejedno jesi li prav ili kriv. Ne dao ti dragi Bog pasti im šaka. Čika Boško, Joletov otac, je bio novi komandir milicije na Palama i bio je bio veoma pitom čovjek, za razliku od njegovog sina, koji je bio, ma pravi đavo na kanapi. Nema tog šejtanluka, na koji on nije bio spreman. Drugi moj drug je bio Tifa. Obadvojica njih su bili previše razvijeni za svoje godine, a ja među njima sitan, mršav, svako mi se rebro vidjelo, a dvije moje ruke, jedna Joletova. Obojica su se postavljala zaštitnički prema meni, ali su mi se stalno podsmijavali, e vidi ga, kile, nemogu ovo, ne mogu ono. A ja sam bio prkosan, žgoljav, sitan, ali prkosan. Nekad sam i prednjačio u akcijama, pogotovo u krađi jabuka kod Bate Samardžića.

Iznad naselja Koran, a na donjim padinama brda Goli Koran, je bio voćnjak, ograđen bodljikavom žicom. Unutar voćnjaka, kojeg smo mi uzgred zvali Anđino brdo, po babi Anđi, Batinoj majci, je bila jedna štala. U tu štalu se znao sakriti Bato, za nas strašan čovjek. Kružila je legenda, da je spavao u štali, da ima kera vučjaka, da je naoružan puškom i da je eto baš sinoć pucao na lopove, jednog je možda i ranio. Ja nikad u životu nisam vidio Batu. Jednog našeg druga Milana, je navodno Bato uhvatio u krađi. Tri dana ga, kažu, držao u štali, svezanog, nije mu dao ni jesti ni piti, jedino kad se ono onesvjesti, znao ga je zaliti vodom. Siromah Milan, je odmah postao broj jedan u raji. E čuj uhvatio ga Bato i još je živ. Sam Milan nikad nije pričao o svom zatočenju kod Bate, sve je napravila naša dječačka mašta. Ko god je prepričao taj događaj, nešto je dodao.

U međuvremenu u stan ispod mene se uselio posljednji član naše klape, kako smo se prozvali. Zvao se Vlado ali nekako, iz neke serije gdje je Čkalja glumio, dobio je nadimak, po nekom liku, Gera (Gerasim). On je bio još manji od mene, a i godinu mlađi, miran, tih dječak, ali uvijek pouzdan i do kraja onako prostodušno iskren i bez zadnjih namjera. Takav je ostao do danas. I Tifa i Jole su bili od mene stariji, godinu. Velika je godina u tom uzrastu. Tifa i Jole su sve znali bolje od nas i kako god da su se oni ponašali prema nama mlađim, tako sam se ja ponašao prema Geri i Milanu, koji su eto bili godinu mlađi od mene. To je ta nepisana hijerarhija. Jole nije volio ove klince, kako ih je zvao. “Ma šta će nam oni, ne možeš na njih računati, kad prigusti. Ti i nekako Su, al’ oni će se razbježati k’o zečevi, čim nešto šušne”. Za razliku od njega, Tifa je bio mudriji, on je volio da komanduje, da nas muštra i da slušamo bez pogovora, šta on naredi. Nije ni čudo što je poslije, daleko dogur’o sa izviđačima. Obično, kad se išlo u krađu kod Bate, Tifa, koji je o sebi govorio, da ima oko sokolovo, da je rođeni osmatrač, bi bio na straži, zajedno sa Milanom. Tifa je ovjek govorio, da je zlatno pravilo svakog izviđača, da on sve vidi, a njega niko, a onda bi nestao u lijeskinom grmu.

Poslije onog susreta bliske vrste sa Batom, Milan više nikad nije prekoračio Batinu ogradu i mi smo taj njegov strah sa razumjevanjem, prihvatali. U krađu se uvijek išlo noću. Njih dvojica bi se rasporedili duž Batine ograde, a nas trojica bi onda u krađu. Jole je bio neustrašiv. “Šta je , šta ste se usrali, haj’mo”, rekao bi meni i Geri. “Ma ko se usr’o, bolan Jole”, a srce da nam iskoči iz grudi. Kad bi došli pod jabuku, Jole kao najači bi se popeo gore i tresao, a mi to onda brali. Nekad bi Tifa, znao prekinuti akciju i zviznuti. Mi onako izbezumljeni dotrčimo i pitamo šta je.”Ma učinilo mi se, da sam nešto čuo”. “Uh jebote”, gunđao bi Jole, a ja i Gera, zadihani od bježanije, blijedi ko krpe, morali smo opet nazad za Joletom. Jabuke smo brali, u njedra, u džepove, u kese, kako kad i to se onda, bratski dijelilo na pet djelova. Obično smo pojeli jednu dvije, a ostalo smo nosili kući. Ja svoje, krio u podrum. Ne dao Bog u kuću. Ne bi više nikad u njoj prenoćio. Jednom je stari otkrio, da u podrumu mirišu jabuke. Doletio, ljut, ko ris: “Bacaj ono, odmah, jesi li me čuo, gelibteru jedan, da se čuje da imam lopova u kući, pa da ne mogu ljudima u oči pogledati. I više, da se to nikad nije ponovilo”. Poslije sam to krio u nekom šahtu za vodu, pored zgrade i obično bi istrule sve, nepojedene. Stari me vazda zvao gelibterom, kad nešto pogriješim. Dvadeset pet godina kasnije, dok sam ispijao šampanjac sa mojom budućom suprugom Švabicom, uz svijeće sricao moje prve rečenice na njemačkom, ona mi na uho cvrkuće :”Komm, mein Geliebter, wenn du nur weisst wie ich dich liebe”. Zamalo čaša da mi ispadne. Šta li sam joj samo uradio, da me tako zove. A kad sam ovladao ovim jezikom, znam da mi je rekla, “Hodi, ljubavi moja (ljubavniče moj), da samo znaš, kako ja tebe volim. E, moj stari.

Jednu krađu sam posebno upamtio. Ovaj put, ne kod Bate i ovaj put bili, sami Jole i ja. Negdje od moje zgrade, koja je bila i zadnja u nizu u Koranu, eto prva danas kod sportskog centra, gdje je nogometno igralište, tu je nekad bila obična ledina, koju je presjecao potok i prolazio je put koji je vodio u naselje, par raštrkanih kuća u brdu koje smo zvali Podkoran, prođeš Bajića kuću i kreneš uzbrdo putem kojim smo išli na Goli Koran u jagode, e odmah na početku sa desne strane je jedna poveća kuća, sa ravnim krovom. Da ne bude zabune, bile su dvije gotovo istovjetne, e ova donja je bila kuća Đukića. I odmah ispod, jedna štala, a pored nje trešnja. Bila je to jedna rana trešnja, koja je sazrijevala, početkom avgusta. Hehe, rana trešnja koja je sazrijevala, početkom avgusta. Ne radi se to o Sibiru, to su Pale. Bila od one sorte ašlama, koja nikad nije imala crve, a hrskala je u ustima. Ova pokojnog Đukića je imala još veću slast, jer je ukradena.

Kažu stare babe, ali i moja majka mi je to isto govorila: “Ne valja, sine, sanjati trešnje, neko će ti umrijeti u porodici”. A ja od svog voća ovog svijeta, najviše volim trešnje. I zaista ih često sanjam, pogotovo one Đukićeve. Ne znam zašto, ali su trešnje ovdje u Njemačkoj, najskuplje voće. Kad prispiju ove domaće, cijena u početku bude i do deset evra, kilo. A rekordnu cijenu sam vidio u Singapuru u kojem nema šta nema. Prije dva mjeseca, cijena jednog kilograma trešanja je bila, vjerovali ili ne trideset evra. Plati pa se klati, ko da su od suhog zlata. Ja sam trešnje volio, zato što su mi više bile dosadile, čitavu zimu, one neukusne brašnaste jabuke, koje je stari kupovao preko sindikata. A kad dođu one prve, mostarke, znao sam da se bliži raspust i kud ćeš veće sreće. One trešnje, mostarke su bile nekako vodene, bez šećera i ni blizu, po slasti i kvalitetu, Đukićevim. Ko zna zbog čega, da li zbog same klime, nadmorske visine, da li je do vode ili čistog planinskog zraka, možda zbog same sorte, kao kod ljudske vrste ili podloge na kojoj je posađena, ili zbog izrazite pažnje i njege starog Đukića, te trešnje su imale neodoljiv ukus.  Vjerujem da te trešnje više nema, kao što ni starog Đukića više nema, isto tako vjerujem, da takvu trešnju ja više nikad neću pojesti.

Negdje pred sami mrak, krenuli tako ja i Jole u krađu. Trešnja je bila tik uz ogradu, neke grane prelazile ovamo na put i naravno obrane. Najbolje su kao uvijek, gore na klici. Jole, snažniji, brži, neustrašiv, odmah je zauzeo najbolju poziciju, gore u samom vrhu. Ja u mraku, niže od Joleta čvrsto obljubio stablo lijevom rukom, a desnom se protežem, savijam grane ne bi li i ja šta dohvatio. Punimo usta, gutamo i krupne košpice, koje jedva da prolaze kroz grlo. Sve je pitanje vremena, što prije ublažiti slast, ali ti svaki mišić napet, ruke zauzete, usta puna. Nema se tu vremena ni žvakati. Opuštanja nema, sav pretvoren u uho, očekuješ neko da naiđe. Jole koji je bio bliže izvoru slasti se prije najeo, čujem ga kako šišti odozgo: “Suki, možeš li šta dohvatiti, da ti ja savijem granu”. “Hajde, savij”, rekoh. On mi savi granu, ja je uhvatih i snažno povukoh sebi, kad odjednom prasak zapara tišinu. Šta bi? Uh, pukla grana. Šta da radim, da li da bježim, instiktivno mi prolazi kroz glavu, kad čujem Joleta, “Šššš, neko ide”. Ubrzo zatim, čujemo glas ispod trešnje, kad li prije dođe. “Mamicu im njihovu, oni će moje trešnje. Da mi ih je uhvatiti, pobio bi ih ko zečeve”, gunđa stari Đukić. Ne vidim ništa ispod, mrkli mrak, nožem ga sjeći. Usta mi puna trešanja, ne smijem žvakati, čuće se, ne mogu disati, ugušiću se. U ruci mi otkinuta grana sve teža, ne mogu je više držati. Gotovi smo. Čujem ispod neki kao metalni zveket. Garant je pištolj, nateže ga stari Đukić, sigurno nas je vidio. Sad će nas pobiti. Opraštam se sa svijetom. Da nevolja bude veća, onaj mrak se, kao čarolijom razbi, pogledam prema gore, ono mjesec razbio oblake, a moj Jole se pribio uz stablo i raširio ruke. Imitira grane. Smijao bih se i plakao. Do mene, odozdo dopre miris zapaljene cigarete. Stari Đukić kresao onaj upaljač, fajcak što smo ga zvali, dobro je nije pištolj, odahnuh. Ruka mi utrnula, ne osjetim je više, ispašće mi grana. Znoj me probija. Ja više ništa ne mislim, sav sam se pretvorio u bolni grč, sve ovo traje čitavu vječnost. Bože, reci mu neka ide. Neću više nikad praviti zijane, obećavam. Bože, čuješ li me. U neka doba, Jole dopuza do mene: “Haj’mo, izgleda da je otišao”. Ma ne znam ni kako sam ispustio slomljenu granu, kad sam prije sletio, kad sam ogradu preskočio. Trčao sam iz sve snage, ne osjetim ni umor, noge same trče. Zaustavim se tek pred mojom zgradom, Jole ne može ni da se zaustavi, projuri pored mene. “Jole, stani bolan”. “Trči Suki, ne znaš ti kako je stari brz”, sav zapjenjen će ti Jole. “Ma nema nikoga za nama, šta ti je”, jedva ga ubijedih. On se vrati. “Jel‘ te, majke ti, bilo strah?”, upitah ga, poslije kraće pauze, kad smo došli do daha. “Ma koga strah!? Mene!? Šta ti je? Ti bježiš, ne može te čovjek stići. Nisam znao da si tako brz”, reče Jole. Znao sam da laže, nije mi trebao reći, ali sam znao. I on se uplašio i bi mi nekako drago. Tu smo se rastali. Moja radost nije dugo trajala, kad sam ušao u svoju sobu, tu na svjetlu tek vidjeh da sam u onoj bježaniji, razgulio pantole ispod koljena, ne mogu se zašiti. Valjda preskačući onu ogradu. Jedne od dvoje pantola koje sam imao, a sutra putujemo na odmor, kod djeda u Goražde. Suze mi potekoše same, niz obraze.

Pećina Bogovići

Prošlo je od tog događaja i desetak godina, ne znam ni sam kako sam se našao na radnoj akciji, pravili mi omladinci sa Pala put Pale, Stajna, Bogovići. Bila radna akcija, mjesec dana trajala. Dobili i uniforme, ko pravi brigadiri i sve što uz to ide. Bili smješteni u osnovnoj školi u Bogovićima. Istorijski gledano, Bogovići su bili značajni i prvi put se u istoriji pominju, što su se partizani, poslije bitke na Sutjesci onako razbijeni, kad su probili obruč, sakupljali gore na slobodnoj teritoriji, na Romaniji. E, tu u selu Bogovićima, pred jednom pećinom je nastala ona čuvena fotografija, ranjenog Tita sa povezom preko ramena i Ivana Ribara. Tu je SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačke borbe), podigao jednu spomen ploču, u stvari u mramoru ugraviranu sliku Tita i Ribara. Mi omladinci, u to doba smo, skoro svaki treći dan imali politička predavanja, o njegovanju socijalizma, radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva, kao najveće tekovine rata. Dolazili Hukica i onaj Vuković iz komiteta, držali predavanja, Satko iz SSO. Mi brigadiri, ma vječito umorni, moraš poslije posla, još i to slušati. Ma udav. Pola prespavaš. Probudiš se kad počnu pitati: “Ima li ko kakvih pitanja?”. E jedan dan došli preživjeli borci partizani, valjda bilo i obilježavanje godišnjice bitke na Sutjesci, jer tu negdje u junu je ta godišnjica. Elem sve se potrefilo, stari borci, već djedovi, stari Čvoro, stari Jakovljević, Radović i još nekih imena koji se ne mogu sjetiti. Ja volio istoriju, ma uvjek je volio. Meni to predavanje interesantno, odmah me umor prošao. Oni, stari borci se sjećaju. Najinteresantniji mi je bio jedan dobrodušni čičica sa drvenom nogom i istim štapom koji je i moj rahmetli dedo imao. Priča čiča, kad ono bi proboj i datuma se sjeća, 13. juni 1943. godine, on taman bio uhvatio pjegavi tifus. Još može pušku nositi, ali ga groznica nosa. Za svaki slučaj ga stave u onu diviziju, koja je obezbjeđivala ranjenike i tifusare, a komandovao joj čuveni Sava Kovačević. “Svojim očima sam viđeo kako nam Sava pogibe, mene šarac ošinu po nozi, na dva mjesta”, priča stari dalje. Meni priča interesantna, ma kakav film. Nekako mislim, da je baš tih godina Stipe Delić, snimio taj film, sa Ričardom Bartonom, koji je glumio Tita. I da ne duljim dalje, čičica ti je onako ranjen naišao na jednog , takođe ranjenog borca, koji je ostao bez očiju. I po mom sjećanju je i on bio iz okoline Pala, pa su ti se njih dvojica, sedam dana tako probijali, onako ranjeni i gladni, dok nisu došli na Romaniju. Gore su mu odmah osjekli nogu do koljena i to bez anestezije, jer je nije ni bilo. Gangrena mu bila uhvatila ostatak noge, pa su je još jednom morali kratiti. Mjesec dana bio u komi. I Bog bio digo ruke od njega i samo su ga vile spasile… Kad je stari završio, upitah jednog do mene, brigadira, ko je ovaj stari. “E čuj ne znaš, pa to ti je tvoj komšo, ma stari Đuka. Ja što on voli popiti. A dobar je ko duša, kažu kad dođe kod “Arse”, ma ne da nikome piće platiti”.  “Stari Đukić”, upitah sa nevjericom. “Ma ja, što pitaš”. “Ništa, ništa” i počnem se smijati, suze me zalile. Šta ono reče Jole? “Ne znaš ti kako je stari brz”.

Kad je čičica, ostao sam, ja mu priđem, predstavim se, kažem ko sam, čiji sam, jer je to njemu više značilo. Rekoh mu da me interesuje istorija, pogotovo ova novija i da ću najvjerovatnije i studirati istoriju. Drago mu veli, da se omladina za to interesuje, “Nek se zna i zabilježi kroz kakve smo muke mi stariji prolazili, da bi vi mlađi danas živjeli u slobodi”. Tek tada spazih, da je imao dva ordena i upitah ga za šta ih je dobio. “Ovaj jedan je zato sto sam bio ranjen i ostao ratni vojni invalid, a ovaj drugi, mi puno više znači, jer sam jednom našem ranjeniku spasio život i doveo ga na slobodnu teritoriju”, reče ponosno stari Đuka. Rekoh mu, smijem li mu ispričati jednu priču iz mog djetinjstva. “Ma slobodno, sinko, samo pričaj”, dobrodušno će Đuka. Ispričam mu kako smo prije deset godina, bili kod njega u krađi trešanja, kako nas je iznenadio u krađi i kako smo mislili da će nas pobiti, ako nas vidi da smo na trešnji. Rekoh, hoću da mu se izvinem, sada. Stari Đukić prasnu u smjeh. “Dvojica vas bila, je li? Ja sjedio na verandi, pušio. Vidio sam vas kad ste došli, kad ste preskočili ogradu, kad ste se popeli na trešnju. Pustim, hajde nek se djeca najedu. Ih koliko sam ja puta vaših godina bio u krađi. A sišao sam dole, kad sam čuo da lomite grane. A psovao sam, da vas malo uplašim, haha”, prasnu u smijeh, a onda će ozbiljnim glasom: “A sine moj, jedno da znaš, biljke su ti ko i ljudi, živa bića i imaju dušu. Kad si joj slomio granu, kao da si joj ruku otkinuo”, završi stari Đuka.

Pogledah u njegovu drvenu nogu i u jednom jedinom trenutku su mi mnoge stvari u mom životu, postale jasnije. Nisam imao snage da podignem pogled. Poslije dvije, tri godine od tog događaja, prolazio sam, početkom avgusta, kad rane trešnje, ono prispiju na Palama, pored kuće starog Đukića. On sjedi na verandi, šuti, puši, daleko u mislima. Jedva da me primjetio. “Mogu li, deda Đuka”, upitah i glavom pokazah na trešnju. “Samo beri, sinko” i nestade u plavetnilu dima svoje cigarete i u svojim mislima. Trešnja u punom rodu, nikad nešto slično više nisam vidio. Jeo sam natenane, polako, pljuckao, košpice. Trešnje hrskaju, tope mi se u ustima. Nikad da stanem, imam vremena. Sit sam, ne mogu više, oči gladne, ne daju mi se rastati od trešnje. “Hvala deda Đuka”, mahnuh, kad sam odlazio. Nije me ni primjetio. Već je bio u godinama, kada mu se polako gasio sjaj u očima. Stari ratnik je vodio svoje posljednje bitke. Danas kad sam sadim i uzdižem voćnjak, tu blizu Sarajeva, donesem ponekad i neku rijetku biljku, ako gdje u svijetu naletim na nju. Ljudi me gledaju sa podozrenjem i sumnjičavo vrte glavom. E čuj, kivi u Bosni. Ma može, može, kad na vrbi rodi grožđe. Ja sam u međuvremenu svašta naučio, koje voćke ne vole sjeverne vjetrove, koje opet hoće samo stajsko gnojivo, a ne ovo novo vještačko, kad se krate grane, koje treba prskati, a koje ne, a jednu lekciju nikad nisam zaboravio, da su biljke kao i ljudi, da hoće pažnju i ljubav. Imam i tri trešnje, velike. Kažu da su sočne i da svake godine rode. Ja ih još nisam oprobao, dođem  krajem aprila, na par dana, kad beharaju, uživam u ljepoti njihovog behara i predivnoj tišini koju remeti samo zujanju pčela, a nikad da uzmem godišnji odmor, kad zriju, u junu, uvjek dođem u avgustu. Tako već deset godina. Majka mi kaže, one najbolje pojedu ptice, gore u klici. Nema se ko popeti. Kad dođem gore, na moje imanje, na moj raj na zemaljskoj kugli, nekad znam zamišljen šetati, dole niz bašču. I često se upitam, Bože dragi, kakav li je bio čovjek, taj Bato Samardžić?

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)

Pretplatite se
Obavijesti me o
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments