Putopis iz 1907. godine: Vozom prema Palama

0
375

Stanica Pale iz austrougarskog vremena

“Planinar” – vijesnik “Hrvatskog planinarskog društva” u Austrougarskoj je 1907. godine u Zagrebu u svom broju za januar i februar na naslovnoj strani objavio tekst pod nazivom Sarajevo – Bistrik – Pale.

Tek sagrađena pruga prema Višegradu je približila planine Istočne Bosne zaljubljenicima u prirodu i planinarenje, pa je posjeta “lječilištu zaj prsobolne” kako je Rudolf barun Maldini Wildenhainski vidio Pale, ovjekovječena na papiru ovog lista.

Pojava turizma na području Pala je počela sedamdesetih godina XIX vijeka kada na Jahorini niču prve lovačke kuće od strane Austrougarske buržoazije.

Značajan korak na razvoju turizma je napravljen 4. aprila 1905. godine, kada je u Sarajevu osnovan odjel Radničkog turističkog društva “Prijatelj prirode” kao ogranak društva “Die Naturfreunde” koji postoji i danas.

Tih godina planine oko Pala postaju odredišta planinara, a paljanska kotlina postaje idealno mjesto za liječenje plućnih bolesti. Krajem XIX vijeka niču prve vikendice, među kojima i vikendica engleskog konzula.


Paljanska čaršija iz austrougarskog vremena

Tekst prenosimo u originalu:

“Od šeher Sarajeva juri željezni voz novom tek prije nekoliko mjeseci dogotovljenom prugom i to najprije istosmjerno sa onom u Mostar, a onda presijeca iza prvog kilometra cestu, koja vodi u Ilidže, te u polukrugu prosječnim usponom od 12% prolazi preko Kovačića. Tu prelazi preko istoimenog potoka željezničkim mostom građenim na luk od 40 m širine. Prešavši španjolsko groblje nestane ga u prvom tunelu u duljini od 145 m. Nakon prijelaza impozantnim viaduktom sa pet otvora u duljini od 105 m dolazi u prvu stanicu Bistrik, koja je u krasnom gotskom slogu sagrađena. Taj početni dio pruge dug je tek šest i pol kilometra, ali pruža putniku divan i nenatkriljiv pogled na šeher Sarajevo. Svaki čas otvaraju se opojenom oku novi vidici na grad, koji je sa triju strana okružen gorama kao: Humom (820 m.), Gradnjem (895 m ), Borijem (1090 m) s Malim Orlovcem (1025) i Hrastovom Glavom (1000 m) te Trebevićem (1630 m), a tek prema zapadu pruža oku slobodan vidik na sarajevsko polje, na šumoviti Igman (1250 m) i na sniježnu glavicu visoke Bjelašnice (2060 m). Kod Alifakovca zavija napokon pruga u divlji defile Miljacke, čije je korito sputano pravim ciklopskim stijenama.


Hotel Grand u Palama 1914. godine

Time je voz ostavio kulturu i izašao u divlje i romantične krajeve, koji se – što se prirodnih krasota tiče – mogu staviti u bok najljepšim švicarskim predjeljima. Tu ti upadaju u oči oveći kamenolomi, otkle izvoze kamen, koji upotrebljavaju za gradnju kuća grada Sarajeva, a također i za nasipavanje sarajevskih ulica. Vozeći se tako sve dalje i dalje vidiš na više mjesta dinamitom rastrgano stijenje, koje se kod gradnje ceste i željeznice moralo odstraniti, dok ne prispiješ k ušću rijeke Mošćanice u Miljacku. Tu je sagrađena u švicarskom slogu oveća gostionica “Da Riva”, koja po njezinu posjedniku ujedno i gostioničaru ime nosi. Dražesna je i dolina Mošćanice s njezinim nebrojenim izvorima, iz kojih se dovaža u Sarajevo pitka voda. Kod 8-7 km dolazi voz do Kozje ćuprije, pravog remek djela turske građevne umjetnosti.


Sa lijeve strane je austrougarski skretničar, a sa desne strane kanjon Paljanske Miljacke. Nekoliko tunela do stanice Dovlići prema Sarajevu.

Stari je to most građen još u XV stoljeću, pa je radi gradnje veoma zanimliv. Dvije strme klisure na objema obalama Miljacke temelj su mostu, koji se sastoji od jednoga luka bez potpornih stupova. Preko te ćuprije prolazila je sva trgovina iz Soluna u srednju Evropu. Sada dolazi jedan tunel za drugim, cijela pruga usječena je u stijene, visoki zidovi od kamenja podaju približnu sliku o tom, koliko truda je uložio ljudski duh, da si kroz tu divlju narav prokrči put. Ti nepomično zuriš kroz staklene prozore tvoga voza i diviš se čas onim ogromnim rudnim naslagama, čas okolišnim gustim šumama, a osobito pećinastim obroncima Romanije planine, koji su pod imenom “Velika Stijena” poznati.


Prva fotografija Pala u boji iz Austrougarskog vremena napravljena između 1909. i 1914. godine

Diviš se okružen visokim gorjem, visoko nad koritom šumeće Miljacke, i neprestano tako uspinjući se ulazi napokon voz kod 19.3 km u stanicu Pale, koja leži 808 m više od Sarajeva, a sagrađena je u divnom švajcarskom slogu na jedan sprat. Pale je sa svog položaja vrlo zdravo i zanimlivo mjesto. Naokolo okruženo je velebnim šumama, u kojima hitronoge srne svoj život tiho provode. Tu je i za kasne jeseni vrlo prijatno boraviti. Zato i Sarajlije vole osobito nedjeljom i svecem za ljetnje žege, a i za kasne jeseni koji ugodni časak ovdje provesti. Pa mjesni ih voz za cigli sat amo prebaci. Nu dolaze ovamo i stranci, osobito prsobolni iz raznih krajeva naše domovine i na dulje vremena, da narušenom zdravlju lijeka nađu u ubavom tom gorskom zraku, u tihoj božjo prirodi među tamno zelenim crnogoričnim drvljem. Pale je dakle lječilište zaj prsobolne.


Fotografija Pala iz vremena Kraljevine SHS

Crnogorično drvlje, a osobito među njim vite jele okružuju te i na sat hoda. Pa pomisli, kolike krasote i blagodati takovim ljudima u tom miomirisnom, blagom gorskom zraku! Zaista krasno je tu boraviti, a osobito u krasno uređenom perivoju, što se je prostro oko novo sagrađenih ljetnikovaca, među kojima je vrijedno spomenuti onaj engleskog konzula. Tu ti oko pase po miomirisnim ružicama, po umjetno zasađenim ledinama i po drugom šarenom cvijeću. Ima tu i više gostionica, u kojiima ćeš uvijek, ako si gladan ili žedan, tijelu okrepe naći. Svake godine ovdje je i lov na plahe srne i ušate zeceve. Preugodno je dakle ovdje i dulje vremena boraviti. Stoga mnogi liječnici i preporučaju Pale prsobolnima. Kao što Pale, tako je i cijela okolica vrlo zanimiva. Kad si se tako sit nagledao i mnogi ugodni časak u tom lječilištu proboravio, vraćaš se željeznicom opet u bučno šeher Sarajevo.”

Piše Rudolf barun Maldini Wildenhainski

Tekst izašao u “Planinaru” za januar i februar 1907. godine

Povezano:

Priče iz kraja: Ljetovalište Kočović

Željeznica – Voz Ćiro

Kako je Heinrich Renner vidio Pale krajem 19. vijeka


(www.palelive.com)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

avatar