Sarajevski atentat, terorizam ili patriotizam?!

0
111

Uoči obilježavanja stote godišnjice od početka Velikog rata, pokreće se sve veća rasprava oko samog povoda rata. Naime, svjedoci smo tendencije da pojedini prije svega politički krugovi žele Sarajevski atentat predstaviti kao uzrok Prvog svjetskog rata.

Ova karakterizacija je u najmanju ruku jako zlonamjerna, subjektivna i parcijalna. Zbog toga što se mnoštvo nepobitnih činjenica zanemaruje. Tužno je to što političke elite na događajima vezanim za Sarajevski atentat žele prikupiti jeftine političke poene i pretvoriti ga u poligon za međusobno nadmetanje. U ovoj neosnovanoj debati zanemaruje se mišljenje naučnika. Zbog značaja ovog pitanja ono ne smije biti prepušteno komentarima nestručnih i zlonamjernih pojedinaca.

Potrebno je da se usredsredimo na nauku i da isključimo politička i ideološka shvatanja. Sarajevski atentat je događaj koji su prethodne generacije smatrale kao visoko patriotski čin svih bosanskohercegovačkih naroda. Čin u kojem su potlačeni narodi rekli dosta tiraniji, nesrazmjernoj eksplataciji prirodnih bogatstava i potčinjavanju normama koje nikada nisu bile prihvaćene u kulturama ovdašnjih naroda. Da bi smo ovaj čin bolje apsolvirali potrebno je sagledati dominantne činjenice koje su tada 1914. godine bile u Bosni i Hercegovini i svijetu.

Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne i Hercegovine. U aprilu 1879. sklopljen je sa otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke čiste neistine. Sporazumjeli su se da sam “čin aneksije” neće dovesti u pitanje vrhovna prava Njegovog Carskog Veličanstva Sultana, da će turski novac ostati u opticaju, da će se svi prihodi Bosne trošiti u samoj Bosni, da će upravni aparat zaposliti turske službenike i rođene Bosance, da će muslimani uživati punu vjersku slobodu, da će se ime Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom. Od svih tih obećanja jedino su se ova dva posljednja do kraja poštovala. Turski je novac povučen iz prometa, Bosna je priključena austrougarskoj carinskoj uniji, što je značilo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli trošiti bilo gdje u carevini, a upravni aparat popunili su mahom građani Austro – Ugarske. Turci su za upravljanje cijelom teritorijom Bosne i Hercegovine imali 120 činovnika, a broj austrougarskih činovnika, do 1908. godine porastao na 9.533 zaposlena. Što se sultanovog vrhovništva tiče, na samom je početku odbačena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod tursku vlast. Jedina predviđena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija zamjeni potpunom aneksijom.

Položaj Bosne i Hercegovine u Hazbuškoj monarhiji

Prvi veliki političko pravni problem dolazio je iz ustava “dvojne monarhije”. Da li Bosnom i Hercegovinom vlada Austrija ili Ugarska, ili neko zajedničko tijelo? Ili će možda Bosna i Hercegovina biti pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska.

Zabrinutost oko Hrvatske bile su najvažnoji razlog zašto Mađarima nije bilo stalo do Bosne. Još znatno veći broj Južnih Slovena ojačao bi argumente onih Hrvata koji su bili podjeljeni u dva tabora. Jedni su zahtjevali da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom, a drugi su težili za potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanje još jedne južnoslavenske države. Ni jedan od tih planova nije bio po volji Beču i Budimpešti. Ali bilo je nešto što je Austrougarska još manje željela. Bilo bi loše kada bi se Hrvatska potpuno osamostalila i osnovala svoju državu, ali bi još mnogo gore bilo kada bi se Srbija proširila, najprije pripajanjem Bosne a onda potkopala Austrougarsku vrhovnu vlast u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 1879. godine pravoslavaci su činili 43%, ili 496.000, muslimani 39%, ili 448.000 i katolici 18%, ili 209.000 cjelokupnog stanovništva Bosne i Hercegovine.

Problem kome da se Bosna i Hercegovina dodjeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, riješen je tako što je proglašena krunskom zemljom. Što je značilo da njome neće vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da će vladati obje u isti mah. Osnovano je mješovito povjerenstvo na čelu sa zajedničkim ministrom finansija, teoriski je glavnu vlast u Bosni i Hercegovini imao vojni namjesnik koji je bio direktno odgovoran kruni, ali je političke odluke donosio ministar financija.

Jedna trećina mobilizovanih snaga monarhije nalazila se, u povremenom ratu za suzbijanje otpora muslimana koji se nisu mogli pomiriti sa time da će se naći pod hrišćanskom upravom. Muslimanski borci su naišli na neočekivanu podršku djela srpskog stanovništva koji nisu imali namjeru da zamjene osmansku vlast hazbuškom. Godine 1879. izbila je pobuna oko Nevesinja, a 1881. godine izvršen je ozbiljan napad na vojsku kod Gacka, blizu crnogorske granice. Austrougarska vlast je u Bosni stacionirala 12.840 vojnika, a u Hercegovini 4.000. Te bi snage bile dovoljne da očuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je propisivala da su svi stanovnici Bosne i Hercegovine bili dužni služiti austrougarsku vojsku, što je dovelo do ponovnih nemira. U planinama između Foče i Sarajeva, računalo se da ima oko 1000 ljudi podijeljenih u četiri odreda. Prvi odred koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca pod vođstvom Pere Tunguza, odred muslimana pod vođstvom Omera Šačića i dva mješovita odreda. Različiti potezi tadašnje vlasti su uzrokovali događaj koji se desio 28. juna 1914. godine.

Politički motivisana ubistva

Jako je bitno napomenuti činjenicu da se u tom vremenskom periodu dešavaju određeni događaji širom Evrope koji imaju političku pozadinu. Počinjeno je na desetine atentata u kojima su mete bili monarsi ili predsjednici vlada. Navešćemo samo neke: 1881. godine atentat na ruskog cara Aleksandra II i predsjednika S.A.D. Džejmsa Gratfilda, 1887. godine atentat na ruskog cara Aleksandra III, 1897. i 1912. godine dva atentata na tadašnje premijere Španije, 1898. godine atentat na caricu Elizabetu, suprugu cara Franje Josifa, 1900. godine atentat na kralja Umberta I. Svi ovi atentati su bili počinjeni kako bi se poslala politička poruka potlačenih i obespravljenih masa. Naime, tada su svi revolucionarni elementi bili pod jakim uticajem italijsnkih revolucionara čija je glavna parola bila: “Ideja koja izvire iz dijela – propagandu djelom”. Tom istom idejom rukovodila se i Mlada Bosna.

Mlada Bosna kao revolucionarna organizacija bila je mahom sastavljena od školovanih mladih ljudi. Omladina je sve više uviđala koji su ciljevi Hazbuške vlasti. A postojala su samo dva cilja, da se eksplatiše što više prirodnih bogatstava i da se omoguću što pogodniji položaj za eventualni napad na Srbiju. Srbija je u tom vremenskom periodu bila jedina uzdanica južnoslovenskih naroda. Svojim brilijantnim pobjedama na bojnom polju, budila je nadu da će ujediniti Južne Slovene u jednu državu. Srbija postaje Pijemont Južnih Slovena. To je plašilo Hazbušku monarhiju, jer je veliki broj Južnih Slovena bio pod vlašću Beča i takav razvoj događaja nikako nije odgovarao dvojnoj monarhiji. Pa su uslijedili jaki pritisci na sve južnoslovenske narode, kako na one unutar monarhije tako i na one koji su živjeli u susjedstvu.

Sarajevski atentat

Mlada Bosna se odlučuje da izvrši atentat na prestolonasljednika Franca Ferdinanda, koji je 28. juna 1914. godine došao u službenu posjetu Sarajevu. Mladići koji su učestvovali u pripremi i realizaciji atentata nisu imali veliko iskustvo sa rukovanjem oružjem, a i organizacione sposobnosti im nisu bile na zavidnom nivou. Bilo je potrebno da se ostvare i neki preduslovi na koje oni nisu mogli uticati kako bi se njihov plan ostvario. Tokom svečanog prolaska povorke autmobila sa nadvojvodom Francom Ferdinandom, Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na automobil u kojem se vozio Ferdinand. Bomba se odbija s automobila i pada iza njega i tom prilikom ranjava jednog od oficira iz pratnje. Čabrinović skače u Miljacku i pokušava popiti otrov. Tu ga hvataju žandarmi i sprovede u zatvor. Kolona sa nadvojvodom nastavlja svoj put prema Gradskoj vijećnici.

Prestolonasljednik dvojne monarhije nadvojvoda Franc Ferdinand koji je vrlo ljut, zbog čina koji se desio, sa terase Gradske vjećnice poručuje okupljenima koji su ga sa nestrpljenjem očekivali sljedeće: “Ne znam sada što ti Srbi hoće? Dočekuju me s kruškama, misle da je imperija baba!”. Obezbjeđenje predlaže promjenu rute kretanja pri povratku, no to nadvojvoda kategorično odbija. On naređuje da se vrate predviđenom rutom i da u povratku odu u posjetu ranjenom oficiru. Bosanska vlada šalje telegram za Beč u kojem obavještava da je pokušan atentat na Ferdinanda koji nije uspio.

Kod Latinskog mosta pratnja koja je išla naprijed trebala je skrenuti desno prema bolnici, ali oni nastavljaju s kretnjom pravo. Automobil u kojem su se nalazili nadvojvoda Ferdinand, njegova supruga Sofija i general Oskar Poćorek skreće u desno. U tom trenutku automobil se zaustavlja kako bi se ponovo uspostavio redoslijed kolone. Sve se to odvijalo u neposrednoj blizini Gavrila Principa koji se nalazio u masi ljudi, on vadi pištolj i puca. Tom prilikom pogađa Ferdinanda sa dva metka, trećim puca u Poćoreka koji se zaklanja iza Sofije koja biva ranjena. Gavrilo Princip se pokušao ubiti, ali su ga u tome spriječili žandarmi. Nakon atentata prvi je preminuo nadvojvoda Ferdinand, a zatim i njegova supruga Sofija. Zemaljska vlada šalje telegram za Beč u kojem je saopšteno da su Srbi izvršili atentat po drugi put i da su ubijeni Ferdinand i Sofija.

Od tog momenta pali se fitilj na buretu baruta koje je bilo spremno za rat. Sarajevski atentat postaje povod za početak Velikog rata. Rata koji će u potpunosti promjeniti političku kartu Evrope. Mnogi teoretičari zanemaruju stvarne činjnice i od povoda za početak rata u Sarajevskom atentatu vide uzrok. Okrivljuju Srbiju, Srbiju koji koja je izgubila 28% stanovništva, Srbiju koja je imala viziju da oslobodi porobljene narode i da ih ujedini u zajednicu ravnopravnih.

I kako kaže F. M. Dostojevski: “Čak ni stvarno poboljšanje masa neće prihvatiti kao poboljšanje, nego naprotiv – kao ugnjetavanje, ako u masi još nije nastala, bar donekle svjesno potreba za tim poboljšanjem.” Učesnici sarajevskog atentata su bili pripadnici svih nacionalnih i staležnih grupa u Bosni i Hercegovini. Neki su bili trgovci, neki stolari, neki učitelji, ali su svi imali viziju za oslobođenjem. Muhamed Mehmedbašić stolar sa Ilidže pripadnik zavjereničke grupe, a kasnije učesnik borbi na Solunskom frontu. Veljko Čubrilović učitelj iz Tuzle, Trifko Grabež te Danilo Ilić sa Pala kao i mnogi drugi. Samim činom atentata na prestolonasljednika Franca Ferdinanda, Mlada Bosna je izvršila propagandu djelom. Poruka koju su oni poslali njie bila teroristička već patriotska, tim činom oni su poslali jasnu poruku da ova zemlja pripada narodima koji vijekovima žive na njenoj teritoriji i da ovom zemljom može vladati samo njen narod.

(www.palelive.com)

Autor:

Vladimir Vučković je magistar kriminologije i član Udruženja kriminalista, kriminologa i menadžera sigurnosti.


Postavi komentar

Komentarišite prvi!