Heinrich Renner na Romaniji krajem 19. vijeka

0
108

Heinrich Renner je obišao Bosnu i Hercegovinu u toku Austro-ugarske okupacije i u Berlinu 1895. i 96. napisao knjigu “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko”.

Njegovo djelo djetaljno dočarava prijedjele kroz koje je prolazio krajem 19. vijeka, pa ljubitelji istorije i avanture mogu utonuti lako u njegove tekstove.

Dio u kojem je opisao predjele od Kozje ćuprije, Dovića, Dervente, Pala, Romanije i Prače možete pročitati ovdje. Nakon kratkog zadržavanja u Goraždu, Renner je krenuo prema Vlasenici. Na redu su bili Han Pijesak, Sokolac, Rogatica i Mokro. U nastavku prenosimo tekst u originalu, koji sadrži mnogo dragocjenih podataka:

“Glavica se uzdizala nad glavicom, sve dok pogled ne bi zatvorilo mračni planinski lanci. To je područje puno krasnih motiva za slikare pejzaža i pravi raj za one željne pješačenja kojima nije stalo jedino do dobrih krčmi i svježe točenog piva. Put se u mnogobrojnim zavojima penje prema Vlasenici, koja se skriva gore u zelenilu na visini od 700 metara. To je jedno malo mjesto koje očara svakog ljubitelja prirode. Takvu sliku rijetko viđaš u Švicarskoj i Tirolu, s takvom prašumskom vegetacijom kao nigdje drugo u Evropi, osim na Balkanu.

Vlasenica

Odmah na samom ulazu u grad stoji jedna velelepna jednospratna građevina s predvorjem, “Hotel Zukovik”. Ovdje nas dočeka susretljivo i ljubazno osoblje i izvrsna kuhinja. Nakon vrućine prijalo nam je svježe pivo. Pošto su već stajala pripremljena kola za nastavak putovanja, odmah krenusmo obilaziti grad. Položaj mu je zaista predivan. Vlasenica broji oko 2 000 stanovnika, od kojih je 1 400 muslimana, kojima je, zbog pomoći koju su pružili Zemaljskoj vladi sagrađena džamija u mauričkoj tišini. Pravoslavnci imaju jednu crkvu. Mjesto se proteže u dužinu, a prostrani dijelovi grada stepenasto se pružaju na proplancima. Okružuju ih voćnjaci. Nad gradom, blizu džamije, na jednom platou dominira kasarna.

Naš kočijaš Suljo, smeđi Rom, za vrijeme našeg odsustva, uredio je kočiju što je bolje mogao. Po novoj trasiranoj vijugavoj cesti krenusmo dalje prema Javor planini, ka tzv. “Ploči”. Jedno vrijeme pruža vam se divan pogled na jadarske oblasti, sve do Zvornika. Na zapadu se oko Kaknja pa sve do Debelog brda (1314m) otvarao veličanstven i divan prizor. A onda nas dočeka prelijepa prašuma. Bukve izrasle do neba zajedno s nižim drvećem čine nepropusno gusto područje. Posvuda pored ceste leže gromade, što ih je vjetar polomio, a tik uz njih, u svom svome ruhu, stoje njihove drugarice obrasle mahovinom, iz kojih već izbija novi svježi život. Ovdje ima drveća, mirne duše, za još jedno stoljeće, sve dok se naovamo ne počnu prekopavati putevi za transport. A razlog tome jeste i to što bosanske šume nisu prorijeđene, pošto ovdje postoji ogromno šumsko bogatstvo. Na cesti rade kamenari i cestari; inače ovdje vlada mir, nema nekog velikog prometa, tako da seljani mogu sa svojom natovarenom stokom gaziti starim jahaćim putevima, kojima se u mračnoj šumi s vremena na vrijeme pojavljuju tragovi. Ne čuje se ni cvrkut ptica, osim što vrana gdjekad zna prekinuti veličanstveni mir u prirodi. Cesta ide uz same duboke provalije, ali je zaštićena.

Han Pijesak

Nakon dvosatne vožnje od Vlasenice odjednom napuštamo prašumu, a pred nama se otvara prostrani alpski pašnjak s brojnim stadima i pruža našem oku prijatnu razonodu. Stigli smo na Kraljevu goru. Posvuda oko nas nalaze se razbacana domaćinstva, han “Na pogled” gostoljubivo mami da svratimo, a dječaci čobani bučnim kliktanjem pozdravljaju nas putnike, dok nas jedno vrijeme prate veliki ovčarski psi. Slika podsjeća na švajcarske planine, umiljata poput štajerske poezije za domoljubljem. Umjesto bukvi ovdje raste crnogorica, a ubrzo nas opkoljava začudno šaputanje jela i borova, čija bi golema stabla mogla štošta ispričati iz prošlosti, još dok je ovaj kraj bio raj za hajduke i one željne pustolovina. A danas se jedan evropski bračni par vozi sam i nenaoružan s Romom kroz ovu šumsku divljinu i nimalo se ne plaši, da će biti napastovan. U Bosni je izumrla hajdučka romantika, žandarmerija se pobrinula za potpunu sigurnost!

Nakon nekih sat i po vožnje, opet nailazimo na građevine. Okružene jelama i izložene udarima vjetrova stoje tu kuće građene u bosanskom i evropskom stilu. Stigli smo u Han-Pijesak, nailazimo pored istoimene žandarske kasarne i šumarske kuće na visini od 1 700 m nadmorske visine. Naš se kočijaš smjestio u han, a nas su vrlo ljubazno dočekali u kasarni. Kada se kaže “kasarna”, ne treba odmah misliti na kasarne poput onih u velikim gradovima, gdje ima mjesta za cijelu regimentu. Kasarna u Pijesku rađena je od drveta, ali je uređena i prostrana, s mnogo sporednih prostorija, štala itd., a u sklopu kasarne nalazi se i vrt. Zapovjednik kasarne, rođen u Gracu, dočekao nas je prijatnim pozdravom, pa nas kroz vojničku sobu odvede do gostinske sobe koja je nudila divan pogled. Uskoro su nam donijeli flaše piva, i nakon nekog vremena na stolu je bilo postavljeno izvrsno jelo kojem se u ovoj divljini nismo ni nadali. Naročito ukusno je bilo neko pecivo, koje je vrijedna kuharica zvala “žandarski rezanci”, prava poslastica, i nismo mogli, a da kuharici ne iskažemo naše puno zadovoljstvo.

A onda smo neko vrijeme proveli čitajući. Pronašli smo hrvatske listove, povezane sve po godinama. To da se ovdje njegovalo muziciranje, dokazale su i razne tamburice što su stajale po zidovima, kao i knjiga hrvatskih pjesama od Kuhača i Kocha, s notama. Da se izrazim bečki, osjećali smo se kao bubreg u loju.

Kada smo se probudili oko 5 sati ujutro, mislili smo da se nalazimo u kakvom zimskom kraju. Drveće i livade mraz je bio prekrio nježnim srebrenim prekrivačem, koji se uskoro otopio pod zrakama izlazećeg sunca. Pojavi se rosa, koja se sijala i svjetlucala kao hiljadu dijamanata. Bilo je doista hladno, ali jutarnja šetnja ovakvim predjelom pravi je užitak koji čovjeku iz grada hedostaje. Stada su prenoćila na otvorenom iza ograđenih prostora, pa su sada ujutro stala jesti. Ovdje sam između naprednih ovaca zapazio goveda i neke krupnije pasmine, koja očito nisu bile bosanskog porijekla. Poslije dobrog doručka, i nakon što smo se pozdravili s čuvarima sigurnosti u zemlji, oko pola 7 krenusmo u pravcu jugozapada. Suljo je bio dobro raspoložen, vrlo pričljiv, a konji su lijepo kasali po rosnoj zemlji. Šumu sada nadomjestiše alpski pašnjaci. Do Mrkalja se, s vremena na vrijeme, pojavljivala prašuma s na hiljade polomljenih debala. Samo smo na tren vidjeli visoke glavice Vraočnik planine, s desne strane, te Studenu goru, s lijeve strane.

Veoma prijatno doimali su se mnogi mali potoci i potočići, jamci plodnosti ovog kraja. U hanu “Hanić”, gdje se, također, nalazila jedna kasarna, napravismo mali predah. Dalje nastavismo preko prostranog platoa Kopito planine. Ovdje je nestala šuma. S početka tu ima poneko polje ili livada, a onda sve prerasta u krečnjački kraj. Posvuda samo golo kamenje koje podsjeća na stara morska korita. Pokoja travka tu još služi stadima ovaca i koza za ispašu, da im se moraš čuditi, kako še zadovoljavaju.

Ono nekoliko kuća, na koje nailazimo, dosežu krovovima do zemlje, a uz to je po njima stavljeno golemo kamenje, što je znak da ovom prostranom visoravni pušu žestoki vjetrovi.

Sokolac

Oko 11 sati stigosmo u Sokolac, jedno poveće mjesto s pravoslavnom crkvom i manastirom. Tri kupole na manastiru rađene su u ruskom stilu, prekrivene su limom i obojene svijetlocrvenom bojom, tako da se u ovom pustom kraju daju vidjeti iz daleka. Lijepo se doimalo kada smo ugledali djecu koja se vraćaju iz škole, i sva su nas ona ljubazno pozdravljala. Pored puta nalazi se nekoliko gostionica i dućana. Oko podne stigli smo u Podromaniju, gdje je na jednom brežuljku bila smještena golema kasarna. To je prava tvrđava, kakve su uobičajene samo za predjele Hercegovine, s odbranbenim kulinama i debelim zidovima, gospodareći na taj način cijelim krajem. Nalazimo se u starom hajdučkom predjelu planine Romanija, ali odavno su nestali hajduci, a o tim divljim vremenima kazuju samo još priče i pjesme, o vremenima koja su postojala još prije samo pola stoljeća.

Hajduci

Ovdje, na ovoj visoravni, je pozornica cijelog niza bosanskih hajdučkih pjesama o Starini Novaku, o kojima je interesantno pripovijedao Johann v. Asboth u svom djelu “Bosnien und. Hercegovina” (Beč, Alfred Holder). U prvoj pjesmi Starina Novak pije vino kod kneza Bogoslava i kazuje mu, kako je postao hajduk. Jerina, supruga despota srpskog Paula Brankovića, unajmila ga je za vrijeme gradnje Smedereva kao nadničara, ali mu ne plati ni groša. A onda je nametnula porez kako bi pozlatila kule. Svaka kuća je, po tome, trebala plaćati tri litre zlata. Pošto Novak nije bio u mogućnosti platiti porez, on se lati sjekire i ode u Romaniju. Neki Turčin, koji bijaše u prolazu, izbičeva Novaka, pošto mu ovaj na put stade. Novak ubi Turčina i od njega ukrade, kao što je to bio običaj, tri vrećice dukata, njegovo oružje i konja.

Od tada on veli:

“Romaniju sam goru obiknuo,
bolje, brate nego moje dvore,
jer ja čuvam druma kroz planinu,
dočekujem Sarajlije mlade,
te otimam i srebro i zlato i lijepu čohu i kadifu,
odijevam i sebe i društvo,
a kadar sam stići i uteći i na strašnu mjestu postojati,
ne bojim se nikoga do Boga!”

Kada im jednog dana ponestade vina i duhana, Novak i njegov drugar Radivoje odlučiše prodati Gruju, Novakovog sina. A on neka vidi kako će pobjeći. Preobučeni u trgovce dovedoše ga na pijacu u Sarajevo.

Neka djevojka, Turkinja, nudi dva tovara hrane za Gruju, koji bijaše ljepši od bilo kakve djevojke. Ali ga neka udovica kupi za tri tovara.

Djevojka je kune:

“Uzmi roba, Džaferbegovice,
ne bio ti ni dugo ni mnogo
već, il noćcu ili noći dvije”

Begovica dade Gruju okupati i pripremi mu večeru, a onda ga smjesti u krevet. Sljedećeg ga jutra svojeručke obuče u divno odijelo i opremi ga nakitom. Samo na rukama Grujica imaše 1 000 dukata vrijednosti. Grujinu sablju ni tri sultanova dvora ne bi mogla otkupiti. Gruji je stalo do lova, pa sa trideset jahača u pratnji krenu onamo.

U romanijskoj šumi jednim udarcem sasiječe predvodnika pratnje i pobježe nazad svome ocu. Kada Novak poče stariti, napustiše ga Radivoje i njegove pristaše. Osta Novak sam sa svojim Grujom i Tatomirom. No Arapin Mehmed sa svojim trideset sljedbenika poubija Radivojeve drugove, a njega zatočiše. Novak vidi dolazak Turaka; pored Mehmeda zavezani Radivoje, na svakom turskom lancu po glava kršćanska. Novak poubija Arape na konjima, oslobodi Radivoja, pa njih četverica skupa poubijaše sve druge Turke.

“O moj brate, deli Radivoje!
Što te pitam, pravo da mi kažeš:
Al’ je bolje trideset hajduka,
ali starac Starina Novače?”

Jednom davno Bećir-paša Čengić iz Zagorja naredi knezu Grahovskom, u pismu, da pripremi trideset odaja sa po trideset djevojaka, a u bijelom dvoru za pašu da spremi postelju i u nju da legne njegovu kćerku Ikoniju. Na to se Grujo Novaković i njegovih trideset drugova prerušiše u djevojke, pa stadoše tako čekati pašu i njegove sljedbenike, pa u toku jedne noći tako poubijaše sve Turke. Ali stari Novak ništa ne mogaše uraditi protiv Grka Manojla. Manojlo je već izranjavao Radivoja, Gruju i Tatomira. A sada pred sobom goni Novaka, koji je svoju sablju slomio o Grkov štit, kad se, ono, pojavi vila romanijska, dobra vila, koja je s Novakom bila u bratstvu. Ona se preruši u prelijepu dijevu, pa stade da se mota oko Grka. Novak na njega baca svoje borbeno koplje, a Gruji pripade Manojlova dijeva, kći kralja pladinskog. No ova veza imaše loš kraj. Lijepa Maksima odade trojici Turaka Gruju, koji bijaše zaspao. No kada i Turci i Maksima utonuše u san, Grujin mali sin presiječe konopce na očevim rukama. Grujo poubija trojicu Turaka, a Maksimu ukopa do pasa u zemlju, te je namaza katranom, sumporom i barutom, posu po njoj rakije i upali je. Uzalud je žena molila Gruju, koji mirno stajaše, da joj ne pali lijepu kosu njenu, koju je tako često milovao, njene crne oči, koje je ljubio, njeno bijelo lice, kojem na svijetu nema ravnog. Tak kad vatra dođe do grla i kad stade mali sin Grujicin preklinjati da mu majku poštedi, Grujo ugasi vatru i pokopa ženu…

Podromanija i Glasinac

Tako nekoć putnici u strahu hodaše po Novakovoj cesti kroz Romaniju planinu, pa su čak i Turci svukud postavljali stražare kako bi osigurali cestu. No bande, potpomognute političkim bjeguncima, koje je narod skrivao, uvijek su se uspijevale održati. Još 1882. bilo je u Romaniji buntovnika koji su, doduše, ubrzo pohapšeni. Danas je sve mirno i prijatno. Svako može mirno, kročiti ovim putevima. Ipak kasarna u Han Podromaniji, postaje na Glasincu i gore po brdima stalno podsjećaju da oči zakona neprestano motre da ne bi došlo do prijašnjih dešavanja.

I jednoj gostionici, odmah pored ceste, napravili, smo podnevsku stanku. To je jedna prijatna kućica koja nudi dobar, mada malo skroman smještaj. Podromanija se sastoji od pojedinačnih kuća, i tu ima jedna džamija. Nadaleko nema niti jednog drveta, tako da vojnici iz kasarne pred sobom imaju brisan prostor za pucanje.

Glasinac i arheologija

Od Hana Podromanija račva se u jugoistočnom pravcu cesta prema Rogatici, koja vodi preko Glasinačke visoravni, jednog od najpoznatijih arheoloških nalazišta u svijetu. Od Kongresa arheologa u Sarajevu, 1894. naziv Glasinac svuda u svijetu je poznat, spominje se u svim naučnim časopisima, i svijet očekuje mnoga otkrića koja se kriju u glasinačkim grobljima. U desetinama hiljada grobova razbacanim po Glasincu krije se veliki dio naše starije istorije, a otkrića koja se ovdje pronađu mogla bi popuniti jedan veliki muzej; ona su sama po sebi jedinstvena.

I mada u narodu kruže glasine o nekom velikom nestalom gradu, koji se nekada ovdje nalazio, i mada se često ovdje pronađu rijetki predmeti nakita i kovanice, ova će vijest ipak ostati skrivena u divljini planine Romanije. Ni barbarska plemena, koja su u prvim stoljećima, po našem računanju vremena, prohujala ovim bosanskim prostorima, ni kasnije slavenski doseljenici, ni Turci, nisu ometali mir ukopanih junaka koji su nekada naseljavali Glasinac. Tek je pred novom dobu da razotkrije jednu potpuno stranu kulturu. Kada se 1880. otpočelo s gradnjom ceste Sarajevo – Višegrad, s glasinačke se visoravni koristio lako dobiven šljunak s tamošnjih grobova, uslijed čega su pronađeni razni bronzani predmeti, čak i kotao nalik na pticu, te jedan lijep vinski vrč. Upravnik gradnje poslao je ove komade u Beč, u prirodno – istorijski dvorski muzej, no kasnija iskopavanja nisu vršena sistematski, sve dok 1888. bosansko-hercegovačka Zemaljska vlada nije naredila da se obave detaljne radnje, da se nastave prekinuti poslovi, tako da danas postoje stalne rubrike u naučnim radovima Zemaljskog muzeja.

Glasinačka visoravan ima jednoličan karakter, po čemu se, kao takva, razlikuje od osebujnog planinskog gorja u srednjoj Bosni. Visoravan je sazdana od golemog krša, prosječne visine 900 m, a nadvisuju ga okomite stijene Romanije na zapadu i s juga. Najviši vrhovi na ovom području, koje negdje oko Glasinca postaje stepenasta terasa (Nadromanija), dosežu znatnu visinu: Velika stijena 1615 m, Orlova stijena 1507 m, te Veliki vrh, 1328 m nadmorske visine.

Ovo gore u blizini Mokrog prerasta u strme stijene na koje se s juga granaju Bokovičke stijene, te zajedno s njom čine prirodno utvrđenje oko Glasinca. Na jugoistoku se nalazi blaži prijelaz prema pračačkoj dolini, naovamo vode uski tjesnaci, dok sjeveroistočni plato prerasta u nisko valovito gorje. Samo je jedan manji dio platoa nizina, tzv. “Ravni Glasinac” na koji se na istoku i zapadu nadovezuju manje ravne kotline. Ovi predjeli prekriveni su gustim tresetom, kroz koji lagano vijuga potok Rešetnica, koji malo poslije ponire u kršu. Samo poslije jakih kiša i nakon otapanja snijega Rešetnica otjiče u prostranu uvalu među stijenama kod Pavića, koje narod zove “Megara”.

“I mada u narodu kruže glasine o nekom velikom nestalom gradu, koji se nekada ovdje nalazio, i mada se često ovdje pronađu rijetki predmeti nakita i kovanice, ova će vijest ipak ostati skrivena u divljini planine Romanije. Ni barbarska plemena, koja su u prvim stoljećima, po našem računanju vremena, prohujala ovim bosanskim prostorima, ni kasnije slavenski doseljenici, ni Turci, nisu ometali mir ukopanih junaka koji su nekada naseljavali Glasinac.”

Veći dio ovog kraja čini nisko rastinje. Tu su prostrani pašnjaci koje na nekim mjestima presijecaju jelove šume, a s njih se dobije mnogo finog sijena. Ovakav je kraj izvrstan za ono stanovništvo čije je glavno zanimanje i izvor prihoda uzgoj stoke. O ovom pitanju je Glasinac u cijeloj Bosni na prvom mjestu, i ne bi bilo začudno ako bi ovdje bilo pronađeno najviše spomenika, ujedno i najvrednijih iz praistorijskog doba. Ovi su spomenici zastupljeni u tolikom broju, tako da i samom izgledu krajolika daju neku osobenu sliku. Taj upečatljivi prizor pokazuje i pukom posmatraču razliku između nekadašnje kulture i današnjeg propadanja ovih vrednota. Izgleda da je ta prolaznost bila nagla, s ne baš nekim prijelaznim razdobljima.

Iz doba Rimljana imamo, ovdje sada pratim veoma interesantne izvještaje iskopavanja gosp. dr. Ćire Truhelke, tragove puteva koji su Gradnja ove ceste koja je načinjena u 3. stoljeću n.e. pripisuje se čuvenoj kraljici Jerini, koja je svoje podanike tako strašno ugnjetavala. Prema kazivanjima, cesta je u srednjem vijeku obnovljena i premještena. Identična je s onom kojom su dubrovački karavani preko Mokrog i Glasinca išli prema Zvorniku. Čak i tako česti srednjovjekovni nadgrobni spomenici, za razliku od drugih mjesta, u ovom predjelu nisu brojni, a nedostaje i starih srednjovjekovnih tvrđava, koje su po Bosni česte, a kojih baš ovuda nema, osim onih po pračačkoj dolini.

U srednjovjekovnim spisima Glasinac se rijetko spominje. Profesor Konstantin Jireček naziv Glasinac pronašao je samo jedanput u dubrovačkim spisima, 1404-1430. Prema tim spisima, Glasinac je bio u posjedu velikog vojvode Sandalja Hranića, koji je ovdje imao carinu. Od današnjih mjesta spominju se samo Mokro i Obre. Usto, često se spominje jedna crkva za koju prof. Jiriček, prema navodima Stratimirovića, sumnja da se nalazi na onoj stijeni u Crkvini, gdje je, nakon okupacijskog pohoda, usred velikog srednjovjekovnog groblja, podignut krst kao spomenik vojnicima koji su kod Senkovića poginuli u borbi s vojskom taslidžanskog muftije. U starim se spisima Glasinac spominje samo kao mjesto kroz koje se prolazi, i koje prema ovim kazivanjima u srednjem vijeku, nikada nije imalo status nekog kulturnog centra, koji je Glasinac bio u praistorijskom dobu. Ta važna trovačka cesta uglavnom je mamila hrabre razbojnike ili hajduke iz Romanije, koja je obilovala šumom i pećinama, a od ove smo romantike unaprijed već nešto kušali zahvaljujući narodnoj poeziji. Samo je u strateškom smislu Glasinac zadržao epitet neizmijenjenog braniča između istočne i zapadne Bosne. U tom smislu, plato je u ponovnim borbenim okršajima igrao istorijsku ulogu, što je olučivalo o budućnosti Bosne. Ono što se da vidjeti iz opisa terena jeste to da je glasinačka visoravan na svojoj strani imala vremenske prilike. No sigurnost, koju je ovaj planinski predio pružao nekadašnjim stanovnicima, bila je povećana zahvaljujući sistematski izgrađenom lancu gradina.

Na gotovo svim iole praktičnim pristupima uzvisine su krasile ove gospodareće gradine, tako da je s vremenom od svih tih gradina nastala jedna ogromna tvrđava koja je svome stanovništvu pružala gotovo apsolutnu sigurnost od neprijateljskih upada. Pa čak se i na Velikom vrhu na Romaniji, visokom 1331 m. pod razrušenom turskom karaulom nalaze se tvrđave, odakle se moglo uživati u pogledu prema zapadnoj oblasti. Od ove tačke, pa sve do glavice na brdu Kopito, cijela sjevema strana sačinjena je od gradina. Tako tu imate Sabinski grad kod Šahbegovića, a drugi kod Bukovika i Paleža; na Pritoskoj kosi nalazi se velika gradina, a mala kod Gradića. Na njih se nadovezuje čitav niz gradina koje dominiraju nad ravnicom Ljubrić polje. Sjeverna i istočna strana ove doline okružena je gradinama na humku Gradina južnim padinama dominiraju gradina Kotarište; povrh nje je gradina Košutica; na južnoj strani nalazi se gradina na Rasovači te dvije gradine na Mačibrijegu, koji se nalazi iznad mjesta Staro Selo. Na Košutici se u jugoistočnom smjeru, kao prirodna gradina, prostire Kopito-planina, na koju se s juga nadovezuju uvale Dolovi i Berek, što vode u dolinu Rakitnice.

Iako je s ove strane prilaz Glasincu dostupan samo onome ko dobro poznaje ovaj kraj, i ovdje mi na najznačajnijim tačkama nailazimo na gradine pa tako i Rogatički imam (hodža) gradinu na najstrmijoj stijeni Laznici, dalje južnije prema Oskoplju, a zatim jednu malu gradinu smještenu u dolini između dviju gradina kod Praščića. Prilazom od strane rakitničke doline preko Ivanpolja dominiraju gradina kod Kovanje, zatim dvije gradine kod Senkovića, dvije na Krečibrdii povrh Starog Sela, jaka utvrda na Vitanji, te tzv. Hreljin Grad, s druge strane plješačke glavice. Od Vitanje pa sve do južnog kraja Romanije i tzv. Bogovićevih zidina, svako uzvišenje ima neku gradinu. Nalazimo i gradine kod Buljukovina povrh Bjelosalića (Velika i Mala gradina), na Pliješu povrh Podromanije, te na humku Gradina, nedaleko od Bogovića. Unutar ovog obruča od tvrđava nalaze se još i gradine na Puhovcu, zapadno od mjesta Sokolac, u samom Sokocu, gdje se na ruševinama tvrđave nalazi Crkva Svetog Ilije, te još dvije kod Kusače. Sve gradine vrlo su primitivne gradnje. Tamo gdje je bilo prostora, koristila se najjednostavnija osnova krug manjeviše pravilnog oblika, a sam bi se prostor ogradio nagomilavanjem kamenja, koje se nalazilo u neposrednoj blizini. Na osnovu preostalih ruševina možemo, samo otprilike, odrediti površinu tih gradina. Iznenađuje u kolikom se broju na Glasincu nalaze groblja, tumuli. Dr. Truhelka je isprva procijenio da je njih oko 20, te da bi njihov broj trebao biti pet puta veći. Po svim istočnim padinama ovog humka nalazi se veliki broj manjih ili većih tumula; groblja se redaju jedno na drugo.

Zapadni dio Glasinca, tj. Nadromanijska terasa i Ravni Glasinac nemaju grobalja. Samo se dva nalaze u dolini južno od Sokoca. No, to su zemljane humke s masovnim grobljima, i po svoj prilici, nisu ni u kakvoj vezi s drugim grobljima. Zapadnu granicu ovog grobaljskog područja ocrtava jedna, otprilike, polukružna linija koja na kraju doline nastavlja dalje prema sjeveroistoku, istoku i jugu. Cijeli ovaj valoviti humski kraj koji okružuje ova linija, prekriven je grobljima, koja u gustom nizu dosežu do Knežine doline, Kopito-planine, Rakitnice i pračanske doline. Izvan ove zone sporadično se javljaju tumuli u sjevernom pravcu, jugoistočnom, a često i u većim grupama. Poimenično se tu nalaze groblja na uzvisinama koje okružuju rogatičku dolinu. Najisturenija uzvišenja ovog područja grobalja dosežu mnogo dalje, pa ih se na istoku može naći i na Drini, a prema zapadu čak i do Bosne. Prostor na istočnom kraju glasinačke nizine najgušće je prekriven grobljima. Što se više udaljavamo, njihov se broj smanjuje kao i njihove dimenzije. Naizgled su ove humke sazdane od gomile nabacanog kamenja koji naliče na plosnate čunjeve. Veličine humki se razlikuju. Prečnik stalka varira od 5 m do 30 m, pa čak i 40 m; visina vrha iznosi od 0,4 m do 4 m. Najbrojniji su manji grobovi, dok se veći pojavljuju u manjem broju i na najistaknutijim mjestima, tako da samo predstavljaju središte samog groblja. U glasinačkim tumulima ima i ukopanih i spaljenih tijela, a često se pod jednom humkom mogu naći i jedna i druga.

Tijelo umrlog ili njegovi spaljeni ostaci nikada se ne bi ukopavali u zemlju, već bi se uvijek postavili na ravan pod ili bi se, kao što je to slučaj kod terasastih grobova, postavili na kamenu ploču, te bi se onda zatrpavali kamenjem, dok se ne bi načinila odgovarajuća gomila. Ovakav način sahranjivanja objašnjava zašto su se nakon kratkog perioda skeleti, pa i svi ostali lomljivi dijelovi, polomili uslijed bacanja kamenja. Kosti bi se polomile, posude i željezne stvari razmrvile, a čitave bi ostale samo bronzane stvari ili glinene posude, koje bi slučajno dospjele u neku šupljinu usred sveg tog kamenja. Skeleti su pretežno bili okrenuti u pravcu istok – zapad (glava – noge), tako da je lice umrlog bilo okrenuto prema izlazećem suncu. Tamo gdje su skeleti bili spaljivani, ostaci spaljivanja nikada se ne bi nalazili u urmi ili kakvoj drugoj posudi, nego baš onako kako su bili postavljeni na golu zemlju ili kamene ploče. Ovo sahranjivanje na dva načina moglo bi se objasniti i time što su spaljivanja bila privelegija uglednijeg staleža, kao npr. ratnika. Ovome u prilog gavori i to što je uslijed iskopavanja, pretežno kod grobova s gorevinom, nalaženo oružje, a tamo gdje su bili skeleti, nije bilo nekih stvari, a opet, gdje ih je bilo više, pokazalo se da se radi o grobovima žena. Nalasci se sastoje od lanaca (“Sibyna”, ilirsko pleme), mačeva i noževa, buzdovana, željeznih konjskih žvala, bronzanih kaciga, ostataka štitova, bronzanih pojaseva, nakita, narukvica, zaponaca, među njima i onih s dvostrukom petljom, koji su upravo tipična forma za glasinačku kulturu.

Nadalje su pronađene zanimljive okrugle spone, narukvice i prstenja, ukrasne igle i dugmad od bronze, stakleno, emajlna i jantarovo biserje, znamenite kamene stvari, čak i glinene posude originalnog izgleda. Ove pronađene stvari nalaze se u Muzeju u Sarajevu, a njihov broj svakim danom sve više raste, tako da nam predočavaju detaljnu sliku prahistorijskih Ilira.

U kojem periodu je glasinačka kultura bila u cvatu, o tome naučnici, koji su se okupili na Arheološkom kongresu u Sarajevu, nisu mogli donijeti konačnu presudu, pa ni mi o tome nećemo nagađati. Prema iskustvima koja su se sakupila uslijed posljednjih radova iskopavanja, groblja, a samim tim i glasinačke nastambe sežu i do prvog željeznog doba, preko latinskog perioda, sve do seobe naroda. U svakom slučaju jedno je ovakvo groblje do sada u Evropi jedinstveno.

Rogatica

Na putu prema Rogatici i oko samog grada nalaze se brojni romski i bogumilski nadgrobni spomenici. Mommsen je jedan takav spomenik opisao u svojoj zbirci, a neke su druge dr. Blau i dr. Hoernes detaljnije prikazali. Među bogumilskim stećcima neki su zaista izvanredni zbog napisa koji nisu baš tako česti. Na jednom od njih, čitajući zdesna na lijevo, stoji:

“Va ime otca i sina i sv. Duha. Ovdi leži Vlatko Vladjević koji neimaše otca, ni mater, ni sina, ni brata niti i jednog čovjeka, osim greha(?). Obidje mnoge zemlje o kod kućje pogibe. I na njega usjeće kamen njegov vojvoda Miotoš i družina s Božijom pomoću i knezu Pavla milošću, koji pohrani Vlatka, spomenuv Boga.”

Jedan od nepoznatih napisa (prenio ga je Ivan Asboth) odnosi se na porodicu Obrenovića kod Rogatice. On glasi:

“Va ime otca, i sina i sv. Duha. Ovdi leži dobri vojvoda od dobroga doma Obrenovića sin. U to doba ne bijah se omrazio zlu ni dobru i kogod me poznavaše svko željaše. Htjedoh biti dobar junak, ali mi smrt to prekrati. Otidoh od otca veoma pečalna i podjoh inoj družini običnim mojim nivim putem. Rano odoh na onaj svet.”

Rogatica je veoma prijatno i prometno mjesto. Pretežno je nastanjeno muslimanima: svaki je čovjek tu pobožan; svaki drugi pismen ili hadžija; svaki treći je hafiz, hodža ili kadija. Ovdje su čak i žene muslimanke učene. Ali sigurno biste pogriješili ako biste pomislili da se ovaj muslimanski grad učenjaka ne brine za svjetske potrebe. Rogatički okrug ima najbolje konje, posjeduje i stočarsku zadrugu, koju je osnovala Zemaljska vlada kako bi unaprijedila stočarstvo koje daje izvrsne rezultate. Godišnja dodjela nagrada o tome najbolje govori. Za istraživače na Glasincu, Rogatica je odlično mjesto za stanovanje.

Mokro

Od hana Podromanija cesta prema Sarajevu uspinje se vijugavo na planinu. U početku tu prevladava krš, a onda se javljaju predjeli obrasli gustom šumom. Kod hana Nadromanija (1376 m) stigli smo na prijevoj, a onda je uslijedjela vožnja nizbrdo, i to u strmim zavojima do Mokroga. Satima razgledate široku plodnu dolinu poput neke prekrasne panorame kako se pred vama rasprostire. Ponegdje uz cestu ima i neko naselje. Mokro je prostrano mjesto koje je nekada imalo važniju ulogu, nego što je to danas. Ovdje su se nekada regrutovali “junaci planina”, danas su oni istrijebljeni. Ali, kako se ne bi opet povratili, ovdje je postavljena mala kasarna. Kod hana Derventa cesta se slabo uspinje i hvata se ceste Sarajevo – Goražde. Onda opet počinje uspinjanje po divljoj romantičnoj dolini rijeke Miljacke, koju smo već ranije upoznali. Već se smračilo kada smo prošli kroz kapiju glavnog bosanskog grada. Mali konji našeg Sulje odlično su prevalili 100 km puta…”

(www.palelive.com)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

avatar