Огласи
BIJELJINA – Jedan od najcitiranijih srpskih i jugoslovenskih pjesnika Duško Trifunović /1933-2006/, koji je, uz niz zapaženih i nagrađivanih zbirki poezije, ostao upamćen kao jedan od tvoraca pop-rok ere bivše zemlje, umro je 28. januara 2006. godine.
Trifunović je svoj vizionarski poduhvat u stvaranju sarajevske i jugoslovenske muzičke scene sedamdesetih godina prošlog vijeka platio visokom cijenom – drugi su postali poznati i priznati interpretirajući njegove stihove, a on je označen kao „medijski poeta“ i „pjesnik lakih nota“.
U stvarnosti, Duškovi stihovi bili su savršena metafora za ljude, društvene okolnosti i vrijeme u kojem je pjesnik stvarao, samo što su preko populističke i masmedijske „formule“ pjevani umjesto recitovani, pa su za mnoge, u značenjskom smislu, ostali neotkriveni.
Živeći kao pjesnik i televizijski radnik, a radeći kao traženi tekstopisac rokera i pop zvijezda, Trifunović je napisao cijeli muzičko-poetski vijenac o generacijama koje su zapamtile dva rata i jedan mir i koje su živjele u hibernaciji slatke i varljive nade pune ideala.
Nepodnošljiva lakoća pisanja i „populistički stihovi“ bili su tek zanatska varka iza koje su se krile nježne, opore, politički angažovane, socijalne, ljubavne i druge teme o kojima popriličan broj eks-jugoslovenskih poeta u to doba /sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka/ nije pisao na takav način, ako je uopšte i pisao.
Dvosmislenost i univerzalnost ovaploćena u Duškovim ironično-političkim pjesmama, skrivenim iza priča o tobože medijskim, a ne političkim liderima, u vidu „zaraznih“ refrena, tumačeni su onako kako je Duško i želio – kao „gorka tableta sa sokom od borovnice“.
Duško Trifunović slao je „poruke u boci“ za one generacije koje će doći nakon potopa svih ideala.
U carstvu „velikih“ tema, zbog kojih se i bukvalno, a ne samo metaforično, gubi glava, Duško na svoj način pjeva – o čovjeku.
Duško Trifunović, tvorac beskrajne niske stihova bez kojih je nemoguće zamisliti biografije najpoznatijih i najvoljenijih estradnih zvijezda, ali i započeti i završiti dan bilo koga ko sluša muziku na bilo kojem mediju, izbačen je iz sjećanja današnjih stanovnika Sarajeva.
Ovaj prkosno nježni pjesnik odavno je izgnan iz grada kojim je hodao, u kojem je pjevao i za čiji je, prije svega, kulturni uspon u drugoj polovini 20. vijeka neobično zaslužan.
Budući da je, radeći u gradu i vremenu u kojima su riječi uvijek bile u suprotnosti sa ponašanjem ljudi, naučio da bude unutrašnji disident i izgnanik, Duško Trifunović je volio za sebe da kaže da „nije izbjeglica, već – izmaglica“.
Ovaj jedinstveni pjesnik, rođen u Sijekovcu, kod Broda, ljudski i pjesnički je odrastao u Sarajevu, a sahranjen je tamo gdje je želio – pored Branka Radičevića, na Stražilovu.
Skoro da ne postoji poznatija pop ili rok grupa bivše Jugoslavije, kao ni pjevač iz te branše koji nemaju u svom opusu neki tekst Duška Tifunovića.
On je ostvario pjesnički ideal – njegovi stihovi su ga nadživjeli, kao što će nadživjeti još generacije ljudi sa ovih prostora.
(www.palelive.com / Srna)
