Огласи
PRIJEDOR – Tridesetšestogodišnja Jovana Đaković iz Prijedora do svoje osme godine živjela je u selu Vrbnik kod Knina i 4. avgusta 1995. godine najviše se sjeća po tome što joj nisu dali da ponese bicikl, svoju „poniku“, a tek je naučila da ga vozi.
„Sama učila, nema ko da ti pomogne, mama, medicinska sestra u kninskoj bolnici, mobilisana, tata na ratištu, isto od prvog dana, u kući još baka i mlađa sestra. Nema od manjeg ka većem biciklu, nema pomoćnih točkića, kršila sam se ja, padala, ali napokon naučila, samo par dana prije tog datuma. I molim mamu, a ona kaže da ne dolazi u obzir“, govori Jovana za Srnu.
Ona se sjeća da je i ranije bilo situacija da se selo okupi kraj radija prikopčanog na akumulator, da se priča da se treba skloniti negdje na par dana dok nešto ne prođe, da je mama nakon nekog od tih poziva spakovala stvari u jednu plavu veliku torbu koju su tata i ona kupili na putovanju u Poljsku, nekad prije rata, i da je tata zbog toga galamio.
„A nama je sve bilo igra – i kad nema struje i kad se puca i kad se čuju granate. Tatine odlaske i dolaske ne mogu prebrojati, samo se dobro sjećam da je jednom došao i na moj rođendan. Nekad bane i usred noći, pokupi šta treba, okupa se, nekad spava, nekad ne, ponovo ode. Za tu torbu bio je toliko ljut da je sve svoje stvari iz nje povadio. Poslije će nas u koloni voziti u maminim raspertlanim starkama i u njenoj majici“, priča Jovana.
NJeni su roditelji sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka počeli praviti kuću, u koju su se uselili neposredno pred rat, oboje su bili zaposleni, dobili dvoje male djece, kupili automobil – sređen život.
„Ma, samo još ostalo da se bira mjesto za vikendicu, ali, umjesto toga, u našeg `fiću` tog 4. avgusta sjedamo stric, mama, stričev sin, sestra i ja. Plava torba je na krovu. Mama kaže meni i sestri da ponesemo po jednu lutku. Sestru ubijedim da ponese svoju unakaženu, ošišanu, našminkanu, da je kao zaturimo negdje u šumi, pa kad se vratimo kažemo da se izgubila i tako mama ne otkrije da smo je uništile. Uvijek mi sestra prigovarala da je provela izbjeglištvo s najgorom od toliko lijepih lutaka. Sonja se ta njena zvala“, sjeća se Jovana.
Kreću u predvečerje, kolona je već formirana. Spuštaju se ka Kninu, tvrđava gori. Na benzinskoj pumpi pod tvrđavom haos, ljudi pokušavaju da sipaju gorivo, provaljena je pumpa, ko stigne, sipa.
„Gledam iz auta. Mama ima dugu, kovrdžavu kosu. Neki čovjek u uniformi zasipa je gorivom, u ruci drži upaljač i pali ga. Mama mu iz ruke otrgne pištolj i sipa gorivo. Poslije stricu priča da mu je opsovala, da je rekla zar on da je sprečava da ide, dok je njoj muž na ratištu. Sestra usred tog haosa samo pita kad ćemo jesti. Jer je vidjela da je mama u zobnicu strpala jednu toplu pogaču i pršut. Mama vidi da ne može na posao, da nema ništa od toga, da je vrag odnio šalu, da to nije kako je rečeno da ćemo se malo skloniti pa vratiti, nego, ovaj… da je Knin pao“, zastaje Jovana dok izgovara posljednje riječi.
Kad „fićo“ bude stao na nekoj uzbrdici, putnici će se rasporediti gdje stignu. Jovana, sestra i mama sjedaju u „reno“ iza njih koji je vozila mamina prijateljica, a koji je bio pun djece.
„Sjećam se da su povraćala po nama. Ostade `fićo` s tom plavom torbom, mama je prebacila samo onaj kanister s gorivom. Uza se je imala dva dinara i 30 para, toliko je, otprilike, koštao jedan hljeb. U nekoj kafani usput nije mogla dvije kafe platiti, nego će jednu, pa teta Goci i sebi po pola. I čovjek iz te kafane da im kafe, svoj djeci sokove, bez para. `I mi ćemo za vama još malo`, poslije prepričavaju da je rekao. Aviona ne znam da li se sjećam ili ne razlikujem sjećanje od kasnijih priča o Petrovačkoj cesti“, priča Jovana.
Ona se sjeća da će tu noć prespavati u kasarni u Banjaluci, a sutradan na livadi ispred kasarne. Tu vlada haos – gužva, vojnici, djeca koja plaču, još ljudi koji pristižu iz kolone i sa ratišta.
„Mama stalno ide do kapije, ostavi nas s teta Gocom, u mojim, dječijim očima to je dalek put. Neko joj dovikne, s nekog kamiona, da ide Bakonja s `fićom`. To je tatin nadimak. Onda sve češće ide do kapije, vrati se, obiđe nas, pa opet. Već pada noć, zaspale i sestra i ja, sjećam se samo da me zažari nešto po obrazima. Došao tata“, kaže Jovana.
Ona će kasnije saznati da otac 5. avgusta ujutro dolazi sa Dinare, ulazi u prazno selo. Usput pušta stoku, nađe samo jednog komšiju, koji je volio popiti i koji je sve to prespavao. Otac je odatle krenuo zapregom i naišao na „fiću“, te nastavio istim putem kojim je porodica prošla dan ranije.
„Iz Banjaluke krećemo dalje. Sjećam se tih tatinih žuljeva, da više čizme nije mogao obuti, pa samo onako nazuo te mamine patike. Od kasarne idemo ka benzinskoj pumpi. Ne pališ auto, nego guraš, mic po mic. Tako svi. I mama tu usput u jednoj kući zamoli da okupa djecu. Mi onako znojave, prljave, vonj onog povraćanja. Mlada žena je bila, nađe nam i čistu odjeću, još na tavanu čuvam tu suknjicu, onako, mornarsku. Spakuje nam za put nekih stvari, toalet papira, četkice za zube i štošta. I medenjake! Čovječe, slatkiš! Plače žena, plače mama, zahvaljuje se. A ja, srećna! Ponovo sam mirisala i jela sam medenjake!“, smije se Jovana.
U koloni ka Srbiji Jovana se sjeća kako tata povremeno diže uvis obje ruke s volana, opsuje, pita šta je ovo, gdje oni to idu. U Loznici spavaju u školi, onda par dana kod strica u Zemunu, pa na kratko kod mamine rodbine u Srbobran, pa sedam godina u selu Bačina kod Kruševca, prvo u kući mamine rodbine, a onda u zgradi namijenjenoj za seoske ljekare i učitelje.
„U jednom stanu mi, u drugom jedna porodica iz Knina. Tu kad smo ušli, ni sijaličnog grla nije bilo, u toaletu samo rupa. Mamin stric nam dao dvije plastične stolice i četiri plastična tanjira. Nemamo gdje ni spavati. Sređujemo to malo po malo. Neko kuca. Ja sam otvorila i samo vidim kutije naslagane. Posteljine, suđa, svega. Ni dan-danas ne znamo ko je to donio“, govori Jovana.
Jovanini roditelji su tada bez posla, rade za dnevnice, čiste kuće i uređuju dvorišta u jednom selu rumunskih Roma gdje je većina njih uglavnom u inostranstvu, bogati su veoma i dolaze povremeno kući.
„Baš su nas krvavo hranili. Radila sam i ja. Sjećam se svoje prve dnevnice, imala sam 12 godina, mama mi pogodila da jednu kuću očistim sama“, dodaje ona.
Kad je Jovana završila osnovnu školu, porodica se seli u Pančevo, gdje ona upisuje srednju medicinsku, mama dobija posao u bolnici, a tata u kamenorezačkoj radnji. Dvije godine kasnije oni će se doseliti u Prijedor, na poziv djeda, maminog očuha, koji je tu izbjegao iz Like i počeo praviti kuću.
„Mama uvijek kaže da je došla ovdje s dvoje djece, a da danas ima osmoro unučadi“, smije se Jovana. „Prvi put u Knin poslije `Oluje` otišla je nakon tri ili četiri godine. Vraća se, nosi album, izgažen i prljav, moju pletenicu, ošišanu kad sam dobila vaške, sestrine papuče sa životinjama i kamen. Da, kamen, jedan dalmatinski kamen. Kamen, čovječe, koja je to bila emocija! I dan-danas nam stoji na vitrini. I kad smo `fiću` prodali, isto smo plakali. K`o i kad smo u taj kamen gledali. `Fićo` se sve više kvari, nema više dijelova nabaviti, neka prirubnica stalno ode. KNN 4901, a svog auta danas ne znam table“, priča ona.
U Knin je Jovana prvi put otišla nakon više od 20 godina poslije progona.
„Oplakala sam kad sam skontala koliko je to blizu. Jedan rezervoar goriva. Kuću smo ranije prodali, da možemo graditi ovu u Prijedoru. Stala sam pred nju. Sestra mi je rekla da ne idem sama, da će mi biti teško. Ona koja je u koloni o pršuti i pogači samo mislila. I jeste bilo teško, bila sam u grču. Mama je bila sa mnom, djeca isto. Sjećam se da sam govorila, pa ovo je sve maleno, kako je ovo ovako maleno. Ta `ponika`, meni je to od nas do kumove kuće bio dalek put, a ono kuća je tu, odmah, vidi se“, prepričava Jovana.
Obilježavanje Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u Pogromu „Oluja“ biće održano u Prijedoru, 4. avgusta, u 19.00 časova na Trgu majora Zorana Karlice.
„Poslije toga, evo, sad, 13. avgusta, crkva na Vrbniku organizuje skupljanje svih Vrbničana, od Australije do Kanade. Nadam se, samo ako mi majstor popravi auto, da ću otići. Vratili su se da žive mahom stariji. Ali ljeti su i svi mlađi tamo. Malo tu, malo do mora, na dan, Karin, Vodice. Knin je ljeti pun“, završava svoju priču Jovana, majka četvoro maloljetne djece.
(www.palelive.com/Srna)
