Borač – Prestolnica Pavlovića

0
41

Srednjovjekovni gospodari prostora od Vrhbosne (današnje Sarajevo) na zapadu do Dobruna na istoku bili su velikaši Pavlovići.

Njihovo najmoćnije utvrđenje, “Slavni grad” ujedno i prestonica iz koje su izdavali povelje bio je grad Borač iznad rijeke Prače kod Mesića. Stalna rezidencija Pavlovića je ovjekovječena i na njihovom pečatu.

Dolina rijeke Prače je kroz istoriju predstavljala važan dio srednjovjekovnog putnog pravca Via Drine. Jedan put je vodio do Carigradskog druma, dok je drugi dio išao preko Goražda, Prače, Višegrada, Srebrenice i dalje do Zvornika. Na karavanskom putu Via Drine napravljeno je više utvrđenja iznad kanjona rijeke Prače.

Borač se prvi put u našim izvorima spominje 1393. godine na jednom ugovoru o prevozu soli iz Foče u Borač. Međutim grad je postojao i prije jer je pomenut u X vijeku u djelima vizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta.

Borač spada u utvrđenja od posebnog značaja. Sagrađen je na nepristupačnom terenu uz obje strane rijeke, na veoma pogodnom mjestu gdje Prača naglo savija u dvostruku okuku, tako da je to mjesto bilo prirodno zaštićeno sa tri strane oštrim padinama kanjona.

Do grada se može doći usponom iz kanjona rijeke Prače ili iz pravca Rogatice, preko sela Varošište.

U neposrednoj blizini Varošišta nalazi se jedna od tri carinarnice, koliko su ih ukupno posjedovali Pavlovići i nekropola stećaka. Trg s carinanicom je bio povezan karavanskim putem koji je dolinom Prače išao dalje prema Drini i imao vezu sa Dubrovnikom, glavnim trgovačkim centrom, što je omogućilo Pavlovićima da steknu bogatstvo na carini i trgovini, jer veliki dio karavanskog puta je bio pod njihovom vlašću.

Nekropola stećaka u Varošištu

Posebnu pažnju na prilazu gradu privlači nekropola stećaka, jer je na jednom stećku isklesan konjanik i njegov vodiča sa zastavom. Postoje navodi da je na stećku prikazan sam vojvoda Radoslav Pavlović.

Prikaz Radoslava Pavlovića na nekropoli?

Nakon nekropola počinje uzvišenje koje vodi do starog grada Borač. Grad se prostirao na površini od 25.000 m2 obuhvaćenoj bedemima, s obje strane rijeke Prače.

Na lijevoj strani od mosta stazom do Visa se nalazi Dolovska gradina nazvana po selu Dolovi. Na desnoj strani Prače, grad je bio smješten na tri različite kote, Mala gradina, Velika gradina i Velika stijena. Dolovska gradina je udaljena oko 500m vazdušne linije od Velike stijene. Sva tri dijela grada na desnoj strani su povezani kaldrmskim putem širine od 2,5 m od 3 m, čiji su ostaci i danas vidljivi.


Velika stijena i Velika gradina, skica Đoka Mazalića

Najstariji dio grada je Velika stijena, sagrađena prije upotrebe vatrenog oružja, vjerovatno na temeljima utvrđenja pomenutog u X vijeku. Ovaj dio grada je prirodno bio najbolje zaštoćen. Ima je jednu ili dvije kule i bio je neosvojiv. Na suprotnoj strani rijeke izgrađena je Dolovska gradina zaštićena sa obje strane dvjema okruglim kulama. Na Veliku stijenu se nadovezuje Velika gradina sa četiri obora i dvorišta koja su građena terasasto. Obori su služili za ispašu konja, voćarstvo ili povrtlarstvo.


Obori Borča opasani zidinama

U drugom oboru nalazio se feudalni dvor, a na samom kraju obora je bila dobro ozidana cisterna, sa okruglim rezervoarom za vodu. Tu su stanovali Pavlovići i upravo iz tog mjesta upravljali svojim posjedima. Iz Borača su izdavali povelje, primali strane diplomate, drubrovačke slikare, kovače i ostale zanatlije.

Pogled sa Male Gradine na Veliku Gradinu i Veliku Stijenu

Stalno boravište Pavlovića je bilo puno života. Dvor je imao svoje zabavljače, frulaše, trubače, laurate, dobošare, žonglere, koji su često nastupali i u Dubrovniku.

Četvrti obor se sastojao od tri terase, od kojih je najdonja najinteresantnija i najveća, jer je kroz nju vodio glavni ulaz u grad. Poznati srpski slikar Đoko Mazalić je zabilježio da je put od glavne kapije vodio do grobnice i kamenog krsta. Međutim, danas je taj put zarastao pa je teško ići dalje do grobnice i krsta, po strmom i nepristupačnom terenu koji su naselili poskoci (lat. Vipera ammodytes).

Poskok (lat. Vipera ammodytes)

Sjeveroistočno od Velike gradine, u poslednjoj fazi gradnje nastala je Mala gradina. Ovaj dio grada ima odbrambene karakteristike i najvjerovatnije je služio kao vojno sjedište i prvi odbrambeni bedem od neprijatelja. Na izlazu iz Male gradine prema Velikoj, između dvije kule sa istočne i zapadne strane nalazi se grob sa stećkom. Okrenut je u pravcu istok – zapad, a pažnju nam je privukao uklesan krst na istočnoj strani kamene ploče. Grob je okružen temeljima u obliku pravilnog četverougla, što nas navodi na pomisao da je nekada bila posebna prostorija, vjerovatno sazidana da istakne značaj ovog groba.

Grob sa stećkom i uklesanim krstom

Bedemi, obrambeni zidovi, kule, stražarnica i dvor bili su sagrađeni od kamena, a sve ostale zgrade bile su od drveta. Srednjovjekovni graditelji pokazali su i veliku kreativnost prilikom gradnje, jer na nekim mjestima su prirodne stijene klesali u različite oblike i koristili ih kao osnove za gradnju zgrada i cisterni.

Grad je bio naoružan samostrelima i topovima, koji su često nabavljani iz Dubrovnika. Na terenu je nađen veliki broj kamenih kugli što potvrđuje ova saznanja.

Vremenom se ispod grada Borča razvilo Podgrađe. 1417. godine Podgrađe postaje veoma važno odredište karavana. Ono privlači trgovce i pogodna je tačka odakle se moglo ići u sjeveroistočnu Bosnu.

Ostaci cisterne?

Probna iskopavanja na srednjovjekovnom gradu Borču su rađena 1962. godine, međutim da bi se saznalo više o ovom kompleksu u budućnosti je potrebno organizovati veća i zahtjevnija istraživanja.

Početna saznanja i istraživanja Skarića, Mazalića, Anđelića i drugih predstavljaju odličnu osnovu za dalja arheološka istraživanja koji bi potvrdila, korigovala ili opovrgla dosadašnja saznanja.


Isklesane stijene

Borač je nekada uz Bobovac i Jajce spadao u red najvećih srednjovjekovnih gradova bosanske države. Grad je najvjerovatnije srušen vrlo brzo nakon pada Bosne u turske ruke i već 1485. godine je napušten i pao je u zaborav toliko da su mnogi istoričali griješili i smještali ga na pogrešno mjesto.

Bio je simbol moći i ugleda srpske vlastelinske porodice Pavlovića, a danas je samo kompleks ruševina koje čekaju istraživače, sanaciju i adaptaciju u turističke i druge svrhe.

Bolja povezanost sa Višegradom i Palama novim putem u budućnosti bi Borač učinila dostupnijim čime bi se stvorili još bolji uslovi za uređenje ovog kulturno-istorijskog spomenika.


Bedemi Borča

(www.palelive.com / O. Čvoro / Prva fotografija – ilustracija)

Postavi komentar

avatar
wpDiscuz