petak, 18. april 2014.

Pale live! Urban info portal

Palelive.com YouTube kanal Prati nas na Facebook-u!

El. pošta Štampa

Šta to bješe ljubav

Patim se već danima, kako da započnem ovu priču, i nije da nemam inspiracije, i nije da ne znam šta ću pisati, nego mi teško prebirati po bolnim uspomenama, za koje sam mislio da su davno sahranjene u nekoj nevažnoj predkomori moga srca i da te uspomene, kao neki savršen zločin, neću nikada, nikome morati priznati.


Onda shvatim da jedino priznanjem mogu sebi olakšati dušu, pa onda, kao probuđen, poslije noćne more, a ipak oplemenjen, nastavim pisati.

Sjećam se da je dan bio veoma sparan, negdje u julu 1978. Nekako uvijek ljeti, kad se sunce sprema da zađe za Trebević, paljanskom dolinom doleprša neki povjetarac sa istoka i osvježi dolinu, tako da nikada ne smiješ zaboraviti da poneseš ili jaknu ili nešto dugih rukava, kad izlaziš. U kasnim večernjim satima ukoliko si samo u majici osjetiš kako ti se koža ježi. To su ujedno i najljepši dani tokom cijele godine. Svuda miriše na pokošeno sijeno, svuda se vide svici kako šaraju kroz tamu, a oni leteći tvrdokrilci, koje smo mi zvali prdibabe, ti se dosadno uvlače u kosu. Obično smo znali ako nebo tamo preko "Panorame" i "Turista" prema Pribnju bude rumeno, da će sljedeći dan biti lijep. Ja sam sa nekih svojih dvadesetak godina sav treperio, kad je takvo predveče. Radovao sam se svakom izlasku, da li u "Bagrem" ili u disko u "Turistu".


To veče me Arči zvao da idemo u novootvoreni disko u holu "Doma kulture". Nisam znao ni šta je, ni gdje je, ali eto krenuli smo da se iznenadimo. Negdje kod Zekine zgrade, Arči zastade. "Čekaj malo da se pozdravim sa jednom djevojčicom", reče. "Pa šta, da te čekam ili da idem dalje", upitah ga. "Ma hajde i ti sa mnom", reče Arči. "Je li ti to cura", upitah ga. "Ma ne, nego onako, poznanica, da je samo čujem. "U tom momentu i ja spazih kako mu jedna djevojka mahnu, tu prekoputa iz jednog prizemnog stana. Arči me povuče za ruku. Na prozoru nam se smiješila djevojka nekih sedamnaest, osamnaest godina stara. Nisam je znao od ranije. U momentu sam bio zapanjen tom ljepotom. Arči je sa njom pričao kao da se znaju već sto godina. Ja sam sve vrijeme njihovog razgovora ćutao. Ma nisam ni slušao šta su pričali. Samo sam nju posmatrao. Bila je crnokosa, i kao i sve crnke tog vremena, sjekla je kosu ravno iznad očiju, a puštajući dugačke uvojke da joj padaju preko ramena. Oči su joj bile zeleno plave. Ja sličnu boju, do tada nisam vidio. Šta mi je odmah palo u oči, da ova djevojka, tako mlada i lijepa ne zna se nositi sa tom ljepotom. Često se mrgodi, pravi ozbiljno lice, a u žaru, unoseći se svom dušom u ozbiljnu diskusiju, stalno mršti visoko čelo, šarajući ga sa nepotrebnim borama. "Kako uopšte možeš reći da nema Boga", čujem kako je Arči pita. "I čime to možeš dokazati", opet će Arči. Ona ga i ne gleda a već ima odgovor: "Ma kako ti znas da ga ima. Je li ti on to daje kišu? Je li on ljudima donosi bolesti? Je li on vrši pomračenje Sunca, stvara zemljotrese, pravi munje i gromove? Je li misliš da je sve to božije davanje? Pa u posljednje vrijeme čovjek sve to može sam napraviti, što mi danas pripisujemo Bogu. Arči je bez teksta gledao u nju, a ja sam bio očaran tom ljepotom, koju je ona svjesno ili nesvjesno, sve vrijeme htjela prikriti. Pokušao sam nekako pomoći Arčiju i umiješah se u diskusiju. "U Starom zavjetu piše: I Bog stvori Adama po svome liku, a ja mislim, ako nas je Bog stvorio po svom liku, da nam je osim lika dao i božansku moć. Ja mislim da Bog, ako ga ima nije puno moćniji od nas, koje je on stvorio. Kao što vidiš, niko u prirodi nije tako sposoban uništiti ono što je Bog stvorio, kao što je to čovjek. Čovjek uništava prirodu, a ovim nuklearnim arsenalom je u stanju stotinu puta uništiti ono najvrijednije što Bog misli da je stvorio, život na zemlji. Ko je onda moćniji, Bog stvoritelj ili čovjek rušitelj?"


Ona me pogleda sa zanimanjem. Do tada, kao da me nije ni primjećivala. "Hm, lijepo rečeno nema šta, ako bi me mogao ubijediti u to što govoriš. Lijepe su to bajkice u Starom zavjetu. Počevši još od protjerivanja Adama i Eve iz Raja. Ma tačnije još u Genezi, tj u knjizi o stvaranju, ima puno nelogike. Ne mogu se nikako pomiriti sa tim da je Bog stvoritelj, stvorio ženu tj. Evu iz Adamovog rebra. Hajde ti, da si žensko, da li bi se mogao pomiriti sa tim. Ma puno toga mi nije pravo, šta tamo piše, a neke stvari i nejasne, pa i nemoguće, ako ćeš baš. Od Nojeve barke, na koju su stale sve biljke i životinje, po do toga, kako je Marija nevina začela, pa kao takva i rodila Isusa. A tek ta predstava raja u koji će dospjeti samo dobri, dok oni koji to nisu će da se peku u paklu. Meni je nekako bliži budizam i ona reinkarnacija. Umreš recimo kao čovjek, tvoj život i tvoja duša se malo pritaje, pa se ponovo vrate u nekom drugom obliku. Budeš ili neka travka ili neka životinja. Svejedno. Važno je da nikad ne umireš. Tvoja energija ili tvoja duša je neuništiva, samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Slaže se sve i sa fizikom i sa hemijom, a eto religija je i vjerovanje u jednog Boga", izrecitova ona, gotovo u jednom dahu.


Ja nisam bio neki vijernik, ali me ovako bistar um jedne klinke natjera da do zadnjeg branim moju tezu o božijoj moći. "Ti, kad tako govoriš, zaista ne poznaješ moć božiju i šta je On sve u stanju učiniti. Napraviti tako savršen poredak i među zvijezdama i planetama u svemiru i takav poredak na zemlji među živim bićima. Ne može to fizika i hemija sama uraditi", odgovorih istom mjerom. "Možda i ja sam ponekad sumnjam u neka nevjerovatna čuda koja su opisana u svetim knjigama, da li u Starom zavjetu, da li u Jevanđeljima ili u Kuranu, ali su i ta čuda moguća, ako to Bog hoće. Svaki dan se čuda dešavaju, čak i u ovom laičkom vremenu. Čuda koja ne znamo kome da pripišemo ili za inat nećemo to Bogu da pripišemo. Počni samo od onih svakodnevnih i brojnih sreća u nesreći, kako ih mi zovemo. Nekad u nekoj nesreći, da li auto ili drugoj, npr. u zemljotresu, poplavama, u ratovima, ljudi ostaju u životu, kad niko u to ne može da vjeruje da je to moguće. Ja lično vjerujem, da iza toga stoji neka velika sila ili neko ko ima ogromnu moć da odlučuje kome će dati život a kome ga uzeti. Možda i sam ne vjerujem, u klasičnom smislu, u onog Boga koji je opisan u svetim knjigama, ali me ga je, na kraju krajeva ipak strah. I zato se trudim, koliko god mogu, da budem onakav, kakav on očekuje od mene da budem i da ne izazivam njegov gnijev“, završih svoje izlaganje. Arči siromah odmah shvati, koliko je nedorastao našem razgovoru, pa nije progovorio više ni riječi. Ona je kratko vrijeme ćutala i taman kad htjede odgovoriti, začu se ženski glas. "Hodi ovamo, Milena, da mi nešto pomogneš. Momci, dosta je ašikovanja pod prozorom", obrati se i nama. Prema liku i crtama lica odmah sam znao da je to njena majka. "Uh, moram ići. Ma nije moja majka toliko loša. Samo se boji za mene, da sam premlada da ostajem sama sa momcima. Nije joj lako, sama, bez muža u ovakvom vremenu, sa dvoje djece. "A ti", obrati se meni, "ne znam ti ime, ali ćemo nastaviti o ovome, interesatno mi to sto pričaš. Zapamti gdje si stao", nasmija mi se mazno. Ja ljepši osmijeh nikad u životu nisam vidio, a eto sad joj znam i ime.


Pitah Arčija poslije, na putu za novi disko, šta joj je bilo sa ocem. "Umro prije dvije godine, srce, kažu", reče Arči. "Sta kažeš, pametna mala, a i lijepa. Za koju godinu nijedno muško u Palama neće ostaviti ravnodušnim. A ti, vidim, i ti si se zagrijao, ha?", poče me Arči podjebavati. "Moram priznati, prepametna, za svoj uzrast. Što se ne nastavi igrati sa svojim barbikama, što zamara svoju prelijepu glavicu sa tako ozbiljnim temama. Jesi li vidio Arči, svjesna je svoje ljepote, a namjerno se mršti, da je sakrije. Imam osjećaj da se ne zna nositi sa tim", rekoh. "Ma da i ja sam primijetio da ima nešto posebno i prkosno u njoj. U jednoj stvari si potpuno u pravu, zašto ne nastavi da se igra barbikama", složi se i Arči.


Kad smo stigli u taj novi disko ili u nešto sto je to trebalo biti, bili smo jedini gosti. Mi čak i platili ulaz, kao u pravo disko. A ono u prizemlju doma kulture, u garderobi koja je prije svega namjenjena posjetiocima bioskopa, neki momci stavili pojačalo i gramofone i puštaju muziku. Prvo, muzika mi se nije sviđala, jer je čitavo vrijeme grmio fanki i disko soul, tj James Brown, Hot Chocolate, Boney M i sve neke pjesmice za jednokratnu upotrebu tipa Fly Robin fly i sve neki crnci, a ja kao zadrti roker nisam volio tu vrstu muzike. Ni danas mi nije nešto posebno draga, više od trideset godina poslije. Atmosfera u samom disku je bila jadna. Podium za igru, od kojih desetak kvadratnih metara, je bio smješten između muškog i ženskog toaleta. Svaki put kad neko uđe u WC zaslijepi te neonsko svjetlo iz WC-a. Nema čak ni prikladnog, za disko predviđenog osvjetljenja. U drugom djelu je bila, još od ranije neka kafana sa kockastim stolnjacima i jeftinom pivom. Tu su uglavnom sjedjeli lokalni alkosi. Ruku na srce, u tim i takvim Palama i ovaj pokušaj da se animira paljanska omladina, je bio vrijedan pažnje. Medjutim, naše razočarenje je ipak bilo ogromno. Da nismo džabe dolazili, naručismo po jednu onu sarajevsku klipaču, a taman kad smo ih onako na silu ispili i spremali se izaći, kad ono, ona. "E nisam mogla izdržati, da ne izađem. Slagah majci da ću kod drugarice da učim matematiku. Prebiće me ko mačku ako čuje gdje sam bila. Nadam se da ona nesreća od mog brata neće ovdje ulaziti, ali kod njega se ništa ne zna, totalno nepredvidiv tip", izdiktira već pripremljen tekst. "Ko ti je brat? Arči, znam li ga ja?", upitah. "Ma Zoran Milić, ne znam znaš li ga.  Je li Milena, vi ste ranije živjeli u Palama, pa ste negdje odselili? Koliko ima da ste se ponovo vratili?", upita Arči. "Prije tačno godinu smo se vratili na Pale. Zamijenili eto stan u Sarajevu za ovaj gdje smo sad, čim je stari umro. Stari je bio vojno lice i radio u kasarni "Maršal Tito", bio je neki instruktor, šta li? On je porijeklom iz Loznice iz Srbije, a moja majka je rođena Paljanka. Gore u Briježđima mi još živi djed u porodičnoj kući, gdje mi se i mama rodila", završi Milena. "Čekaj, ma ja sam išao u osnovnu školu, sa jednim Zoranom Milićem i to osam godina", prisjetih se. "Pa da, ne može biti niko drugi. Veliki smo mi drugovi bili. Pa smo čak bili u istu curu zaljubljeni, nije ni čudo, kad je bila najljepša u razredu. Uh kad se toga sjetim. A znam i da je odmah poslije osnovne odselio u Sarajevo. Od onda se nismo nikad više ni čuli, ni vidjeli. Znači, ti si njegova sestra. Pa šta radi Zoka?", upitah sad već znatiželjan. "On ti studira pravo i to pravo dobar student, sto mene čudi. Eto u junu je već očistio drugu godinu. Tako je dao i prvu. Čak je i Rimsko pravo položio od prve. Čovjek bi rekao, genijalac, a meni pravi čudak. Ovdje na Palama, nigdje ne izlazi, niti ima ovdje nekih prijatelja. Stalno je u nekom "Kaktusu" i "Slozi" u Sarajevu. To su valjda neke diskoteke. Spava dole kod tetke. Rijetko i dolazi na Pale, a i kad dođe, udavi nas sa nekom svojom muzikom. Da samo znate sta sluša, pa to je neko zavijanje, urlanje. Neke grupe "King Krimson", pa "Yes", pa "Genesis", ma ubi bože. Ja i majka da izludimo. Mada ja ponešto i volim čuti od toga, pogotovo one obrade klasične muzike od grupe "Emerson, Lake and Palmer". Ja sam vam luda za klasičnom muzikom". "Sigurno misliš na "Slike sa izložbe" i na "Triologiju" od ELP.", upitah. "E to, upravo to, a sigurna sam, da on kad bi ovu muziku ovdje čuo, ne bi nikad više ovdje ušao. Zato i mislim da on ovdje neće ući. Takav ti je moj brat, pravi čudak". "Da znaš da bih ga volio vidjeti, reci mu kad ga vidiš, da ga je pozdravio Su. Sjetiće se on mene, vidjećes. Kad tebe ovako pogledam, ne vidim puno sličnosti sa njim. On je bio više plav, a ti tako crna. Nije bio neki ljepotan, za razliku od tebe", dodah. "On je na pokojnog oca, a ja više na majku", odgovori Milena, a lice joj obli rumenilo. Vidim neprijatno joj, gleda pored mene. Arči u tom momentu spazi jednog poznanika, izvinu se i ode sa njim da proćaska. Ona i ja ostadosmo sami. Poslije podužeg, neprijatnog ćutanja ona prozbori: "Ne znam Su, kako da ti kažem. Ne znam se ponašati kad vidim da mi se neko udvara, a izgleda mi da ti to upravo radiš." "Bog s tobom ženska glavo, ko ti se udvara. Ja sam samo konstatovao ono što vidim, a i Arči mi je to isto rekao", rekoh pomalo uvrijeđeno, iako sam u dubini duše znao da ima istine u njenim riječima. "Sigurno mi se ne udvaraš, je li? Hajde nemoj se odmah ljutiti", u glasu joj se opet osjeti razdraganost. "Šta je to Arči rekao", upita sa zanimanjem. "Pa rekao je da si izrazito lijepa djevojka i da će za par godina, mnogo paljanskih momaka izgubiti glavu za tobom." Nekako u tom momentu, tamo u garderobi se utiša Boney M i za neko divno čudo krenu lagana muzika.


Danas, kad ovo pišem, izgleda patetično, ali kao da je samo proviđenje pustilo tu muziku. Bila je to, meni i danas draga melodija na panovoj svirali od Georga Zamfira "Usamljeni pastir". Milena samo duboko uzdahnu: "Jao majko moja, ma poslušaj samo ovo. Nisam neki majstor u plesu, ali mogu li te zamoliti za ples. Samo ovu, molim te", molećivo će Milena. "Ma naravno da hoću i da znaš, neću ti se udvarati", rekoh, vidljivo dirnut. "Al nemoj ni ti meni", našalih se. Ona me više nije slušala, potpuno se predala muzici. Ne znam da li mi se to činilo, ali sam osjećao da me steže rukama i sve više privlači uza se. Uz lagane taktove te muzike, gotovo da se nismo ni kretali, samo smo čvrsto priljubljeni jedno uz drugo stajali na sred podijuma za ples, sami, ona i ja. Osjetio sam blizinu njenih grudi i kako ubrzano diše, ma mogao sam joj čuti srce kako lupa. Naslonila je glavu na moje rame, a ja sam se opijao mirisom njene kose. Kad se pjesma završila, nismo se još uvijek razdvajali. Ona se prva prenu: "Izvini majke ti, zanijela me muzika", pravdala se. Meni stala knedla u grlu, ne mogu ni da progovorim. Oči mi vlažne, skoro da zasuzim, toliko sam bio ganut. Nešto bih i rekao, ali se bojim da ne pokvarim trenutak. Onaj tamo za pultom, za razliku od ostale muzike, znao je sentiše puštati. Nastavi sa Angie, pa onda dalje "Night in white satin" da bi završio sa "Child in time" od Deep Purple. Nastavismo i dalje plesati. Plesali smo, a da nijedno nismo progovarali. Kad je ponovo počeo disko ritam, odvojila se od mene i reče: "Sutra ću se vjerovatno stiditi, zbog ovoga večeras. Eto takva sam ja. Odoh kući, sad." "Mogu li te bar otpratiti", rekoh, zbunjen njenom odlukom. "Ma nemoj, molim te. Hoću da budem sama večeras. Hvala ti za divno veče. Moram sad ići." "Hoćemo li se bar ponovo vidjeti", upitah, gotovo molećivo. "Ne znam, kako ti hoćes", reče zagonetno. Zatim mi nježno prisloni usne na obraz, pa onda odskoči: "Ma znaš bolan Su da hoćemo", i ode, gotovo trčeći. Nije se ni okrenula.


Ostadoh sam i zamišljen. Sve mi se činilo nekako nestvarno i sve se to izdešavalo tako brzo. Čudna djevojka, pomislih, ali ja više nisam bio isti. Bože kako je čudna. U nozdrvama mi još uvijek miris njene kose. Na šta mi miriše, pa da, lavanda. Kako se ranije nisam sjetio. Ova djevojka je nešto drugačija od drugih. Imao sam ranije iskustva sa djevojkama, nije da nisam. Prvi put sam se zaljubio još u osnovnoj školi. Nisam bio jedini, gotovo cijela muška polovina je bila zaljubljena u Gogu, druga polovina u Dariju. Gogu sam volio platonski, ne znam da li je to ikad i saznala. Sjedila je ispred mene. Imala je nekako kovrdžavu, bujnu smeđu kosu. One prirodne lokne, kako to zovu. Često je onako vragolasto znala namotavati njene kovrdže na prst. Volio sam je slušati kako priča, kako odgovara na času. Bila je prepametna ili sam ja pretjerivao u svemu što se nje tiče. Vjerujem da je morala znati da sam zaljubljen u nju, jer bih se ja svaki put kad bi ona progovorila sa mnom zacrvenio kao rak. Ako bih i rečenicu znao sastaviti, a da ne zamuckujem... U sedmom razredu ona je već bila gotovo izgrađena djevojka. Ja sam i dalje ostao onako sitan, gotovo mališan. Svašta se pričalo o njoj, da se eto zabavlja sa jednim poznatim skijašom. U osmom razredu, ona nas klince iz razreda nije ni primjećivala. Tiho smo, krišom uzdisali za njom, dok nije negdje sredinom osmog razreda i ona odselila u Sarajevo. Daleko od očiju, daleko od srca. Ne znam kako je bilo sa drugima, ja sam je ubrzo potpuno izbrisao iz mojih misli. Dugo godina kasnije, sreo sam joj na aerodromu u Sarajevu brata, koji danas živi u Kanadi. Ispričao mi je tragičnu Goginu sudbinu. Umrla je mlada, od raka pluća, negdje u Beogradu, gdje se udala. Imala je jednu djevojčicu, koja je danas, vjerujem već odrasla djevojka. Gogina sudbina me veoma pogodila. Kako je Bog nekad okrutan, kad tako uzme mlade, lijepe, najbolje, sebi. Kad ovako vratim film, znam da je ona bila jedna od najljepših djevojaka koje sam poznavao. Nek je andjeli čuvaju u raju, ona nije mogla nigdje drugo otići.




Kad sam došao kući te noći iz diska, dugo nisam mogao zaspati. Prevrtao se, san nikako da dođe. U ušima mi još taktovi panove flaute i njen glas. Ko zna koliko puta vraćam film i njenu rečenicu uz onaj osmjeh, "ma znaš bolan Su, da hoćemo". Svaki put mi neki topli val prođe kroz grudi. Ko će to dočekati. Kako da ponovo stupim u kontakt sa njom. Šta ako se pokajala? Pa sama je rekla da će se sutra stidjeti onoga što je radila. Ma nikako zoru dočekati. Negdje su se čuli i pjetlovi, a ja još budan. Ne znam ni kad sam zaspao, probudio sam se tek negdje kasno popodne. Majka me probudila, da šta jedem, pa se mogu opet vratiti u krevet. Misli da sam bolestan, kad mi je vidjela podbulo lice. Ne znam da li sam šta sanjao, da li sam nju sanjao, znam samo da mi je mrsko ustati. Ne osjećam ni glad, sve izgleda kao da sam bolestan, a ja sam znao da sam zaljubljen. Kao nikada do tada u životu...

Isto tako sam znao da za tu bolest nema lijeka, niti mi je trebao. Jedino što me je tjeralo da ustanem iz kreveta je bilo da nju vidim. Zato sam i ustao. Ne vjerujem da sam išta jeo, odmah sam izašao iz kuće. Dočeka me julska vrelina. Prođoh jednom pored njene zgrade. U njenom stanu se nista ne miče. Zavjese navučene. Prođem još jednom, opet ništa. Vidim, moraću sačekati noć, hoće li se bar svjetlo upaliti u stanu. Počinje me hvatati panika, nema je kući. Negdje su otišli. Sigurno u Sarajevo, rekla je da ima tetku dole u gradu. Ma zaboravila je ona mene već, zaključim rezignirano. Ma previše je ona lijepa za tebe, moj Su. Mnogo je mačku goveđa glava. Ma zapašće tebe neka anemična, prazna, frustrirana glupača, na kraju, kao i uvijek, uostalom, a puno si se ti digo i umislio.

Tu noć nije bilo svjetla u njenom stanu. Nije ni sljedeće. Moj san se već pomalo raspršio, dobija grube konture, sve liči na jedno veliko razočarenje. Neće mene ta sreća, ma znao sam ja to. Klinka se malo poigrala sa tobom moj Su, kao sa barbikom, a tii se odmah upalio. Još malo, pa ću početi da je mrzim. Treći dan mrzovoljno ustajem. Majka me gleda i maše glavom: "E moj sine, nikakva hajra od tebe. Svaki ti dan isti. Zamijenio noć za dan. Eto ti tu pismo na stolu. Jutros poštar donio." Pogledam, adresirano na mene, lijep rukopis. Na adresi piše "Ulica Treći april", ali bez broja. Ko može biti!? Slutim. Otvorim. Pismo je počinjalo sa: "Dragi Su. U Loznici smo i dajemo godišnjicu ocu. On je, po sopstvenoj želji, htio da bude ovdje sahranjen. Samo da znaš, ja sam mnogo volila svog oca. Jutros sam mu sama otišla na grob. Ubrala sam u basti ruže. Znam da ih je volio. Malo sam plakala i rekla mu da sam zaljubljena. Da je živ sigurno bi se radovao tome. Ja sam bila njegova mezimica. Ja, Su, kad god mi se nešto tako nakupi, često znam otići na njegov grob i sve mu ispričati. Poslije toga se osjećam nekako lakše. Ovu novost mu nisam mogla prešutati. Ne događa se to meni svaki dan. Znam da misliš da to nije normalno, pričati sa mrtvim ocem i da misliš da sam malo ćaknuta, ali ti ne zamjeram. Ja tebi više nista ne mogu zamjeriti. Kad sam one noći došla kući, dugo nisam mogla zaspati. Da znaš samo koliko sam samu sebe mrzila, što ti nisam dozvolila da me otpratiš kući. Ma ne znam, nekad sam i sama sebi čudna. Evo, sad ti pišem ovo moje prvo ljubavno pismo i prvo pismo uopšte upućenom nekom dragom, a da mi nije rod, a uopšte ne znam, da li ti, bar i sekundu, osjećaš isto prema meni, kao ja prema tebi. Ja od prije dvije - tri noći, više nisam ja. Ne mogu da se prepoznam. Dušu mi razdire žudnja, žudnja za tobom. Neka slatka jeza, čim samo na tebe pomislim. Kakva sam ja glupa guskica, kako sam se zatalebala u tebe i još ti to priznajem. Samo molim te, nemoj biti ohol kad budeš čitao ovo moje pismo. Piše ti djevojka koja je puno propatila zadnjih godina i potoke suza isplakala, a sada misli da ima pravo na malo sreće. Voli te puno, više nego ti i u snu možeš zamisliti, Milena. Loznica 15. juli 1978. PS. Dolazimo sutra kući. Jedva čekam da te vidim. Oh da samo znaš koliko sam te se poželjela.

Pogledah datum, pa pismo je pisano prekjuče. Znači, ona je već tu, na Palama. Srce hoće da mi iskoči iz grudi. Ona me voli, čovječe, voli mene, meneeeee. Ne nekog tamo levata, nego mene. Uđoh u kupatilo i nehajno bacih pogled u ogledalo i zgrozih se. Od tamo me gledalo užasno čupavo stvorenje, podbuhlih očiju, zarastao u neku macastu bradu. Bože i takav hoćeš pred nju. Pa i da se zaljubila, da me ovakvog vidi, bi rekla: "U kakvog sam se to majmuna zaljubila, pa gdje su ti bile oči, glupačo jedna." Pređoh odmah na stvar. Prvo tuširanje, pa feniranje i onda struganje one macaste brade. Bijaše star neki žilet, vjerovatno od starog, pošto ne pamtim kad sam ja to zadnji put kupio. Sav se isjekao. Pola "Oslobodjenja" sam iscijepao da zalijepim svaku posjekotinu. Na kraju ipak, nezaboravni "Pino Silvestre". Na njega je u to vrijeme padalo sve što je makar i ličilo na žensko. Pogledah se ponovo u ogledalo i zadovoljno klimnuh glavom. Eh, samo ovaj nos, da je samo za zeru manji, al šta ćeš. Izađoh iz kupatila i gotovo se sudarih sa starim. Kad me viđe onako izlijepljenog novinama, reče: "Hajde kad si već u poslu, de i mene tako obrij, zdravlja ti", a na rubu usana mu se nazire osmijeh. "Da se to nećeš ženiti?" Šta čovjek da mu odgovori? U kuhinji majka pravi kajganu za mene i to baš onako kakvu ja volim, sa pavlakom i na puteru. "Ma ko da si znala da sam gladan, najdraža moja majčice. De, da te jednom cmokne tvoj sin", rekoh umiljato. "Ma ne bih te mijenjao ni za kakvo blago na svijetu." "Velija, šta bi ovom našem djetetu", viče starom. "Do maloprije je bio normalan." Ne znam ni kako sam smazo kajganu, već sam bio na ulici. Stigoh zadihan, pred njenu zgradu. Ona na balkonu. Svezala kosu u repić, u crvenoj majici i onim farmericama sa tregerima, koje su se tada nosile. Kako je samo lijepa. Čim me spazila, lice joj se razvuče u širok osmjeh, a oči se zacaklile od radosti. Reče tihim glasom, gotovo da šapuće, valjda da je ne čuje majka: "Budi gore iznad hotela, na daskama, iznad bazena. Deset minuta, jel može?" Klimnuh glavom i krenuh prema hotelu.

Gore iznad bazena, pod nadstrešicom sjede Pračani. Janko, Tuf, Keni, Tomi, Remo, a sa njima i Darko kog smo svi zvali Dok. Sve sam ih od skora znao, od kako sam se intenzivno počeo družiti sa Dokom. Flaša Samotoka, vidim, ide u krug. Pored u travi leže tri, četiri, već prazne. Znači popilo se. A tek je iza podne. Kaki li će tek večeras izgledati? Ovi momci su zaista mogli popiti. Dok u svom elementu, kad toliko popije, prosto se ruga Njutnovom zakonu gravitacije. Stoji na ivici peta naget leđima prema zemlji. Nema ga, ko ne misli da će u svakom trenutku, on pasti na leđa. To je njemu, kad je u takvom stanju, uobičajena poza. Priča im kako je sanjao da ga je noćas napao krokodil, a on ga ubio krampom. Pračani umiru od smjeha. E čuj, ubio ga krampom. Meni je Dok nekako uvijek bio drag momak. Uvijek kad popije pokušavao je da priča beogradskim dijalektom. Otkud mu to, ne znam. Mene je zvao starinom. "E vidi ga starina Su, reče kad me spazi, ajde bre sindžo, cugni jednom." Povukoh dobar gutljaj, u tom će i Milena doći. Ona, zbunjena tolikim društvom, mi priđe i ipak me nježno poljubi u obraz, što Pračani glasno propratiše. "Starino, lepa ti bre sestrica. Ćeš da nas upoznaš?""Neka Dok, drugi put, odoh bre malo da prošetam sa sestricom", rekoh mu, smijući se.

Zamakosmo gore u lijeske, na Rudićevoj zemlji. Čim smo ostali sami, ona ciknu od radosti. "Zagrli me, zagrli me molim te". Prosto se uvukla u mene. Stegnuo sam je još čvršće uza me. Stajali smo tako, gotovo čitavu vječnost. Osjećao sam kako joj grudi podrhtavaju, a koljena klecaju od uzbuđenja. Nismo dugo progovorili ni riječi. Prva progovori ona: "Obećaj mi Su jedno, obećaj mi da me nikad nećeš povrijediti. Obećaj mi i voljeću te cijelog života. Možes li mi to obećati?" "Mogu Milena. Evo obećavam. Nikada te neću povrijediti i nikada ti neću nanijeti bol, dok sam živ", rekoh najiskrenije što mogu. "E sad te jos više volim", nježno će ona i ponovo me toplo poljubi u obraz. "A jesam li ti nedostajala, Bože, kako su mi dani bili dugi, a stalno sam o tebi mislila. Čak sam sanjala da imaš drugu djevojku, pa mi je bilo veoma teško, kad sam ustala. Ja o tebi Su, ne znam ništa, a volim te kao da te sto godina znam. To nije normalno? Ja nisam nikad imala nekog pravog momka, onako ko fol sam se zabavljala sa Zdravkom Tešanovićem, možda ga znaš? Ali eto nikad me nije, hm kako da kažem, ma ni poljubio." "E čuj Zdravko ti bio momak? Kako ga ne bih znao. Nekakav mi je i prijatelj. Meni priča kako je iskusan frajer, kao imao je puno žena. E čuj, nije te ni poljubio. Ma ne mogu da vjerujem." "Ma takvi ste vi muškarci većinom, hvališete se na prazno. U stvari Su, moram ti priznati, ja se i ne znam ljubiti, onako kao na filmu. Jednostavno to nisam nikad radila", reče mi iskreno. "Ti ćes me naučiti, jel tako?" "Hoću srećo moja hoću, ali ti ni ja nisam neki profesionalac." "Hajdemo malo prošetati, nisam odavno bila na Golom Koranu." "Nisam vala ni ja", rekoh.

Kad smo prešli preko Bogde Simatovića zemlje, put se peo strmo. Na jednoj strani je bila zemlja Marinkovića, a na drugoj strani žicom ogradjeno Andjino brdo. Tu kraj same ograde je bila štala Bate Samardžića. Pričao sam Mileni da smo mi tu preko ograde kao klinci išli u kradju jabuka, a da se Bato znao sakriti, baš u toj štali i čekati lopove. Plakala je od smjeha. "Je li vas kad uhvatio", pita radoznalo. "Ma nije nikad", rekoh. "Hajde da uđemo tamo, baš sam radoznala." Pomogao sam joj da se provuče kroz žicu. Kad smo ušli u štalu, izgledala je prilično zapušteno. Pošto Bato odavno nema krava, štala je sada služila kao šupa. Ja se u mašti vratih u godine moga dječaštva i počeh pogledom istraživati mjesto tu u štali, odakle je on nas vrebao. Kako mi je nekad zlokobno izgledala ta štala, a evo sad mi baš liči na neku romantičnu logu. Priđoh Mileni, provukoh joj ruku kroz kosu i nježno privukoh sebi. Ona je zatvorila oči i ja je poljubih prvi put. Nekako je skontala da treba otvoriti usta kad se ljubi. Otvori oči i odmače se od mene. "Kako ti se čini, prvi poljubac, kako ti je bilo", upitah radoznalo. "Vlažno, moram ti reći, a treba li to baš tako, sa jezikom mislim", upita. "Ma šta ja znam, valjda treba, tako su i mene učili", rekoh nesigurno. Eto podsjeti me, dok ovo pišem, na onaj film koji sam gledao nekih petnaestak godina kasnije, ovdje u Njemačkoj. Film se zvao "Rain man" sa Dustin Hoffmanom (Dastin Hofman) u glavnoj ulozi. On glumi retardiranog brata od Toma Kruza. Kad ga je jedna djevojka prvi put u životu poljubila i pitala kako je bilo, isto je prokomentarisao kao Milena: "Vlažno." Što ti je život.

Kad smo izašli iz Batine štale, Sunce je zašlo za oblake i bilo gotovo mračno. Ipak smo nastavili da se penjemo prema Golom Koranu. Iznad Batine zemlje put ne vodi više strmo nego poprijeko. Zaobilazi Goli Koran u jednom polu luku. Tim putem se stiže na Cigansku ravan. Prekrasni proplanak. Odozgo imaš cijele Pale, Koran i garsonjere kao na dlanu. Širokom padinom se može sići sve do pruge dole i do Ćirića luka. Kreneš li u suprotnom smjeru uz brdo, doći ćes na Begovinu. A odatle već vodi cesta za Jahorinu. Ciganska ravan je sva obrasla u gustu paprat. Tu smo kao klinci, krajem juna brali jagode, koje su imale neobičan i jedinstven ukus. Sa Ciganske ravni se blažim usponom može popeti na Goli Koran. Upravo kad smo pošli uz taj uspon, poče da grmi. "Milena ništa od Golog Korana danas, nastavimo li pokisnut ćemo ko miševi." "Eh Su, ti kao da si od šećera. Šta fali i da malo pokisnemo, jedino što je mene strah kad grmi, ali će valjda prestati." Samo što to reče, sjevnu munja i grom puče, vjerujem ni sto metara od nas. "Oh Su, kako me strah." Pribi se uz mene. Drhtala je cijelim tijelom. Kiša je došla iz pravca Trebevića, a ja sam znao iz iskustva da će to biti prolom oblaka. Proradi mi instikt da se sakrijemo, ne pod visoke omorike nego pod neki žbun. Tako i uradismo, sjedosmo pod jednu lijesku. Kiša je počela da lije kao iz kabla, a munje i gromovi su se smjenjivali iz minute u minutu. Sirota Milena se svaki put trgnula, vidim i vilica joj se trese, da li od hladnoće ili od straha. Zagrlio sam je i uvukao glavu pod moju majicu da joj bar kosu sačuvam od kiše. Uskoro je lijeska prokisnula i naša zaštita od kiše je postala besmislena. Ona šćućurena uz mene kao miš, gotovo bi se stopila sa mnom. Nježno sam je ljubio u vrat i tješio. Zatvarao joj uši dlanovima, svaki put, kad sjevne. Ona me gleda kao preplašena srna, svojim zeleno plavim očima. Bože, kako mi je lijepa, onako pokisla i uplašena. "Ne boj se ljubavi moja, ništa ti se ne može desiti dok si sa mnom", tješio sam je. Zahvalno me stegla rukama uza se i privukla mi glavu uz svoju. "Ne bojim se više ljubavi, samo nek si ti sa mnom. Je li se ovako ono ljubi?" Poljubi me tako strastveno u usta da su mi se noge oduzele. "Brzo učim, jelda", nježno prošaputa. Kako ja ovu djevojku volim...

Oluja kako je brzo došla tako je i prošla. Gromovi su se sad već čuli negdje u daljini, gore prema Romaniji. Kiša je još padala, ali sve manjim intenzitetom. Mi smo doduše bili mokri do gole kože. Ništa suvo na nama više nije bilo. "Šta kažeš srećo moja, nismo od šećera, jesi li tako mislila?", počeh je zadirkivati.Samo me nijemo gledala, široko razgoračenih očiju. "Da ti samo znaš kako ja tebe volim, željela bih da ovo traje vječno", reče mi, a glas joj podrhtava od uzbuđenaja i slabosti.

Sad kad ovo pišem, još uvijek mi taj glas u ušima. Taj dan, taj naš prvi dan nikad dok živim neću zaboraviti.

KRAJ PRVOG DIJELA

Piše: Suad Džanko


(www.palelive.com)



Tagovi: Suad Džanko  
Šta to bješe ljubav
Komentari (14)
  • Nina

    Predivno.

  • Posjetilac

    I zaplakah i oplakah od smijeha.

  • Posjetilac

    Divnoooo, cekam drugi dio!!!

  • Posjetilac

    legendarno....

  • B_r_K

    Well done...

  • ama zar je vazno

    Ama Su, Ti si legenda,sa nestrpljenjem cekam Tvoj drugi dio :kiss:

  • Posjetilac

    Svaka cast, uzivao sam citajuci svaku tvoju pricu, ali ova je ubjedljivo najbolja. Jedva cekam drugi dio.

  • xxx

    Odavno nisam ovako uživala, hvala ti što si me vratio u mladost. Bože, kako smo mi bili sretna generacija.

  • hm

    Bilo bi lijepo da ovi koji daju crvene prstice,napisu i zasto?? Su nas tako lijepo vrati u neku prosloat....

  • xxx

    Crvni prstici su samo zato da bi bilo nesto kontra. To je garant neko ko nema pojma o životu i nikad nije bio zaljubljen. :P

  • Šta to bješe ljubav?

    Uh, mladosti! Svaka ti čast Su. Mnoge od nas si, makar na trenutak, vratio u mladost.
    Molim te nastavi.

  • Suad

    Nekako sam uz svaku svoju pricu , osjecao duznost prema onima koji je citaju da dam i neki svoj komentar. Kako je prica nastala i zasto je nastala? Pa to cinim i ovaj put. Ponukan nekom unutrasnjom i gotovo nesvjesnom teznjom, kao neki ubica koji se uvjek vraca na mjesto zlocina, odlucih ja da obidjem mjesto radnje moje price „Što to bijese ljubav“.(Izvorni naslov je bio upravo ovako napisan, medjutim redaktoru se ucinilo da je naslov prepisan iz istoimene pjesme Olivera Dragojevica, gdje se Oliver pita što to bješe ljubav, kod mene u izvornom tekstu nema znaka pitanja, vec je to zakljucak i naglasak je na onome dugom „to“ i nema smisao kao u Olverovoj pjesmi,al eto ko ce sad svako slovo ispravljati i tumaciti) Uglavnom , nema veze, krenuo ja da obidjem mjesto radnje, nekadasnji UPI-jev Hotel na Koranu, koji je zaista imao burnu i nepredvidivu istoriju. Za nas stare Paljane je jedno vrijeme bio centar Univerzuma. Sve je gore bilo u ponudi, sto je nama tada mladima bilo bitno. Sport, rekreacija po danu, navece izlazak(kuglana,restoran, kifle,disko) a gore ,priroda,lijeske, za poslije mislim, hmm. Nema tog omladinca ili omladinke sa Pala koji se toga bar nekad ne prisjete. Imam namjeru napisati bar jos jednu pricu o tom hotelu i zbog toga necu da idem u suvisne detalje.Pamtim hotel kojeg je JNA nekad napravila a potom ostavila da godinama propada(mi se djeca tu stalno igrali i zadavali glavobolje strazarima-vonicima koji su tu drmali strazu), pa onda necija odluka da se taj hotel konacno dovede u funkciju. To otvorenje je bilo, tacno se sjecam 4. jula, na dan borca,1979. Tada smo mi Paljani nahrlili da vidimo i to cudo. A stvarno je bio atrakcija. Eto nek mi ne daju lagati ona generacija koja se toga sjeca. (ja sam imao i tu cast da budem zu mog skolskog druga Ticka, jedan od prvih DJ, to jest pustao sam muziku u novootvorenoj diskoteci ondje na teniskom igralistu). Hotel je, cuo sam, u ratu bio bolnica a danas Studentski dom. Tako ja prije tri dana dodjem da obidjem sav taj kompleks i bolje da nisam. Ne zbog sjecanja i nostalgije, nego zbog zapustenosti svega, ali bas svega. Oronula fasada, istrule drvene grede i popularne „daske“ iznad bazena. Onih keramickih plocica vise nema.(Sve sam to fotografisao) Nista me ne podsjeca na onaj hotel. Lijepo je da studenti imaju takav reprezentativni objekat na raspolaganju, ali je ljudski nemar, a najvise besparica, izgleda, kriva za sve. Naravno da je hotel, koji je na naboljoj lokaciji i uz sve pratece objekte nudio odlican sadrzaj za turiste(a Pale je napravljeno da bude prije svega, turisticka destinacija) i mogao se iz sopstvenih izvora finansirati i naravno paziti na svoj izgled. Ovako je, u funkciji studenskog doma, prislonjen na neke fondove, od kojih, vjerujem moze jedva da prezivi, da plati osnovno . Vodu i struju. O estetskom izgledu, ma idite molim vas, ko ce i o tome jos misliti. Kad pogledam , reprezentativne objekte u samoj blizini hotela(koji su naravno u rukama privatnih poduzetnika-da ne koristim neki drugi izraz) namece se pitanje samo po sebi. Šta bi jedan privatnik bio u stanju da napravi od tog objekta i dali je prvobitna fukcija ovog objekta ustvari i bila najbolje rjesenje? Naravno da bi trebalo novi Studentski dom napraviti po svim kriterijima i vazecim standardima i smjestiti ga na pravu lokaciju i rjesiti to pitanje jednom za svagda, ali to je vec pitanje koje ulazi u sferu politike u koju ja ni slucajno ne zelim ulaziti. Jedino je ovo moje naglabanje, sta bi bilo , kad bi bilo, ponukano mojim sjecanjima na zvjezdane trenutke u istoriji Pala, a vezano je za otvaranje UPI hotela na Koranu. Otvaranje ovog hotela onih godina se moze, mislim mjeriti, sa otvaranjem nove sportske dvorane „Peki“. Toliko o ovome. Za koji dan cu zavrsiti drugi dio price „Što to bijese ljubav“ pa molim za strpljenje.

  • Posjetilac  - Љубав

    Суки ,
    Кад ми је неки дан рекла колегиница да напушта фирму онако спонтано рекох "Неможеш ти отићи ти си душа ове фирме" .Неким људима је дат дар од Бога да то буду а мислим да ти имаш дар да носиш дух једнг времена и да га у право вријеме извучеш из заборава. Што је у твојим писанијама најљепше је искреност и таленат да све гледаш очима љубави...доказ више да само "Дјела љубави остају за вјечност" све друго нестаје. Надам се да си свјестан свог умијећа у писању и да ћеш и даље наставити -да парафразирам Библијске ријечи- Немој ставити свијећу која гори под суд јер ће се угасити већ је стави на високо да гори да сви виде и прославе Творца. Пријатељски поздрав!

  • J.  - Krasota...

    S uživanjem čitam svaki Vaš rad, ali ovo je vrhunski! A pride sam, čitajući šta ste slušali na pločama, sve jednu po jednu pjesmu puštala na youtube-u :)
    Ovaj "Usamljeni pastir" me je baš nekako rasplakao. A uopšte ne pripadam tom vremenu. Mislim da je moj pokojni otac bio Vaših godina....
    http://www.youtube.com/watch?v=dJByeRX004M&feature=related

Dodaj komentar
Vaši detalji:
Komentar:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img]   
:angry::0:confused::cheer:B):evil::silly::dry::lol::kiss::D:pinch::(:shock::X:side::):P:unsure::woohoo::huh::whistle:;):S
:!::?::idea::arrow:
Sigurnost
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.
Klikom na dugme "POŠALJI" prihvatam Uslove korišćenja.

Reportaže

article thumbnailSlika Romanije u Belom dvoru Karađorđevića
18.03.2014.
article thumbnailPriče iz kraja: Ljetovalište Kočović
27.02.2014.
article thumbnailKo je bio Karl Maly?
14.02.2014.
article thumbnail"Četnički grobovi" na Ravnoj planini
12.01.2014.
article thumbnailMore
25.12.2013.
article thumbnailSlijepi miševi - prirodni predatori noćnih insekata
17.10.2013.
article thumbnailVježba austrougarske konjice u Palama
16.10.2013.
article thumbnailČetnici na pragu Sarajeva 1943. godine
22.09.2013.
article thumbnailVrganj - kralj naših prostora
17.09.2013.
article thumbnailPlaninarska avantura do Saračevih polja (foto)
13.08.2013.
article thumbnailBurgas - romantični gospodin na Crnom moru
11.08.2013.
article thumbnailNesebar - crnomorski Dubrovnik
08.08.2013.
article thumbnailDiverzantska akcija Romanijskog partizanskog odreda u Jahorinskom potoku
31.07.2013.
article thumbnailBalada o Lajki
19.07.2013.
article thumbnailSunčev Breg: Noćni život
18.07.2013.
article thumbnailMuslimani su na teatar gledali kao na đavolju rabotu
13.07.2013.
article thumbnailMazalić i Mihajlović - Prvi srpski slikari
11.07.2013.
article thumbnailSrbi - inicijatori civilizacijskog zrenja Sarajeva
10.07.2013.
article thumbnailSunčev Breg: Vrhunska zabava na Crnom moru
10.07.2013.
article thumbnailSrbi su Sarajevo gradili vijekovima - da li je uzalud?
09.07.2013.
article thumbnailBiciklom do Jašija
05.07.2013.
article thumbnailAvantura u magli Bioča
02.07.2013.
article thumbnailDeset godina od smrti gradonačelnika Srpskog Sarajeva Predraga Lasice
25.06.2013.
article thumbnailJedna noć u Bangkoku
21.06.2013.
article thumbnailPropada Šabanovića vila nacionalni spomenik BiH
20.06.2013.
article thumbnailAustrougarska vojska u Palama: Kako je građena odbrambena linija Sarajeva
14.04.2013.
article thumbnailNa današnji dan prije 21. godinu u Palama osnovana SRNA
07.04.2013.
article thumbnailZimski uspon do Novakove pećine na Romaniji
04.03.2013.
article thumbnailNjemačka minobacačka granata svjedok ratnih pohoda na Romaniji
02.03.2013.
article thumbnailJahorina 13 km
19.02.2013.
article thumbnailPozitivne vibracije (video)
23.12.2012.
article thumbnailPodaci o stanovništvu i krsnim slavama parohije Pale objavljeni 1883. godine
20.12.2012.
article thumbnailEvo nas braćo Paljani...
29.11.2012.
article thumbnailŠta to bješe ljubav - Kraj priče
22.11.2012.
article thumbnailSmederevska tvrđava: Đurđev grad na vodi
28.10.2012.
article thumbnailJesenje emocije u Ljubogošti
24.10.2012.
article thumbnailNekropola stećaka kod Delijaša
15.10.2012.
article thumbnailŠta to bješe ljubav - Drugi dio
11.10.2012.
article thumbnailŠta to bješe ljubav
21.08.2012.
article thumbnailČuvari jahorinskih pašnjaka
09.08.2012.
article thumbnailSerija "Goli Život" fenomen jednog vremena
08.08.2012.
article thumbnailĐurov brod
03.08.2012.
article thumbnailKako je nastala pjesma o Seljaku sa Pala (Prvi dio)
31.07.2012.
article thumbnailHeinrich Renner na Romaniji krajem 19. vijeka
26.07.2012.
article thumbnailBistrica - planinska oštrina u punom sjaju
23.07.2012.
article thumbnailPećina Orlovača - Unikatan podzemni svijet
17.07.2012.
article thumbnailBeč: Visoka disciplina Evrope
03.07.2012.
article thumbnailKako je nastala Konferencija beba u Palama
28.06.2012.
article thumbnailDilema: Fortuna ili Željo
22.06.2012.
article thumbnailKako provesti ljeto u Palama?
20.06.2012.

Uslovi korišćenja  :  Pošaljite vijest  :  Oglasi  :  Marketing  :  Kontakt                                           Pratite nas na Facebook Palelive.com YouTube kanal  :  Stranica optimizovana za nove verzije Mozilla Firefox Internet Explorer Opera Google Chrome