Огласи
Sofija – Dnevnik jedne studentice
U rječniku slenga pronaći ćete izraz „bolonja“ za koje je objašnjenje: studiranje po Bolonjskoj konvenciji, oblik studiranja koji omogućava studentima da završe fakultet lakše nego osnovnu školu, a pri tom stiču zvanje mastera (nekadašnja magistratura).
Kako to dobro zvuči – lakše nego osnovnu školu, da li je stvarno tako? Ne mogu pisati kako je stanje na drugim fakultetima, ali iz razgovora sa studentima i načinu na koji naši profesori rade, tj. predaju, kod nas „jes’ bolonja, nije bolonja“, što će reći zvanično se vodi da studiramo po bolonjskom programu, samo što ga svak tumači i primjenjuje kako misli da je najbolje, a da li je ispravno, to je druga priča.
Naravno, u toj drugoj priči smo mi, studenti, koji nikada nisu načisto šta će ih zadesiti na oglasnoj tabli, ako se neko uopšte sjeti da ih informiše.
Bolonjska deklaracija je 1999. god. potpisana od strane 29 zemalja koje su se obavezale da će ostvariti naznačene ciljeve: stvaranje prostora za razvoj visokog obrazovanja, međusobno povezivanje univerziteta širom Evrope, jedinstven način ocjenjivanja i prenošenja bodova, mobilnost građana, lakše zapošljavanje itd.itd. BiH je ovu deklaraciju potpisala 2003. god, a neki misle kako bi bilo bolje da nije.
Kod nas je pokušaj primjenjivanja ove deklaracije, eksperimentalno studiranje, i taman kada shvate da je teško sprovoditi sve odrednice koje bi trebalo, odlučiće da je stari sistem bio bolji i vratiće se njemu.
Studenti u Austriji i Njemačkoj, gdje se bolonjski proces sprovodi već oko deset godina nezadovoljni su kako je uticao na proces studiranja, smatraju da je veći pritisak na studente, a konačno znanje koje steknu nije uvećano iako zahtijeva mnogo zalaganja, pogotovo za predispitne obaveze.
Hm… kad se žale oni, znači da nešto nije u redu, samo što su naše studentske (ne)organizacije pasivne, ne reaguju na vrijeme, ako ikako reaguju. „Studenti moraju biti prisutni na predavanjima, dozvoljeno je imati samo tri izostanka.“ Zamislite gostujećeg profesora koji se pojavi jednom mjesečno, tri dana predaje od 9h do 17h, tj. samo diktira iz knjige koja je dostupna studentima (ili nije!), da li na takvim predavanjima studenti mogu steći kvalitetno znanje, ili za isto vrijeme mogu samostalno prepisati iz knjige što je izdiktirano?
Ako će profesori predavati na takav način, onda je bolje da dođu samo na prvi čas i upute studente koju litaraturu da koriste i koje lekcije da prepišu. Profesori bi trebali raditi sa malim grupama, i biti dostupni za konsultacije. Kako to postići ako je profesor gostujući, pojavi se samo da ispredaje svoje, ispuni normu, i ide dalje, (često jedan profesor predaje na više fakulteta više predmeta, možete to pravdati nedostatkom kadra, ali to već povlači neka druga pitanja)…
I tako, student dva semestra prisustvuje predavanjima, radi seminarske, zadaće, kolokvijume, i trebao bi skupiti dovoljno bodova za ocjenu 6, a ako želi veću ima pismeni i usmeni (koji su obavezni iako ne bi trebali biti).
Seminarski i zadaće, „samostalni“ studentski radovi gdje mogu pokazati kreativnost i raumijevanje materije zahtijevaju istraživački rad, prikupljanje materijala i sl. Da li u biblioteci postoji sva neophodna literatura? Da li profesori detaljno čitaju i analiziraju te radove? Nažalost, često je odgovor ne, pa studenti umjesto da pokažu svoje znanje, pokazuju snalažljivost koristeći prednosti interneta brzo i lako pišu radove, po principu copy-paste. Najgore je što misle da su prevarili profesora, a u stvari, samo sebe varaju. Ako negdje prolazi, što da ne, parola je „snađi se“.
Izborni predmeti, naravno postoje, ali su nametnuti, zbog nedostatka kadra, ili da bi neki profesor imao veći broj časova. Daju vam da birate i na kraju vas primoraju da učite onaj predmet koji oni odluče. Kuvate se na laganoj vatri dva semestra, a u ispitnim rokovima, najčešće u posljednjem trenutku, saznate informaciju da imate ili nemate neki rok, da ne možete prenijeti 16 već 15 bodova (znam ljude koji su zbog jednog boda obnovili godinu), da je neki predmet uslov. Ima li to smisla? Kada pozovete studentsku službu, ako se iko javi, možete dobiti odgovore: „Mi ništa ne znamo, pozovite kada počne ispitni rok“ (a šta ako je kasno tada), „mi te infrmacije ne možemo da dajemo“ , uglavnom, bespotrebno trošite impulse i živce.
Kakva su prava vanrednih studenata? Kako će dobti bodove za prisustvo nastavi? To je malo čudno, jer redovni ne mogu dobiti potpis sa ako imaju „četiri minusa“. Prijavljivanje ispita je trošenje vremena i novca, često pogriješe pa morate dodatno platiti, a želja da se ispiti prijavljuju preko interneta, što bi bilo jednostavnije i brže, može ostati samo jedna od molbi koje će se odbiti, jer treba rješavati bitnije probleme.
Još bezbroj pitanja se javlja, ali niko ne može dati odgovor dok ne donesu odluke na sjednici. Niko nije potpuno upoznat i stvari tumači onako kako mu odgovara, šta bi tek bilo da se ispiti smiju polagati samo tri puta, a ne kao kod nas, dok ima rokova? Opšte rasulo. U zakonu o visokom obrazovanju mnogo je nejasnih mjesta i propusta, što stvara probleme i porfesorima i studentima.
Ako vas nešto zanima, provjerite na zvaničnoj stranici fakulteta (sajt je u izradi), ili pozovite studentsku službu, da vam kažu kako ne znaju. Lakše je kad ne znamo zajedno. „Sad znam da ništa ne znam“, sigurno kaže student kada uđe u zgradu fakulteta i ugleda red unezvjerenih kolega koji čekaju nešto.
(www.palelive.com)