Sahranjen Milanko Renovica – Odlazak velikog čovjeka, političara, privrednika i vizionara

0
349

SOKOLAC – U prisustvu rodbine, predstavnika Grada Istočno Sarajevo, opštine Sokolac i susjednih opština, velikog broja građana sa područja Sarajevsko-romanijske regije, danas je na groblju “Gradac” u Sokocu sahranjen najpoznatiji građanin opštine Sokolac – Milanko Renovica, čovjek koji obavljao najodgovornije dužnosti u bivšoj SR BiH i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

U Sali za sjednice opštine Sokolac jutros je održana komemorativna sjednica, kojoj su, pored najuže rodbine pokojnog Milanka, prisustvovali predstavnici opštinske vlasti, dugogodišnji Milankovi prijatelji i poznanici.

O liku i djelu pokojnog Milanka govorio je predsjednik Skupštine opštine Sokolac Danko Vučetić, naglasivši da je pokojni Milanko ostavio neizbrisiv trag u političkom i privrednom životu opštine Sokolac, BiH i SFRJ.

O moralnim i stručnim vrijednostima, vizonarstvu, prinicipijelnosti Milanka Renovice suvišno je govoriti. Gdje god je radio ostavio je tragove koji se ne mogu izbrisati. Od svog djetinjstva pa do smrti živio je poštujući načela čojstva i držao se najvećih moralnih vrijednosti. Njegove velike, može se reći nemjerljive zasluge su što je Sokolac, u vrijeme njegovog službovanja u Sarajevu dobio brojne fabrike – Fabriku kotrljajnih ležajeva, Fabriku obuće, Kras, Fates, zatim stotine kilometara puteva, vodovode, kolektor, Centar za unapređenje poljoprivrede, gimnaziju, Radio stanicu, rekao je Vučetić.

Kako je dodao Vučetić, Milanko Renovica bio je istinki borac za prosperitet Romanije i Sokoca. U Drvnoj industriji “Romanija” bio je jedan od najuspješnijih rukovodilaca, energični predsjednik opštine, a u SR BiH obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog vijeća i predsjednika Predsjedništva, kao i druge najodgovornije dužnosti.

Kruna njegove političke karijere je mjesto prvog čovjeka u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije. I tu je pokazao visoke kvalitete političara, iako je to bilo vrijeme u kojem se nazirao kraj bivše Jugoslavije, naglasio je predsjednik Skupštine opštine Sokolac.

Vučetić je prisutne podsjetio i na ono što je Milanko Renovica činio u posljednje vrijeme kako bi pomogao lokalnoj vlasti da ostvari zacrtane planove. Silno se, kako je rekao Vučetić, radovao svakom pomaku u bilo kojoj oblasti na lokalnom nivou.

Sunce je danas obasjalo Sokolac i Baltiće odakle je krenula tužna povorka prema starom groblju “Gradac”, mjestu gdje je sahranjen Milanko Rrenovica. Počivaće pored svojih predaka. U porti crkve “Svetog proroka Ilije” šest sveštenika služilo je opijelo.

U ime mitropolitita dabrbosanskog Nikolaja i sveštenika Parohije sokolačke od Milanka se oprostio prota Milorad Ljubinac.

Više od 35 godina poznavao sam Milanka. Moji susreti sa njim uvijek su bili spontani i iskreni, ali ponekad i konspirativni.

Šezdesetih godina prošlog vijeka, paroh sokolački Drago Savić sreo se u Sokolovićima, u zaseoku Barnik, sa tada mladim predsjednikom opštine Sokolac – Milankom Renovicom. Poslije tog susreta, stari prota je domaćinima rekao: “Ovaj čovjek je vrlo dobar, razuman i bistar. Biće od njega veliki funkcioner”. Vizionarske riječi vremešnog prote su se obistinile – Milanko je bio na izuzetno odgovornim mjestima i dužnostima na republičkom i saveznom nivou – rekao je sveštenik Ljubinac, nakon čega je podsjetio na neke događaje vezane za izgradnju crkve “Svetog Đorđa” u Sokolovićima.

U toku 1982. godine, i pored validne dokumentacije o izgradnji crkve u Sokolovićima, lokalna vlast u Sokocu vršila je opstrukciju, o čemu sam diskretno u Baltićima obavijestio Milanka Renovicu. Već sutradan putem Komisije za vjerska pitanja BiH Milanko je opravdano reagovao i ubrzo je došlo do izgradnje crkve u centru mjesne zajednice Sokolovići. Osvjećenju ovog duhovnog zdanja prisustvovalo je preko 15.000 vjernika. Na dan dvadesetpetogodišnjice izgradnje ove bogomolje, a bilo je to 2009. godine, podigao sam zdravicu u prisustvu Milanka Renovice i objelodanio vjernicima dugo čuvanu tajnu da je Milanko najzaslužniji za izgradnju crkve u Sokolovićima, što je pozdravljeno burnim aplauzom – istakao je prota Ljubinac.

Prema njegovim riječima, Milanko Renovica bio je dobar poznavalac hrišćanske etike, na osnovu čega je kao državnik ostavljao snažan utisak u susretu sa crkvenim velikodostojnicima.

Jedan od više susreta koje je Milanko imao sa sada blaženopočivšim mitropilitom Vladislavom, pratili su reporteri sarajevskog Oslobođenja. To je objavljeno na naslovnoj strani tog lista. Vladislav je tada javno rekao: “Od svih funkcionera u BiH jedino je iskren Milanko Renovica, jer što mi je obećao to je i uradio. Ostali su me samo zamajavali”.

Da je Milanko iskreno poštovao i cijenio crkvu i njene vjernike, govori i sahrana njegovog strica Pera, koga je 1980. godine, kada je bio predsjednik Vlade BiH, bez ikakvog ustručavanja, po kanonskim propisima, sa više sveštenika, sahranio. Tako je pokazao ovdašnjim kolebljivcima kako se bez ikakvih posljedica može čuvati tradicija svog naroda – podsjetio je prota Ljubinac.

U ime građana opštine Sokolac od Milanka se oprostio načelnik opštine Milovan Bjelica.

Draga i poštovana porodico, rodbino, prijatelji i komšije pokojnog Milanka,

U ovom bolnom danu za sve vas, za Sokolac i Romaniju, želim da se od Milanka, našeg Milanka, kako su za njega govorili skoro svi Romanijci, oprostim u ime građana opštine Sokolac. Naravno, ta obaveza je preteška, u ovim trenucima čovjeku se misli mrznu, nestaju riječi, a kada je riječ o životu i djelu Milanka Renovice, samo duhovnik i neponovljivi besjednik – vladika Nikolaj Žički bi mogao reći (ono što bio trebalo) u ovom oproštaju od velikog čovjeka, političara i privrednika.

Naš Milanko rođen je u srcu Romanije, u Baltićima, selu koje vijekovima grli Sokolac, prostoru gdje sunce najduže traje. U tom sunčevom bljesku, u veoma teško vrijeme, ispod Puhovca, rastao je i odrastao Milanko u krilu svog strica i strine, bez očeve podrške koji je rano preminuo. I kao dijete izdvajao se po interesovanju za knjigu i školu od svojih vršnjaka.

Bio je predodređen za velika djela. Takvi ljudi se rijetko rađaju. Prošao je u mladosti ratnu nesreću, bježeniju, neimaštinu, koji su ga osnažili, okalili, pripremili za životne izazove. I kao dječak imao je u sebi ogromnu želju da napreduje, da mijenja svijet oko sebe. Pokazao je to u toku svog školovanja, a potom kroz obavljanje raznih odgovornih dužnosti na području opštine Sokolac. Prošao je kroz omladinsku organizaciju, radio najteže poslove u opštini, u drvnoj industriji, položio ispit u privredi i društvenim djelatnostima. Sve to nije moglo proći neprimijećeno kod onih koji su predstavljali vlast na nivou BiH. Našao se Milanko u velikom gradu, centru BiH, gdje je, između ostalih, obavljao dužnosti predsjednika Privredne komore SR BiH (2 mandata), predsjednika Izvršnog vijeća SR BiH (2 mandata), člana Predsjedništva SR BiH i predsjednika Predsjedništva SR BiH.

Na kraju radnog vijeka odlazi u Beograd u Predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, gdje je takođe biran za predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Tada je Jugoslavija brojala 22 miliona stanovnika. Svima nama je dobro poznato da je pokušao stabilozovati Saveznu državu koja se počela snažno ljuljati. Primio je delegaciju Kosovskih Srba, saslušao njihove probleme i stavio na dnevni red najodgovornijeg političkog organa u Saveznoj državi. Za sve to vrijeme Milanko je imao snažne otpore od strane Hrvatskih, Slovenačkih, Makedonskih i dijela Kosovskih i Bosanskih komunista. Pod neopravdanim velikim pritiskom podnosi ostavku na svoje funkcije u Savezu komunista. Poslije Milankovog odlaska sa mjesta predsjednika Saveza komunista Jugoslavije, dolazi do najteže krize Saveza i konačnog kraja. Tako se Savez komunista Jugoslavije politički dezintegrisao i formalno prestao da postoji. Krenulo je odcjepljenje Republika a potom građanski rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, što je označilo kraj Avnojske Jugoslavije.

Mnogi su zaboravili da je u vrijeme Milankovog službovanja u glavnom gradu BiH, za vrijeme njegovog obavljanja pomenutih i drugih funkcija, Bosna i Hercegovina imala najsnažniji privredni i društveni razvoj u svojoj istoriji. U BiH je tada živjelo oko četiri i po miliona stanovnika, a imala je preko milion i 500 hiljada zaposlenih radnika u privredi i društvenom sektoru. Izgrađene su četiri hidroelektrane, dvije termocentrale, izgrađeno preko 60 fabrika finalne prerade drveta i preko sedam hiljada kilometara magistralnih i regionalnih puteva, objedinjeni su kompleksi u naftnoj i metalnoj industriji, u poljoprivredi, rođeni veliki sistemi ŠIPAD, UNIS, ENERGOINVEST, UPI i drugi. Milanko je učestvovao u kreiranju privrednog razvoja BiH i bio jedan od najrevnosnijih i najdosljednijih u realizaiji tog razvojnog koncepta.

Naravno, Sokolac je imao sreću da je u njemu ponikao čovjek takvog kova i takve energije. Ponosio se sa svojim Milankom. Svakom predsjedniku opštine, direktoru bilo kog kolektiva i institucije probleme je bilo lakše riješiti kada je u centru republike, na najodgovornijim mjestima, imao čovjeka koji hoće i želi pomoći svom zavičaju.

Sokolačka Drvna industrija sigurno ne bi bila tako moćna u okvirima bivše Jugoslavije da nije bilo Milanka Renovice, koji je u oblasti šumarstva i drvne industrije uradio ono što niko prije njega nije. U našoj “Romaniji” Milanko je ostavio neizbrisive tragove.

Koliko je samo energije potrošio da bi Sokolac postao mjesto gdje će biti izgrađena UNIS-ova tvornica kortljajnih ležajeva.

I centar za unapređenje poljoprivrede brdsko-planinskog područja, na Majdanima kod Sokoca, postao je dio privrednog ambijenta naše opštine zahvaljujući ponajviše Milanku Renovici. On je imao viziju uspostavljanja takve institucije, koju je izuzetni naučnik Mitar Bašović postavio na zavidan nivo naučno-istraživačkog rada. Danas se aktulena vlast u Sokocu, uz pomoć Vlade RS, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, bori da oživi rad ove naučne ustanove, čemu se Milanko iskreno radovao.

Udario je Milanko temelje srednjem obrazovanju u svom rodnom gradu – kao predsjednik Narodnog odbora opštine Sokolac, 31. avgusta 1961. godine, potpisao je dokument koji je ušao u istoriju – Rješenje o osnivanju gimnazije u Sokocu. Stotine bivših učenika ove elitne škole danas širom svijeta radi izuzetno odgovorne poslove i na najbolji način predstavljaju opštinu Sokolac. Milanko je najzaslužniji što je 1975. godine Sokolac dobio Radio stanicu “Romanija”.

Ono što je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka neprestano govorio Milanko ljudima koji su na području naše opštine obavljali najodgovornije dužnosti je da učine sve što mogu za seoske prostore, da se asfaltnim putevima mjesne zajednice povežu sa centrom opštine. Često je govorio : “Nema zabačenih, već nerazvijenih sela. Na vlasti i na ljudima koji je predstavljaju je da se bore protiv nerazvijenosti”. Zbog toga ga je narod izuzetno volio i poštovao, primao ga kao svog najrođenijeg.

U vrijeme Milankovog obavljanja visokih dužnosti u BiH asfaltirani su putevi do centara mjesnih zajednica – Kaljina, Sokolovići i Knežina, učestvovao je u aktivnostima vezanim za izgradnju Fabrike obuće u Knežini, Fabrike “Kras” u Kaljini, tkaonice Ćilima, fabrike za preradu krompira, farme, hotela, autobuske stanice, vodovodne mreže, elektrifikacije sela, kolektora i u brojnim drugim aktivnostima koje su donijele bolji život stanovnicima naše opštine. Mnogi su ubijeđeni, a ja duboko vjerujem da su u pravu, da nije bilo Milankovog uticaja u centru odlučivanja, ne bi bilo magistralnog puta koji danas od Sarajeva, preko Romanije, vodi prema Beogradu.

Nakon što je završio radni vijek, Milanko se, što smo i očekivali, vratio svojim Baltićima, svom Sokocu, svojoj Romaniji. Živio tiho u svom domu, čitao mnogo, pratio ratnu nesreću, ostao uz svoj narod, saosjećao sa patnjom svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije.

Imenovan je za Savjetnika predsjednika Republike Srpske, Savjetnika predsjednika Vlade RS, člana Upravnog odbora “Elektroprivrede RS”, člana Upravnog odbora direkcije za Obnovu i izgradnju Grada Srpsko Sarajevo i predsjednika Savjeta za privredu opštine Sokolac. Sve vrijeme rata i do smrti, živio je skromno u svojim Baltićima. Dobitnik je Povelje opštine Sokolac za doprinos razvoju romanijskog kraja.

I nama koji smo u ratnom i poratnom vremenu nastojali da učinimo što više za budućnost Sokoca, Milanko je bio snažna podrška. Očinski nas je savjetovao kako ne bi pogriješili, krenuli neželjenim pravcem. Na tome mu neizmjerno hvala.

Imao je viziju razvoja Republike Srpske. U mnogim segmentima, nažalost, na republičkom nivou, kako reče njegov prijatelj Duško Bogdanović – Nisu ga poslušali, a trebali su. Nisu ga poslušali, a morali su”.

Dragi Milanko, odlaziš iz ovozemaljskog života. Sjećanja na tebe će trajati koliko i životi nas koji te danas pratimo na vječni počinak.

Hvala ti za sve što si učinio za svoj rod, za svoju Romaniju. Laka ti zemlja. Bog da ti dušu prosti.

U ime porodice, riječi oproštaja uputio je Ranko Renovica.

Dragi Milanko,

Pripala mi je veoma teška dužnost da se od tebe oprostim u ime porodice, tvojih najbližih, roda Renovica, u ime onih koji su te mnogo voljeli i poštovali.

Odlazak dragih, bliskih ljudi, koji su nam činili mnoga velika i mala zadovoljstva, činili sve da nam bude ljepši i srećniji život, uvijek je težak i bolan za njegove najbliže srodnike, pa i za prijatelje, poznanike i komšije.

U ovim trenucima treba se sjetiti Milankovog djetinjstva, onog što smo o njemu slušali u pričama naših očeva i djedova. Milankov otac Stevo umro je ubrzo poslije njegovog rođenja. Oca nije ni zapamptio, a poznato je koliko je teško ići kroz život bez očeve podrške. U tim prvim godinama dječaštva Milankov stric Pero i strina Plema preuzeli su brigu o njemu, pomogli mu da krene stazama čovještva i dobrote sa kojih nije skrenuo sve do svoje smrti. U tim vremenima, možda i najvažnijim u odrastanju svakog čovjeka, o vrijednostima ljudskih vrlina učio je Milanka stric, od koga se nije odvajajo. Bio je u njegovom društvu u vrijeme teških poljskih radova, slava, prela, sijela i posjete rodbini…

Već u prvim školskim danima Milanko se izdvajao od svojih vršnjaka. Bio je žedan znanja, želio da sazna nešto više, koristio svaki slobodan trenutak da nauči i ono što nije bilo predviđeno školskim programom. Tada je skrenuo pažnju svojih učitelja i nagovjestio uspjehe koji će kasnije doći. Naravno, školske brige i veliko interesovanje za naukom, nisu ga odvajale od njegovih drugara. Nalazio je vremena i za druženja i dječije igre u svojim Baltićima, dijeleći sa svojim vršnjacima neimaštinu i siromaštvo tog vremena.

Drugi svjetski rat Milanka je zatekeo kao trinaestogodišnjaka. I u tom vremenu stric Pero bio mu je podrška. Sa njim je u onoj poznatoj bježaniji sa Romanije prešao Drinu. Iz izbjeglištva 1942. godine vratio se sa stricem svojim Baltićima.

U toku 1944. godine, tada šesnaestogodišnjak, sa partizanskim jedinicama, kao kurir, učestvuje u borbama za oslobođenje Sarajeva, a nakon rata postaje omladinski aktivista i član SKOJ-a.

Ni do danas nisu zaboravljene njegove aktivnosti u toku 1947. godine kao sreskog službenika. Otišao je u toj godini na dosluženje vojnog roka, u toku kojeg je završio Školu rezervnih oficira.

Nakon odsluženja vojnog roka, vratio se u zavičaj, u Sokolac, gdje je bio partijski instruktor, a potom se nižu odgovorne dužnosti – predsjednika Komiteta omladine, načelnika za privredu opštine Sokolac, predsjednika Narodnog odbora opštine, direktora Drvne industrije “Romanija”…

Milankov rad u rodnom mjestu nije prošao nezapažen na republičkom nivou. Putevi su vodili u Sarajevo, gdje je 1974. godine izabran za predsjednika Izvršnog vijeća SR BiH. Tu dužnost obavljao je u dva mandata, da bi potom bio izabran za člana Predsjedništva SR BiH. Jedan mandat bio je i predsjednik Predsjedništva BiH. Gdje je god radio nadrastao je sredinu. Tako se, na kraju radnog vijeka, prihvatio teške dužnosti predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Naravno, kao i većina ljudi koji su se istinski i iskreno borili za prosperitet Jugoslavije, za mir i slogu među narodima, teško mu je pao raspad moćne zemlje na Balkanu.

Milankov razvojni put od Sokoca, preko Sarajeva do Beograda, kako reče njegov prijatelj – nekada veliki sportista i diplomata – Bogoljub Koprivica, nije bio posut ružama, ali je svaki posao koji je radio procvjetao.

Povukao se naš Milanko u penzinerskim danima u tišinu svoje porodične kuće u Baltićima, vratio se svom rodnom ognjištu, svojoj familiji, komšijama i prijateljima, za koje je uvijek imao vremena, pa i u godinama kada je danonoćno radio. Bilo je jednostvno doći kod njega po savjet, jer nije se, ni u jednom trenutku uznio. Živio je u duhu one naše narodne: “U dobru se ne ponesi, a u zlu se ne ponizi”. Samo takvim načinom života se pronalazi mjesto u vječnosti, gdje će naš Milanko počivati.

Poseban odnos, pun iskrenosti, gajio je prema komišijama. Njegov dom je bio otvoren za sve koji su imali potrebu da sa njim porazgovaraju o bilo čemu. Vodio je duge razgovore sa ljudima koji su brinuli brigu težaka, ali i onim drugima koji su do vrha nauke stigli. I jedni i drugi bili su mu dragi sagovornici. Naravno, bilo je mnogo i onih koji su tražili rješenje za svoje probleme, dolazili da kažu svoju muku i, nakon razgovora sa našim Milankom, najčešće su se s osmjehom vraćali svojoj kući i svojoj porodici. Sa svima je uspostavljao prijateljske odnose. Jer, poznato je – najviši znak prijateljstva je biti ravan i sa nižim od sebe.

U oproštaju od tebe, dragi Milanko, moram naglasiti tvoj topli odnos prema najužnoj porodici, tvojim najmilijima – supruzi Vidosavi, sinovima Miroslavu i Goranu, snahama Mirjani i Egiti, a naročito prema unukama Gorani, Zorani, Veri i Sari. Tvoje poštovanje i ljubav pratili su ih na svakom koraku. Živjeli su u svjetlosti tvoje dobrote. Takav primjer odanosti, ljubavi i vjernosti teško je pronaći. Oni moraju biti ponosni što su imali plemenitog supruga, oca, djeda.

Tuga i suze ostaju, ali ostaće i uspomene na neizmjernu dobrotu kojom si zračio. Posebni ljudi žive u našim srcima i kada odu iz ovozemaljskog života. Sjećanje će nas na tebe, dragi Milanko, hrabriti i tješiti. Molim anđele da te prate i štite u vječnosti, jer ti takvu zaštitu zaslužuješ. Načela sa kojima si oživio ovozemljaski život ne umiru ni u smrti. Istočnjački mudraci kažu: “Da bi se upoznalo ono što ne umire u smrti, treba upoznati ono što ne umire u životu”.

Neka ti je laka ova tvrda romanijska zemlja u ovom svetom groblju na Gracu. Neka se tvoja plemenita duša nastani u carstvu nebeskom, neka lebdi nad visovima tvoje Romanije, prkosne i ponosne planine koja te je iznjedrila, na put čojstva uputila, vjerno te pratila na životnom putu i najiskrenije se radovala tvojim uspjesima.

Bog da ti dušu prosti.

Otišao je Milanko u vječnost, ali je iza sebe ostavio djelo koje će vječno trajati. Nesebično je darovao sebe za bolji život njegovog Sokoca, Romanije, BiH i bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Te zasluge ni smrt ne može izbrisati.

{denvideo http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Ro0nqB_u-74 }

(www.palelive.com / www.opstinasokolac.net)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

avatar