More

0
124

Sve je manje onih generacija koji se još živo sjećaju one uskotračne pruge kojom se nekada putovalo na more, sve dole do Ploča. U Čapljini se odvajao jedan krak koji je vijugao kroz Popovo polje do Trebinja, a iz Trebinja se nastavljalo istom tom uskotračnom prugom sve do Nikšića, a moglo se opet i drugim krakom spuštati na Dubrovnik, pa i dalje na Herceg Novi.

Od Herceg Novog pruga se nastavljala sve do Zelenike, koja je bila krajnja stanica tog putovanja. Ko bi rekao da je toga bilo. A bilo je baš tako kao što je opisano. Sve je manje i onih koji pamte da je nekadašnji Remontni zavod a potom “Famos” Koran imao u Tivtu svoje odmaralište gdje se kolektivno odmarala umorna radnička klasa. Neke davne 1964. godine sam ja prvi put u svom životu prošao sav gore opisani put i prvi put u životu vidio more i to baš u Tivtu. Znam samo da se putovalo dugo, dugo i da je to putovanje kao dlijetom u kamenu ostalo uklesano u mom pamćenju. Sa stare željezničke stanice, koja je nekad bila u Pofalićima, gde se sa paljanskog voza presjedalo na onaj koji će te odvući na more. Beskrajni silazak niz Ivan planinu sve onim osmicama, Ćiro je kao zmija vijugao tamo ovamo sve dok se ne spusti u Konjic, a onda dolinom Neretve sve do mora. Ne zna se da li se Ćiri bilo teže spuštati niz ili penjati uz Ivan, ali u svakom slučaju su za put uz Ivan, na uskotračnoj pruzi bili napravljeni pomoćni zupčanici koji vozu nisu dali da pri usponu proklizava unazad. Kad sam se ja te daleke 1964. prvi put vozio prema moru, znam da su u zadimljenom i prepunom kupeu, meni nepoznati ljudi pričali, a pri tom stalno pokazivali kroz prozor, da se eto pravi nova pruga normalnog kolosjeka, koja će unutrašnjost povezati sa morem. Mene je ta razlika između one normalne i valjda ove nenormalne, dovodila u potpunu zabunu, dok mi stari nije objasnio da je normalna pruga u stvari puno šira od ove uskotračne i da je ova uskotračna postala staromodna. Eh, šta je sad dječaku od sedam godina, koji će za jedan mjesec krenuti u školu, značila ta riječ staromodna. Meni je i ova pruga bila dobra, a i voz Ćiro mi se sviđao samo da nije onoliko pušio i čadio, naročito kad uđe u tunel. A do mora je bilo tunela, ma na svakom koraku. Na tom prvom, dalekom putovanju, meni je sve izgledalo nestvarno, kao da sanjam, ali me najviše dojmilo Jablaničko jezero, njegova širina i tirkizno plava boja Neretve.

Prvi susret sa morem mi je vrlo malo ostao u sjećanju. Od Herceg Novog do Tivta smo putovali trajektom. Prijatelj mog oca je imao neko auto, da li Volga ili Olimpija, nisam više siguran, ali je i to auto ukrcano na trajekt. Ja sam od straha od tolike vode sve vrijeme proveo u autu. Tek kad je trajekt pristao na drugu obalu, skupio sam hrabrost i izašao iz auta. Od prvog boravka u Tivtu u sjećanju su mi ostale dvije stvari. Prvo je bila riječ marenda, meni dotada nepoznata riječ, a nama djeci je to značilo da negdje oko podne idemo sami u restoran gdje smo se hranili i tamo dobijali kriške hljeba namazane marmeladom. Marmelada je bila ili od jagoda ili od kajsija, i taj čarobni okus ja nikada nisam zaboravio. Za razliku od marmalade, koju sam tada prvi put u životu jeo, prije nje sam jeo džem od šljiva ili bestilj, koji je moja majka sama pravila u jesen. Bestilj se ni po čemu nije mogao uporediti sa marmeladom. Uz krišku namazanu marmeladom još smo dobijali i onaj sok u sjajnom tetrapaku, a koji se probijao plastičnom slamkom i zvao se “dvojni c”, i kud ćeš veće radosti.

Drugo čega se sjećam bio je jedan događaj. Moj otac je imao čudan način da me nauči plivati. Čim bi me spazio u blizini mora odmah bi me uhvatio i bacao sa mola, gdje su pristajale brodice i gdje je dubina bila meni višestruko preko glave. Pustio bi me tako da se davim i da se napijam slane morske vode, sa nadom, ne bi li ja proplivao. Kad bi vidio da je stvar ozbiljna i da ću se udaviti, onda bi i sam skakao i vadio me iz vode, vidno razočaran što nisam proplivao. A ja sam polako dobijao paničan strah od vode i tako danima nisam prilazio ni moru, a pogotovo ne tamo gdje se moj stari kupao. Ja sam se družio tada sa sinom prijatelja mog starog, u čijem sam autu presjedio sve vrijeme putovanja trajektom. Mali se zvao Dragan i bio je mojih godina. Njegovi roditelji su bili imućniji od mojih, pa je mali imao i onaj plastični dušek, na kojem je preležao skoro sve vrijeme ljetovanja, tu negdje u plićaku. Jednom sam ga zamolio da i meni da malo dušek i on mi ga je stvarno, na moje veliko iznenadjenje, dao. Ni sam ne znam kako se to dogodilo da sam se sa dušekom odgurnuo malo dalje od obale, a sam nisam znao upravljati dušekom, pa me voda sve više nosila, sve dalje od obale. Počeo sam prestrašeno da dozivam starog, a onda je slijedio šok. Osjetim da se neko uhvatio za dušek i da me gura prema obali, a kad sam se okrenuo da vidim ko je, vrisnuo sam od užasa i od straha. Neka potpuno ispečena i crna spodoba me gurala prema obali, a kad je vidjela toliki užas na mom licu, odgurnula je dušek prema drugoj strani gdje voda nije bila toliko duboka, ali se tu niko nije kupao, jer se, saznaću kasnije, tu u tom djelu mora ulivala kanalizacija. Ko zna koliko dugo sam dugo tu plutao, prestrašen i gušeći se u suzama, dok nisam čuo glas mog starog koji je doplivao do mene i sve vrijeme me grdio, što sam takvu glupost napravio i da on mora kroz govna plivati da bi me spasio. Eto po tome i najviše pamtim moju prvu morsku avanturu. Ona ispečena i potpuno ugljenisana osoba je bila u stvari crnkinja. Tada sam prvi put vidio da i takvi ljudi postoje. Od tog prvog iskustva sa morem, par godina nisam volio ni u napunjenu kadu ulaziti, toliko mi se strah od vode uvukao u kosti.

A onda smo jednog ljeta dolje u Mišu, na Miljacki, napravili bent, i ja tu uz pomoć komšije Nebana, nekako razbijem strah. Prvo sam plivao nekako držeći se za loptu bubamaru, a onda stidljivo zaplivao i bez nje, i to ono “paski”, kako smo to tada zvali. Tako naučen, mogao sam isprobati i na moru. Vrlo brzo se i za to ukazala prilika. Ovaj put u Ulcinju. Ni sam ne znam iz kojih razloga se moja majka odlučila da nas djecu vodi tako daleko na more. Stari, osim tog prvog puta, nikada više nije išao na more, bar ja to ne pamtim. Jednostavno to nije bilo za njega. Uvijek je nalazio neke izgovore, samo da ne ide sa nama. Te ne da mu doktor, zbog visokog pritiska, pa ga kao guši astma (koju uzgred rečeno, nije imao) te da ne podnosi vrućinu. Tek sam malo kasnije, dok sam poodrastao, shvatio da je stari u stvari htio da se odmori i od žene i od djece. Bar jednom u godini. Uglavnom je majka, gotovo redovno, svake godine vodila nas djecu na more i to je morao da bude Ulcinj i Velika plaža. Tu se naravno kampovalo pod šatorom, kao i većina građana, radnika i članova njihovih porodica. Hotel je bio misaona imenica, a privatni smještaj je stigao u praksu mnogo, mnogo kasnije. Put do Ulcinja je bio pravi pakao i stalna presjedanja.


Kulise za snimanje tada popularnih western filmova – negdje u blizini Trebinja

Od Pala do Stare stanice ćirom, pa onda Normalnim kolosijekom do Čapljine. Tu presjedaj opet u ćira, kroz Popovo polje, pa sve tako do Nikšića. Onda opet presjedaj na Normalnu prugu, do Sutomora. Iz Sutomora, autobusom do Bara, a onda opet, presjedaj na autobus do Ulcinja I Velike plaže. Ma poslije ti treba cijeli odmor da se odmoriš od puta. Uglavnom, na tom boravku u Ulcinju mi se, eto tako pružila prilika i da isprobam svoje znanje u plivanju, naučeno na Miljacki. Začudo, brzo sam shvatio da je u moru lakše plivati, nego u rijeci, da je morska voda gušća i da je gotovo nemoguće potonuti. Prolazile su godine i dok smo mi redovno išli na ljetovanje u Ulcinj, moje komšije sa Korana i Pala su redovno išli tu puno bliže, u Makarsku. Eto, ni dan danas mi nije jasno, zašto smo toliki put prevaljivali do Ulcinja, kad iz Sarajeva možeš gotovo pljunuti do mora.

Kako je vrijeme odmicalo, kako sam se ja počeo momčiti, sve mi je više smetalo ići na more sa majkom, ono porodično, sestra, brat. Ima jedan detalj iz tog vremena, koji mi maloprije pade na pamet. Pa ja nikad, do dana današnjeg nisam proveo godišnji odmor u Makarskoj, a poznavao sam je skoro kao Pale. Ma svaki kafić, svaki kamp, svaku plažu, a u disku “Groti” sam znao gotovo i raspored prostorija, gdje je bio šank, gdje wc. Pitate kako. Evo kako. Kraj avgusta, jedno sedam dana pred školu je bilo vrijeme sredjivanja utisaka sa mora. Ako si bio na moru, a da to nisi po stotinu puta prepričavo, pred marketom, na Koranu, ono poslije basketa, to ti je isto kao da ni nisi bio na moru. A u tim prepričavnjima je prednjačio Neban. On je svake godine, sa Feridom, najboljim mu jaranom, išao na more u Makarsku. Obično, kad bi on to pričao, tu se skupi ekipa onih starijih, pred marketom: Žil, Diza, Zoka Marković, Jovandeka, Momo, Gazda, Mikac, Pegla, Slavko Kljuse, Ciki i mi klinci. Stariji su se valjali Nebanovim i Feridovim dogodovštinama. Mi klinci, kao spužve sve to upijali. Dugo sam pamtio i imena tih Čehinja, koje su za konzervu ulazile u njihove šatore. Znali smo svaki park gdje ih je milicija nalazila na kamari sa Švabicama. Pa gdje se sve, zamalo nisu, oko koka, pobili sa Makaranima. Neban je imao nadljudski dar da to tako slikovito opiše da tu nije bilo mjesta sumnji, a Ferid je tu bio da klima glavom i da sve to potvrđuje. Moram priznati, da sam malo ljudi u životu sreo, a sreo sam ih puno, da tako uvjerljivo i slikovito pričaju. Vidio sam ga ljetos, poslije toliko godina, ama ništa se nije promijenio.Vjerujem da se i dan danas sjeća imena sve i jedne te Čehinje iz Makarske, pa čak i boje njihovih očiju. Smio bih se zakleti da to i nije bilo tako, ali smo im sve vjerovali. I mi klinci smo jedva čekali da porastemo, da idemo sami na more, da barimo Čehinje, koje su nam se činile tako lake za zbariti. Mada tad nismo znali šta bismo sa njima, čak i ako ih zbarimo.


Marketplatz na Koranu

Ipak će puno Miljacke proteći dok ja sam ne počnem ići na more. Možda sam bio drugi gimnazije, kad neko od muških iz razreda jedan dan dođe i ispriča mi priču, da Ferijala (Ferijalni savez) svake godine organizuje tradicionalno, za Prvi maj posjetu Dubrovniku. Znam da je to bilo za neke sitne pare i da je samo spavanje uračunato, a za hranu, kako se ko snađe. Ja se odmah upalio, al’ hajde da opet imam nekog baš bliskog sebi, sjetim se da Joleta pitam. On takođe sto posto zagrijan.Uplatili smo pare, skuckali nešto i za usput i jedva čekali kad će Prvi maj. Išlo se istim putem, na Čapljinu normalnim, a onda Ćirom do Dubrovnika. Ćiro je vozio do luke u Gružu. Odatle smo išli pješke do Ferijale. Prvo pored autobuske stanice, pa onda uzbrdo nekim stepenicama, dok nismo došli do Ferijale. Ferijalni dom se nalazio na početku Lapada, jedno stotinjak metara daleko od hotela Libertas. Bio sam tada prvi put u Dubrovniku. Grupa ferijalaca, od jedno nas dvadesetak. U sobama su bili kreveti na sprat. U nekim po dva, a u nekim po tri. U prizemlju se nalazila prelijepa bašta, gdje je bilo mnoštvo stolova za kojim su ferijalci jeli ono što bi sami kupili u obližnjoj samoposluzi. Kad smo se malo odmorili, ekipa sa kojom sam bio, trojica iz mog razreda iz gimnazije, Jole i ja smo krenuli, ponovo pješice, do čuvenog starog dijela grada Dubrovnika. Bilo je tu najmanje dva kilometra. Kad se prođe kroz jedan park, pa onda pored hotela Belvuie izađe se na ravan, na cestu koja je vodila preko Pila, za stari dio grada. Na jednoj uzvišici, odmah iznad hotela, pucao je vidik na uvalu Lapad, hotel Libertas, a na drugoj strani otvoreno more. Nezaboravan pogled. Bio je mjesec maj i ja nikada do tad u mom životu nisam vidio takvu paradu boja. Svako drvo, svaki žbun, svaki okolni balkon, sve je bilo u fazi cvjetanja. Tih jarko crvenih, ljubičastih, fluorescentno žutih cvjetova nema kod nas u Bosni. U Bosni je behar bijel, negdje ono blago lila, ovdje je to bio spoj agresivnih boja u koje se nije dalo gledati. Potpuno nestvarno. Mogu samo zamisliti kako je ta boja i taj miris, a sve je tu tako intenzivno mirisalo, uticalo na insekte koji su se opijali tim nektarom. Na putu prema starom gradu, negdje prije bolnice, primijetih prekrasnu baštu. U toj bašti sam prvi put vidio limunove i narandže na drvetu. Eto, ni to nisam zaboravio. Prije Pila i ulaska u zidinama opasani Dubrovnik, sa desne strane su se uzdizale dvije potpuno odvojene kule, napravljene tik nad hridinama, pored otvorenog mora. Jedna se zove Lovrijenac, a druga Minčeta. Obje su imale osmatračku, ali i odbrambenu ulogu u srednjem vijeku. Vjerovatno su i topovi bili upereni prema otvorenom moru, jer je samo odatle Dubrovnik mogao biti ugrožen. Kad smo došli pod bedeme starog grada, pređosmo preko nekada pokretnog mosta, spustismo se ulaznim stepenicama i izađosmo na Stradun, glavnu ulicu u starom Dubrovniku. Ulica popločana glatkim sjajnim kamenom, stoljećima ispiran kišama i glačan ljudskim koracima. Prizor kao iz bajke. Gdje god pogledaš, vidiš umjetnost pred sobom. Visoki zvonici crkava, knežev dvor, muzeji, fontane, ljetne bašte, male radnjice, strme uske uličice koje su se spuštale ka trgu. Svuda je mirisalo na hranu, a najviše na ribu. Kao neko ko je prvi put u Dubrovniku, ja se nisam mogao naviknuti na tu ljepotu. Nisam ni znao da tako nešto postoji. Odmah sam se zaljubio u Dubrovnik i ta zaljubljenost nije prestala ni do dana današnjeg. Kada se prođe cijeli Stradun i krene prema drugom izlazu iz starog grada, jedan lijevo put vodi prema čuvenim skalinama, dok drugi desno vodi u malu luku. Uskom kamenom stazom, odmah ispod zidina grada, izađe se na najromantičnije mjesto u cijelom Dubrovniku. Mjesto na kojem se nalazi svjetionik. Tačno preko puta, za manje od 20 minuta vožnje brodicom, otvorenim morem se dođe na otok Lokrum, koji je cijeli pretvoren u botaničku baštu. Legenda kaže da je svaki moreplovac, Dubrovčanin, morao ponijeti sa sobom biljku nepoznatu moreplovcu i tu je na Lokrumu posaditi. Cijeli put od luke do svjetionika je osvijetljen prigušenim lampionima, a tu u blizini svjetionika su bile postavljene klupe, koje su u toplim ljetnim noćima zauzete zaljubljenim parovima, koji su uživali u predvečernjem povjetarcu sa otvorenog mora i punoj mjesečini.

Taj moj prvi samostalni posjet Dubrovniku pamtim i po jednom, malo “drugačijem” doživljaju. Negdje preko puta dubrovačkih Skalina, bio je ulaz u tada najbolju dubrovačku diskoteku, koja se zvala Tezej. Ulaz je bio u nivou ceste, ali se zatim strmim stepenicama pelo na jednu od zaštitnih kula i tu u njoj je napravljena diskoteka. Sa kula se pružao fantastičan vidik na tu malu luku, na svjetionik i na otvoreno more, tamo prema Lokrumu. Iz diskoteke se moglo spustiti i u noćni klub i mi smo tada, najviše iz radoznalosti posjetili to čudo. Naravno da su naši skromni novčanici bili brzo ispražnjeni, jer znam da smo tada onako zajednički naručili flašu crnog vina. Sjećam se da kad nam je donesen račun, svima se zavrtilo u glavi. Program u noćnom baru je zato bio priča za sebe. Negdje oko ponoći je počinjao striptiz program, a mi pubertetlije razgoračenih očiju, ono koliko se oči najviše mogu otvoriti, oznojenih ruku, posmatrali smo to čudo. Vrhunac svega je bio kada je striptizeta skinula grudnjak i svezala ga meni oko glave. Kakve su se misli rojile tada u mojoj glavi, ne bih sad znao opisati, ali znam da me raja, sa kojima sam tada bio u Dubrovniku, godinama poslije zezala. Tada me je Dubrovnik kupio jednom za sva vremena. Prvomajski odlazak sa Ferijalom me više nije mogao mašiti. Zadnje godine gimnazije sam u Dubrovniku bio tri puta. Za Prvi maj, potom za matursku ekskurziju, dvadesetak dana kasnije. Vezano za matursku ekskurziju, znam da smo se mi poslednji put vozili sa Ćirom kroz Popovo polje, tu negdje 25. ili 26. maja 1976. uskotračna pruga od Čapljine pa do Zelenike je bila konačno ukinuta. Međutim moj treći boravak je bio u punoj turističkoj sezoni, kada smo nas četvorica školskih drugova iz gimnazije, odlučili kampovati u Kuparima, u vojnom kampu, udaljenom desetak kilometara od Dubrovnika.


Voz Ćiro u Dubrovačkoj rijeci

Završili smo gimnaziju, upisali se na fakultete, e sad da se malo odmorimo. Bili Vojo, Fočo, Amir i ja. Trebalo je biti kruna jedne životne epohe, a eto nije nam se dalo. Jedan čitav dan smo razapinjali šator, onako jedva i neiskusno k’o prava gradska raja, naveče smo izašli negdje u disko u Kuparima. Kad smo izašli iz diska, vani je bila nezapamćena oluja, za to doba godine. Vjetar i kiša. Vjetar je nosio sve pred sobom, kiša ne da oka otvoriti. Jedva stigli do šatora. To jest gdje je nekad bio.Na mjestu gdje je nekad bio šator, ostale su samo naše stvari, onako nezaštićene, pred naletom uragana i kiše. Sve mokro. Tu noć smo prenoćili, kao i većina iz kampa, u nus prostorijama. Kad je konačno svanulo i sve prohujalo sa vihorom, ostatke šatora smo našli stotinjak metara dalje, pomiješanih sa ostalim šatorima. Nov Fočin šator je bio pocijepan onako preko sredine, nije mu bilo spasa. Kratko smo vijećali šta dalje i odlučili se na povratak kući. Svi osim mene. Ne znam ni sam kako sam se sjetio Ferijalnog u Dubrovniku, ali da se vratim kući, ma ni u snu. Moji prijatelji i ja smo se oprostili na autobuskoj stanici u Dubrovniku. Kad sam se prijavio na recepciji u ferijalnom, dobio sam sobu sa tri kreveta na sprat. Na jednom bili dvojica Norvežana, na drugom Nijemac Peter iz Hamburga, a ispod njega Amerikanac Tomas iz Čikaga. Ja sam dobio krevet, gore na spratu, a ispod mene je bio Nikola iz Niša. Svi iz sobe su bili duže od mene u ferijalnom i već su se tu bili udomaćili. Prvi kontakt sam uspostavio sa Nikolom. Nikola je razbijao sa gitarom. Nikad poslije nisam sreo nekog, ko je znao napraviti takav štimung. Znao je sve pjesme od Beatlesa, od Bob Dylana, Neil Junga, od Stonesa, od Sajmona i svih drugih iz tog vremena, a nije znao engleski. Mo’š misliti. Brzo smo se sjaranili. Ma odmah, prvi dan. Čim je izvadio gitaru iz futrole, odmah smo se našli. Amerikanac Tomas izvadio usnu harmoniku i uz Heart of Gold je to tako krenulo. I taj moj drugi dan na moru je bilo loše vrijeme, a mi ga tako uz gitaru provodili u sobi. Oni Norvežani su imali dvije flaše, ko danas se sjećam, onog našeg ruma. Jednu su pili njih dvojica, a drugu dali nama. Kad smo se još i pića dohvatili, ma sve je to izgledalo čarobno. U neko doba, čujem, neko kuca na vrata naše sobe i ja prvi otvorim. Dva momka iz susjedne sobe, Švajcarci, čuli muziku i pitaju da li mogu i oni sa nama da se druže. Naravno, kako da ne. Ne znam tačno koliko vremena je trebalo, pa da cijeli ferijalni dom od 90 ljudi napuni našu sobi.Samo sretnici su se mogli smjestiti na krevet, na pod. Neki stajali pred vratima, neki u hodniku. Neki donijeli onaj tam-tam bubanj. Suzane iz Australije svoju flautu. Par Španaca sa defom, i svi smo pjevali. Cijeli svijet u jednom i svi pjevaju Bob Dylana i “Blowing in the Wind”. Amerikanac Tomas je imao šešir na glavi koji sam mu skinuo i počeo skupljati pare za vino. Šešir je ubrzo bio pun para i ja se sa par Švajcaraca i Peterom iz Hamburga zaputim u samoposlugu. Jedva smo donijeli te silne flaše u sobu. Jedva smo čak ušli i u sobu. Čak i cijeli ženski dio ferijalnog je bio u našoj sobi. Nikola je bio u svom elementu. Vjerujem, kao nikad prije, ali ni nikad poslije. Ko je sve tu bio? Znam bili su iz USA, Kanade, Brazila, Indije, Japana, Južne Afrike, Australije, Tajlanda, iz skoro svih evropskih država. Cijeli svijet u jednoj sobi i svi pjevaju istu muziku. I u tim kratkim trenucima, svi se razumiju. Bože dragi. A tek kad su flaše vina počele da kruže. Možda smo par sati bili u sobi, dok neko ne reče da se napolju razvedrilo i da je konačno sunčano vrijeme. Svi smo izašli u baštu ferijalnog i pjesma i zabava se tu nastavila. Nikola je svirao bez prestanka, a kad bi htio novu pjesmu početi, svaki put se okrene meni i pita:”Hoćemo li ovu zemljače?” Znao je i potrefiti. A ja, kao da sam svih tih godina trenirao samo za ovaj dan. Znao sam riječi gotovo sve ijedne pjesme, a što ja nisam znao znali su drugi, kojima je engleski bio maternji jezik. Nižu se Cat Stivens, Deep Purple, Uriah Heep, Doorsi, Zepelini. Ma ludilo. I sve to uz flaše i flaše vina, i to žarko dalmatinsko sunce. Dan se bližio kraju i nekako pred sam zalazak sunca neko dade prijedlog da svi skupa odemo u grad večeras i da se tamo nastavimo družiti. Dobilo se jedno pola sata da se sredimo, uljudimo, malo i otrijeznimo, a onda smo se onako cijela ekipa uputili pješice prema starom gradu. Nikola i ja smo to predvečerje bili domaćini. Eto, mi jedini u svojoj domovini, svi ostali gosti. Ja kao već iskusan poznavalac Dubrovnika, glumim to veče turističkog vodiča, iako i sam površno znam i Dubrovnik i njegovu istoriju. Nisam imao oči, a ni volje ni za koga posebno to veče, dok me jedna ruka nije lagano dodirnula. Ženska, naravno.. Okrenuh se da vidim ko je i šta hoće i sudarih se pogledom sa očima koje su se zagonetno smiješile i pokušavale da, na neki način, privuku moju pažnju. Pitala me, na engleskom, je li ovo knežev dvor, a kad sam potvrdio, pokaza mi dvije karte, ulaznice, za gudački koncert koji će se sutra tu održati. Kaže da je karte kupila za drugaricu koja je sutra trebala sletjeti na dubrovački aerodrom, a eto iz nekih razloga nije. Pita mene, bi li joj ja pravio društvo. Dankinja je iz Kopenhagena i zove se Kristina Simonsen. Ja se sjetih danskog fudbalera, najboljeg tada u Evropi, koji se zvao Alan Simonsen. A ona reče čak i da joj je rođak. Tako je počelo naše poznanstvo. Obećah naravno da ću ići na taj gudački, svejedno kakav koncert, ali ako ona sa mnom večeras ide u Tezej… Bila je visoka i vitka, duge, kao brezova metla, prave kose. I sva plava, a oči modre, duboko modre. Dubrovačko sunce joj je izbacilo na površinu do tada nevidljive pjege na licu, koje su joj davale još veću draž. Bila je godinu mlađa od mene. Ne znam kako je druge ljude gledala, ali kada je meni nešto govorila, unosila mi se duboko u lice, a njene modre oči kao da su pokušavale prodrijeti u dubinu mojih misli. Svaki put kad bi me tako pogledala, obarao sam stidljivo pogled. Tu noć u Tezeju smo proveli sami ona i ja. Igrali, plesali tijesno priljubljeni jedno uz drugo. Izlazili na tvrđavu, posmatrali luku. A vani mjesečina, pun mjesec. Tu noć me je ona prva poljubila, strasno. Kad me poljubila, odmakao sam je od sebe i dugo posmatrao. Smiješila se, a ja joj rekoh da se nikad ljepše nisam osjećao i da se plašim da ću se se zaljubiti u nju. Opet se vragolasto smijala, grlila me i privlačila moju glavu svojoj. A njene modre oči su uvijek iznova duboko prodirale u moju dušu, željnu ljubavi. Valjalo se roditi za te trenutke. Put nazad u ferijalni je trajao skoro cijelu noć. Na svakom imalo usamljenom mjestu smo zastajali i ljubili se, ljubili se beskrajno dugo, želeći oboje da ta noć traje vječno i gotovo se plašili da se odvojimo jedno od drugog. Sljedeći dan išli smo na plažu skupa. Zajedno smo išli gotovo svi iz ferijale. Mene su tada naučili kako se može ući na plažu hotela “Libertas”, a da se ne plati ulaz, nekim zaobilaznim putem. Tako smo ulazili i na plažu hotela “Bellevue”. Nikola je bio sve vrijeme uz mene, i naravno njegova gitara. Neko je donio i flašu votke taj dan i mene je votka veoma brzo, pogotovo na onom suncu, brzo uhvatila. Nikako da sebi dođem. Plivao sam beskrajno dugo, ronio, ništa ne pomaže. Kristina me stalno podsjećala na koncert i ja sam pokušavao ostati priseben koliko god mi je to polazilo za rukom. Koncert je bio u 21h. Mene ono votka popustila, pred sam koncert, ali mi se užasno spavalo. Kad je počeo koncert, ja nisam znao kako da se ponašam. Pravim se ozbiljan, kao i svi drugi pored mene, aplaudiram u početku, kao i svi drugi, ali bože, gudački kvartet. Da li je iko od vas tako nešto doživio. Sa Bob Dylana na gudački kvartet i sve to u jednom danu, onako mamuran trebam to primiti zdravo za gotovo. Ja nešto dosadnije u jednoj tako sterilnoj sredini nisam doživio. Znam da sam u neko doba zaspao na Kristininom ramenu, vjerovatno, na opšte zgražanje svih prisutnih. I nije tu bilo nešto zamračeno, nego sve to pod svjetlom reflektora i gotovo dnevnoj svjetlosti. Znam i to da me jadna Kristina nekoliko puta i budila, kad bih onako pijan, mamuran i snen zahrkao. Ta druga noć sa Kristinom, sad znam sigurno, nije bila tako romantična i uzbudljiva kao prva, za nju sigurno ne. A ja je se i ne sjećam, jer sam je gotovo cijelu prespavao.


Atrij Kneževog dvora u Dubrovniku

Ne znam ni kako smo se vratili tu noć u ferijalu i je li me poljubila za laku noć. Drugi dan je došla njena prijateljica, isto tako visoka, vitka, gotovo iste boje očiju i sa ogromnim rancem na leđima. Zvala se Zilke (nikad ranije nisam čuo to ime) i mene je gledala radoznalo, ali i sa dozom simpatije. Ja joj pravio kafu, na jadvite jade, na špiritusnoj boci. Sve se dešava u bašti ferijale. Silazi i Nikola. I on mamuran, od juče. I njemu pravim kafu i molim ga da donese gitaru. On me pogledom pita, jesam li uopšte normalan, a onda kao da je shvatio da sam nešto zabrljao, nevoljno ode i vrati se sa gitarom. Poče onako na sabahu da svira. Ja sam svoje već bio odmamurao i u najboljem mogućem raspoloženju počeh pjevati “If you know how I love you”, gledajući Kristini u oči. Kristina namrštena odjednom skoči i priđe mi, stegnu mi glavu rukama i bijesno reče: “You bloody bastard”, a onda me tako žestoko poljubi, da su mi se noge gotovo oduzele. Više nikada od nje takve riječi nisam čuo, ali sam tad shvatio koliko je bila povrijeđena, noć prije. Kad smo završili sa pjesmama, meni nekako uz put bi da pogledam Kristininu prijateljicu Zilke. NJene oči su bile uprte u samo jednom pravcu, u Nikolu. Ljubav na prvi pogled. Ako to uopšte postoji i ako ko u to vjeruje, eto to se tu i tada desilo. Poslije toga su se svi dani provedeni u ferijali, za mene pretvorili u bajku. Po danu kupanje na Libertasu i Bellevue, predveče Nikola sa gitarom, a onda izlazak u Stari grad sa Kristinom.


Ferijalni dom u Dubrovniku – Danas Youth Hostel

U ferijali smo vremenom Nikola i ja postali stare kuke, ispraćali i dočekivali goste. Sve njih iz dalekih zemalja, svi u gotovo istoj odori i svi sa ogromnim rancima na leđima. Taj ranac, sa vrećom za spavanje, je vremenom u mojim očima dobio sasvim novu dimenziju. Nije on meni više značio ono što je ustvari bio, nego je to od sada, meni predstavljao način življenja. Značio je to, da u njega može stati sve što čovjeku treba, da bi bio slobodan i oslobođen. U njega je moglo stati sve ono, što mi se do tada činilo da je trajno, stabilno, nepokretno. U taj ranac je mogao stati tvoj dom koji si mogao nositi sa sobom. Kao oni Vikinzi što su na brodicama nosili svoje kuće na rasklapanje. Nosili su čak i crkve. Uz taj ranac je obavezno išao i rock and roll, novi ljudi, nova prostranstva. Novi jezici, navike, razne kulture i običaji. I što je meni najviše značilo, nova prijateljstva. Počeo sam upoznavati ljude, po svemu različite, a nekako meni slične. Tek tada mi je prvi put postalo poznato, kako male stvari mogu povezati, potpuno različite ljude. Bio sam na neki čudan način ponosan na sebe, jer mi se veoma sviđalo da budem dio tog svijeta. I danas kad listam moje adresare iz tog vremena, a sve sam ih sačuvao, još stoje napisane adrese ljudi, koje sam tada upoznao.

Kad sam se tog ljeta vratio u Pale, prvi put sam shvatio koliko sam živio u klaustrofobičnom prostoru. Pa meni je do tog ljeta i Sarajevo izgledalo kao inostranstvo. A vidi sad, ljudi iz cijelog svijeta, ne stariji od mene, hodaju, danas po Dubrovniku, sutra po Rimu, Parizu, Londonu, Atini, pa onda i dalje, kao kad ja sa Korana dođem u Pale. Rekoh sebi tada, ma možeš i ti to Suade, po čemu su oni to bolji od tebe. I tako je to krenulo. Još od tada, od tog ranog avgusta 1976. sam obične stvari počeo gledati iz sasvim drugog ugla. Tek tada sam shvatio veličinu riječi, da je nekom kućni prag najveća planina. Već sljedeće godine, 1977. sad već kao student, kupio sam moju prvu interrail (mjesečnu) studentsku kartu po Evropi. Posjetio sam Kristinu u Kopenhagenu, Petera u Hamburgu, vidio Prag, Varšavu, Berlin, Pariz. Kad sam se te 1976. godine vratio u Pale, bio sam zaljubljen do ušiju. Nisam, kao Neban i Ferid pričao pred marketom, doživljaje iz Makarske. Nisam bario ni Čehinje. Nisam ništa od toga radio. Znam da sam se vratio zreliji i da sam shvatio, da svako more, doživljava na svoj način. Meni je to more te godine promijenilo puno toga u životu, a evo sad, sa ove vremenske distance, smijem reći i da mi je promijenilo život. Da, sigurno će oni radoznali pitati, šta je dalje bilo sa mnom i Kristinom. Ma ništa. Kao u Đokinoj pjesmi. Kad sam došao u Kopenhagen, preda mnom je stajala ona ista Kristina, samo malo drugačija i… imala je frajera… koga sam tad upoznao i koji se srdačno rukovao sa mnom.

Piše: Suad Džanko

(www.palelive.com)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

avatar