Crkveni brijeg krije pravoslavnu crkvu iz 1240. godine!?

0
24
Pogled sa Crkvenog brijega na grad Pale

Prema legendi na ovom mjestu se 1240. godine nalazila pravoslavna crkva sv. Petra, koju su srušili Turci nakon osvajanja Bosne između 1463. i 1530. godine, a od kamena sazidali Begovu džamiju na Baščaršiji.

Mjesto Crkveni brijeg se nalazi na zapadnom dijelu Pala, tri-četiri kilometra od crkve u centru Pala, između Brda na zapadu i Donjeg Pribnja na istoku na nadmorskoj visini 1070 metara. Manja lokacija se naziva Crkvišta ili Crkvište. Crkveni brijeg je dominantna tačka odakle se pruža pogled na padine Romanije, Ravne planine, Trebevića, te na Paljansko polje i njegovu okolinu.

Potraga za ostacima crkve

Prema legendi koja se prenosi sa koljena na koljeno među stanovnicima ovog dijela Pala, nekada je na ovom mjestu postojala crkva. Lokacija je vidljiva iz centra Pala, ali je mjesto obraslo gustom četinarskom šumom, pa je neprepoznatljivo. Do lokacije je moguće doći putem koji vodi na Pribanj ili putem prema Draguljama. Međutim lokaciju nije lako pronaći, jer se nalazi u šumi, a ljudi koje smo sreli su nam dali različite informacije. Potraga za ostacima stare crkve nas je odvela na jugozapad prema kanjonu Dovlića, pa smo pronašli stari srednjovjekovni, u nekim izvorima i rimski put koji je vodio dolinom Miljacke prema Starom gradu, Hodidjedu i Vrhbosni. Na prvi pogled su prepoznatljivi usjeci i vidljiv je rad čovjeka. Nakon početnog oduševljenja, našli smo se u zabuni, kako je moguće da smo promašili Crkveni brijeg? Vratili smo se nazad i nakon pola sata potrage našli smo se na ciljnoj destinaciji! Ni malo nije bilo lako pronaći Crkveni brijeg i na prvi pogled nismo bili ni svjesni da smo ga pronašli, jer je ovaj kraj obrastao gustom četinarskom šumom. Nakon analize terena i samog uzvišenja vidjeli smo da se radi o željenoj lokaciji.

 

Ostaci srednjovjekovnog puta prema
Ostaci srednjovjekovnog puta prema

 

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu - Prvi put se pominje 1539. godine, no pretpostavlja se da je izgrađena na temeljima jedne još starije crkve. Naša pretpostavka je da je crkva sv. Petra na Crkvenom brijegu slično izgledala.
Stara pravoslavna crkva u Sarajevu – Prvi put se pominje 1539. godine, no pretpostavlja se da je izgrađena na temeljima jedne još starije crkve. Naša pretpostavka je da je crkva sv. Petra na Crkvenom brijegu slično izgledala.

Ostaci pravoslavne crkve sv. Petra

Na samom uzvišenju se nalazi dosta ostataka kamena i na prvi pogled nije moguće vidjeti da se radi o ostacima nekog objekta. Međutim analizom terena se ispostavila tačna pretpostavka sa kojom smo i pošli u istraživanje, a to je da je oko crkve bila podignuta ograda kružnog oblika. Teren je obrastao šipražjem, kroz vijekove se nataložilo nekoliko metara humusa, a u sredini je izrasla velika omara. Ovo je bila moćna i snažna građevina i to je vidljivo iz ostataka. Kamen krečnjak je kopan i obrađivan, nekoliko stotina metara dalje u kamenolomu Majdan. Ispod je Katunište (uočavaju se temelji ljudske ruke), i tu je nekad bilo naselje.

Naši sagovornici, stariji ljudi, stanovnici okolnih sela se prisjećaju svoje mladosti i dana na ovoj lokaciji. Jedan od sagovornika nam je rekao da su mu u njegovoj mladosti pričali roditelji da su ovdje provodili dane i da je ovdje nekada bila crkva. Sa brda se pružao pogled na Paljansko polje. Svako ko dođe danas na ovu lokaciju, vidjeće koliko je zub vremena moćan i koliko se teren izmjenio za tih 100-150 godina.

U knjizi profesora Mojsija Đerkovića u jednom članku stoji zapisano: “Nikola Blagojević, devedesetogodišnjak, čija je kuća nedaleko odavde, prekrsti se i kaže: “Zaklinjem se Bogom i svojom krsnom slavom, svetim Nikolom, da ću tačno reći priču svoga djede i oca Marka koju su izgovarali pri samrtnom času. Prenijećeš dalje, da se ne zaboravi naša srpska svetinja, da je ovdje na ovom brijegu bila naša crkva, zvala se Petrova crkva. Poslije nekog vremena pošto su osvojili Bosnu Turci su je razrušili i kamen prenijeli u Sarajevo i tamo napravili Begovu džamiju. Ako ne govorim istinu, dabogda moja duša otišla na onaj svijet usred pakla. Amin!” Izjava data 11. avgusta 1996. godine. Djed Blagoje dalje smatra da je dio padine prema D.Pribnju koji se naziva Crkvište, bio njen zemljišni posjed. Okolo crkve bila je kamena ograda, koja se poslije mnogih vijekova jedva nazire. Sa zapadne strane vodi staroputina prema Starom gradu.”

Ostaci ograde ili temelja?
Ostaci ograde ili temelja?
Ostaci ograde na sjevernoj strani u pravilnom kružnom obliku
Ostaci ograde na sjevernoj strani u pravilnom kružnom obliku
Kameni ostaci u centralnom dijelu gdje je crkva izgrađena. Vidljivi su ostaci kamenja pravilnog oblika, a tlo je nestabilno i prekriveno mahovinom
Kameni ostaci u centralnom dijelu gdje je crkva izgrađena. Vidljivi su ostaci kamenja pravilnog oblika, a tlo je nestabilno i prekriveno mahovinom

 

Crkva se nalazila u feudalnom posjedu srednjovjekovne srpske vlastele Pavlovića

Na karti profesora Marka Vega je ucrtana crkrva sv. Petra i mjesto Brdo. Feudalni posjed Pavlovića se protezao od Dobruna na istoku, do Vrhbosne na zapadu. Početak uspona Pavlovića počinje krajem XIV vijeka, sa knezom Pavlom Radenovićem. Iz perioda sredine 13. vijeka kada je crkva izgrađena ban Bosne je bio katolik Matej Ninoslav, koji u međunarodnom ugovoru o raspodjeli nadležnosti u dubrovačko-bosanskim sporovima ban eksplicitno svoje stanovništvo naziva “Srbljima” a Dubrovčane “Vlasima”. Za prevaru učinjenu od strane Vlaha Srbinu ugovara se sud bana (bosanskog), a za prevaru Srbina nad Vlahom sud kneza (dubrovačkog): “A se ješte: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred knezem dubrovačkim; ako vjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred banom, a inomu Vlahu i inomu Srbljinu da ne bude izma.” U to vrijeme posjedima na kojima je crkva izgrađena je vladao Jablan, za koga nije poznato koliko je živjeo. Njegov potomak Raden Jablanić je pomenut 1380. godine, dok je knez Pavle Radenović vladao od 1370.-1415. godine.

U blizini Rogatice nalazili su se stećci nad grobovima vojvode Radoslava Pavlovića (1420-1441), njegove žene, jednog sina, brata i izvijesnog vijernog mu sluge. Na velikom nadgrobnom spomeniku na srpskom jeziku istesan je natpis: “Ja, vojvoda Pavlović od Radasela, gospodar i knez ove zemlje, ležim ovdje u ovom grobu. Dok življah, ne mogaše me turski car nikojim junaštvom, ni kakvi darovima, pa ni borbom, ni velikom silom sa moje zemlje ni potisnuti ni pobijediti; još manje sam mislio da se odreknem svoje vjere. Bog mi je dao da sam mnogo **** pobijedio Turke. Hvala Bogu i slava što vazda vjerovah i što svoju zemlju ostavljam još u hrišćanskoj vjeri”.

Od ostataka crkve je napravljena Begova džamija na Baščaršiji

Turci su osvojili Bosnu 1463. godine, a Begova džamija u Sarajevu je izgrađena 1530. godine. U tom periodu je i crkva sv. Petra porušena. Turski običaj bio je i ostao da pravoslavne bogomolje ruše, a džamije grade (Sinan-pašina džamija u Prizrenu sagrađena je od pravoslavne crkve Nemanjića, jedan primjer iz mnoštva). Begova džamija je sagrađena od kamena tesanca, koji odgovara krečnjaku iz obližnjeg Majdana. Crkva sv. Petra nalazila se u blizini lokacije Begove džamije, na rastojanju od desetak kilometara, već gotovog puta i teret je išao niza stranu, nizvodno dolinom Miljacke. Husrevbegovo (za čijeg je života građena džamija i po njemu nazvana) i Muradbegovo turbe građeni su od sedre (bigra) koji potiče sa Vrela Paljanske Miljacke. Turci nikada za svoje bogomolje nisu izrađivali kamen, već su se koristili, lakšim i bržim putem, otimajući pravoslavno. Od 200 koliko ih je ukupno u Sarajevu bilo je 80 džamija građenih od kamena (stanje 1878. godine). Većina je izgrađena od već ranijeg obrađivanog kamena.

Brojni stariji ljudi Donjeg Pribnja, Brda i drugih okolnih sela, prepričavaju sjećanja svojih djedova i baka, da je crkva sv. Petra rasukana i prenesena u Sarajevo i od nje sagrađena Begova džamija. Prema jednoj legendi, vrata sa crkve sv. Petra su skinuta i prenesena na Begovu džamiju.

Predanje o građenju Begove džamije objavljeno je, sa manjim razlikama, u tri izvora: Mirza Safet, Gazi Husrevbeg (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu), Sarajevo 1907., str. 59-60; Mirza Spaho, Gazi Husrevbeg. Slika iz bosanske prošlosti, Sarajevo 1907., str. 8; A.Nametak, Gazi Husrevbeg u narodnoj tradiciji, Sarajevo 1932., str. 25-26. Predanje o gradnji džamije ima tradicionalni karakter. Ovdje se iznosi da je kamene gromade vuklo po stotine jarmova volova i da su seljaci za izgubljenog vola dobivali bogatu naknadu. U vezi sa ovim pričala se i anegdota, objavljena u članku Begova džamija u Sarajevu” u kalendaru “Novi Trebević”, 1893., str. 122 kako je nekakvom Srbinu, seljaku crkao vo vukući kamen za džamiju. Beg naredi te mu se za vola plati marijaš (dva novčića), a kad seljak vidje na dlanu tolike pare za jednoga vola uzvikne: “Ej, da je Bog dao da su i sva četiri crkla.”

Predanje dalje kaže da se kreč za džamiju gasio mlijekom koje je niz oluke teklo s Trebevića, a zakuhavao se bjelanjcima od jaja. Sve troje je imao ovdje da nađe. Najpoznatiji kreč i kamen u čitavoj okolini Sarajeva dobijao se ovdje kroz vjekove. Ovdje se tradicionalno spremao kreč – klak (stoji i prezime izvedeno iz toga – Klačar). Zna se, takođe, da je kroz vjekove okolno stanovništvo bilo srpsko i da se bavilo stočarstvom, pa zašto se ne bi mlijeko i jaja upotrebljavali kao vezivno sredstvo.

Da su Turci rušili sve što je bilo srpsko, govori i ovo predanje: “Kada su Turci došli u Bosnu, rušili su i palili, pa su srušili i staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu. Prođe nekoliko godina, narod se povrati, pa zamoli sultana u Stambolu da dozvoli da ponovo naprave crkvu 1539. godine. Sultan im odobri i dade ferman da mogu napraviti crkvu, ali da joj temelji ne budu veći od razastrte volovske kože. Narod se sarajevski ražalosti, dok se ne dađe neki mudar starac pa reče: “Mi ćemo lijepo isjeći od jedne volovske kože tanak kaiš, sve ćemo uokrug isjeći u jednom komadu, i koliko dug bude taj kaiš – neka toliki budu i temelji crkvi. “Narod ga posluša uzme kožu te isječe, izmjeri, udari temelje, i za čas napravi ovu današnju Staru crkvu. Kada su to Turci vidjeli, navališe da bogomolju ruše, učinila im se velika. A narod lijepo potegne onaj sultanov ferman, dokaže da je sultan dozvolio da mogu napraviti crkvu veličine jedne volovske kože, te Turci dignu ruke, a crkva ostade ista sve do danas.”

Mihovil Mandić je napisao 1927. godine (Postanak Sarajeva) govoreći o postanku grada i njegovih džamija, da je gradnja uzimana iz razvalina starih gradova i crkvenih objekata.

Navodi da je crkva bila katolička

Marko Vego piše: “U Brdu je bila crkva sv. Petra, koja je ujedno služila kao katedrala bosanskog biskupa. Ne zna se tačno gdje se nalazila. Tri su glavne mogućnosti za ubikaciju mjesta Brda: u Palama, u Sarajevu i u Blažuju”. (19/9). U literaturi se susreće još nekoliko nagađanja (33/78), da je to katolička crkva, da je to strateško mjesto, koje je služilo kao utvrđeni grad i bila predstraža Starom gradu.

Fra M.Šestić u članku “Po nadbiskuniji Vrhbosanskoj, objavljenom u “Spomenici Vrhbosanskoj 1882-1932. Piše: “Stolica bosanskih biskupa bila je najprije u Bistruji kod Zenice, onda u Kreševu, zatim u Banbrdu, i u Blažuju kod Vrhbosne, dok nije prenesena u Đakovo, gdje je ostala sve do g. 1882. godine kad je u Bosni uređena zasebna crkvena hierarhija. Kalić je u sjedište katoličkog biskupa smjestio na Ilidži, odnosno Vrhbosni: “U njemu bijaše stolica katoličkoga biskupa i kaptol sv. Petra.” (150/69)” Dakle, ovi izvori ne pominju Brdo kao sjedište biskupa u srednjem vijeku.

Da se ovdje nije nalazila katolička bogomolja (katedrala), nekoliko je dokaza.

Na širokom prostoru oko ovog svetilišta nije masovnije živjelo katoličko stanovništvo. Kroz vijekove je dominiralo pravoslavno stanovništvo, a dokaz za to su toponimi, groblja i zapisi. Prije nego što je izgrađena paljanska crkva, s vremena na vrijeme, narod je prilikom crkvenih praznika, na ovom mjestu palio svijeće i smatrao ovo svojim svetim mjestom. Nijedan objekat nije napravljen niti na temeljima, a niti u neposrednoj blizini. Pravoslavno stanovnitvo nije koristilo kamen crkve za izgradnju objekata jer je ovo mjesto smatralo svetim. Ovdje, u Palama i okolini, i danas, a i u dalekoj prošlosti, najvažniji crkveni praznik je sv. Petar ili Petrovdan. U prošlom vijeku i u prvoj polovini 20. vijeka, na taj dan, svake se godine održavala svečana povorka, procesija vjernika, sa krstovima, crkvenim zastavama, ikonama i sveštenstvom. Ova litija nikada nije organizovana na Veliku Gospojinu, kada je dan paljanske crkve. Zna se zašto, viševjekovnu tradiciju nije mogla da istisne nova, stara oko 90 godina. Čak je osveštenje temelja paljanske crkve bilo na Petrovdan 1908. godine, pa je narod tada mislio da će se produžiti zavještanje sa Brda i na novu crkvu. Na Crkvenom brijegu se bez sumnje radi o temeljima nad kojima je bila crkva, a tome je potvrda ime Crkvište.

Pravoslavna crkva u Bosni

Uskoro poslije pokrštavanja Srba, kad je za Rašku osnovana episkopija kod Crkve svetog Petra u Rasu, osnovana je i za Travuniju episkopija, takođe kod crkve Sv. Petra, u Polju kod Trebinja, a za Bosnu kod istoimene crkve u Ban-brdu (Izvor wikipedia, nije poznato o kom Brdu je riječ).

Dok je Bosna bila u državnoj zajednici s Raškom i Zetom, do početka 12. vijeka, dijelila je i njena crkva uglavnom sudbinu cijele srpske crkve. U 12. vijeku, kad je Bosna došla pod politički uticaj i zavisnost od Ugarske, počela se u njoj razvijati, pod uticajem staroga mnogoboštva i tzv. bogumilstva posebna nacionalna crkva bosanska ili krstjanska crkva. Ona je tada samo formalno priznavala rimskoga papu za vrhovnog starješinu i barskog arhiepiskopa, kasnijeg dubrovačkog (oko 1200), kao oblasnog mitropolita. Njeni episkopi već od početka 12. vijeka imali su čista narodna imena (Vladislav 1141, Radogost 1197, Dragohna 1209 i dr), i imali su crkvenu organizaciju koja se znatno razlikovala i od rimokatoličke i od pravoslavne crkvene organizacije.

Na čelu te organizacije bio je djed, a njegovi pomoćnici bili su gosti (prote) i starci (sveštenici), koji su postavljani iz reda krstjana ili posnih ljudi, jedne vrste monaha. Svi ostali njihovi vjerski nazivani su mrsnim ljudima, koji se nisu zavjetovali, kao krstjani, na vječiti post i ostala uzdržavanja. Kada je početkom 13. vijeka, između te Bosanske crkve i pape došlo do sukoba, papa je 1247. konačno podložio Bosnu duhovnoj brizi kaločkoga nadbiskupa u Ugarskoj i podizao krstaške ratove protiv Bosne. Tada se Bosanska crkva odvojila od Rima i tokom vijekova sve se više približavala pravoslavlju, pa se najzad u 16. vijeku i sasvim izgubila u njemu.

Na ovaj proces postepenoga pretapanja Bosanske krstjanske crkve u Srpsku pravoslavnu crkvu imali su znatnog utjecaja srpski episkopi iz Raške, već od vremena vladavine kralja Dragutina u sjeveroistočnoj Bosni, krajem 13. i početkom 14. vijeka, kad je tu osnovana pravoslavna episkopija, kojoj je nasljednica stara zvornička i današnja donjo-tuzlanska episkopija. Taj proces je ubrzan za vrijeme vlade bana, potonjega prvog bosanskoga kralja, Tvrtka I (1353—1391), koji je dobio pod svoju vlast i jedan dio stare Raške s Dabarskom episkopijom, čije je sjedište bilo u manastiru Banji kod Višegrada, a naročito od onda, kad se, poslije krunisan ja Tvrtka I 1377. za raškog i bosanskog kralja, kult Sv. Save razvio i u Bosni. Migracije pravoslavnih Srba iz jugoistočnih krajeva u Bosnu, poslije Maričke i Kosovske bitke 1371. i 1389. učinile su takođe mnogo za pretapanje bosanske u srpsku pravoslavnu crkvu.

Već početkom 15. vijeka dabarski episkop sa sjedištem u Mileševu, postao je mitropolit, za svu pravoslavnu crkvu u Bosni. S padom Srbije (1459) i Bosne (1463) pod tursku vlast, došla je i sva srpska crkva po tim oblastima pod Ohridskog arhiepiskopa. U tom periodu potpune potlačenosti nestaje stare krstjanske crkve kao zasebne organizovane jedinice.

Istraživanja će utvrditi istinu

Ostaci crkve na Crkvenom brijegu nikada nisu detaljno istraženi. Do danas postoje mnoge legende i zapisi da je ovdje nekada bila crkva, međutim više podataka bi se moglo sanzati detaljnim arheološkim istraživanjima. Ako se zaista utvrdi da je ovdje 1240. godine izgrađana pravoslavna ckrva, onda bi se taj objekat svrstao u red najstarijih pravoslavnih objekata na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, ako ne i najstariji. Najstariji pravoslavni objekti na prostoru Bosne su Manastir Ozren (srez gračanički), sagrađen u 13. ili 14. vijeku, zadužbina kralja Dragutina. Gostović (sr. žepački), Lovnica, (srez vlasenički), Papraća (sr. vlasenički) i Tamna ili Tavna (kod Janje), zadužbina Dragutinovih sinova Vladislava i Urošica, Rmanj (Hrmanj) iz 15. vijeka. Nije jasno, da li je tada bio pravoslavni manastir Krupa na Vrbasu, iz kraja VIII vijeka; u Humu bijahu: Dobrićevo, iz 13. stoljeća, Zavala (sagrađena 1271. g.), maj. Sv. Petra u Čičevu (kod Trebinja) i Žitomislić (iz 14 vijeka). Ovdje se mogu ubrojiti i manastiri: Banja, sjedište dabarskih episkopa, i Mileševo, jer su od XIV vijeka pripadali Bosni. Jamačno je bilo još drugih manastira “bosanske” crkve, o kojima nema podataka, a narodno predanje govori, da su za vrijeme bosanske kraljevine već postojali pravoslavni manastiri: Krupa, Liplje, Stuplje i Vozuća.

(www.palelive.com / Materijal: Palelive.com, Knjiga Pale i Paljani – Mojsije Đerković, Wikipedia, Projekat Rastko i dr.)

Postavi komentar

avatar
wpDiscuz