Glasinac: Otkriveni skeleti, drvena arhitektura i praistorijska keramika

0
623

Glasinac je jedan od najstarijih urbanih lokaliteta na području Balkana i jugoistoka Evrope. Arheolozi i istoričari svrstavaju ga među najznačajnija praistorijska područja evropskog kontinenta, pa je po njenu nazvana čitava jedna epoha praistorijskog života ljudi, tzv. Glasinačka kultura.

Na području Glasinca postojale najstarije ilirske zajednice na Balkanu. U srednjem vijeku tu su se ukrštali karavanski putevi, ali su prva arheološka istraživanja započeta tek nakon što su pronađena kultna “glasinačka kolica” prilikom izgradnje puta preko Glasinačkog polja prema Rogatici. Riječ je o jedinstvenom nalazu koji potiče s početka željeznog doba, koji je skrenuo pažnju svjetske javnosti na bogastvo kulturnog nasljeđa na ovom području. Publikacija ovih nalaza podstakla je druge istraživače starina na otkopavanja, a potom je Zemaljska vlada uzela eksploataciju u svoje ruke. Kustos sarajevskog muzeja Dr. Ćiro Truhelka proučavao je gromile na Glasincu i u okolini od 1880. godine, a potom je uslijedio niz arheoloških istraživanja do 1911. godine. U novije vrijeme istraživanjem prošlosti Glasinca bavili su se Borivoj Čović, Blagoje Govedarica i drugi arheolozi.

Prije dvije godine ekipa arheologa iz Republike Srpske, otpočela je nova iskopavanja i zaštitu nađenih eksponata na Glasinačkom polju, a ponukani onim što su do sada otkrili odlučili su svoja istraživanja proširiti i na druga područja opštine Sokolac, kao što su “Klisura” na Kadića brdu kod Knežine i pećina “Podlipa” na istom lokalitetu. U proteklih 30 dana ekipa arheologa boravila je na lokalitetu Crkvina na Glasinačkom polju, uz magistralni put Podromanija – Rogatica i nastavila istraživanje započeto u ljeto prošle godine.

Neistražena pećina Megara u Krnijama

“Ove godine radimo istočno od apside prostor nekropole i zapadno. Interesantno je da smo otkrili i plitko ukopane grobove koji pripadaju 16. vijeku. Otkrili smo jedan dječiji skelet sa nalazom turske akče iz 16. vijeka. Znači da je ovo postalo nekakvo kultno mjesto od praistorije do danas. Imamo praistorijske tumule.

Upravo ove godine smo istražili jedan praistorijski tumul, pa imamo sve od 17, 18. i 19. vijeka, a evo i u 21. imamo lokalno groblje na ovom lokalitetu. U ovogodišnjoj kampanji otkrili smo daleko više ostataka drvene arhitekture iz grobova. To su čitave oblice od bijelog bora koje su očuvane praktično kao da su juče stavljene u grob, a ne da su stare 600 godina. Nešto manje novca smo otkrili nego prošle godine, ali smo otkrili daleko veći korpus grobova koji će dalje poslužiti antropolozima da izvalače svoju priču o životu u srednjem vijeku. Na brdu iznad Crkvine otkrili smo jednu manju nekropolu pod tumulima pa smo ove godine radili i veći tumul. Otkriveni su ostaci pokojnika i obilje praistorijske keramike, rekao je za Info radio Sokolac, arheolog kustos Muzeja u Doboju Aleksandar Jašarević, koji je i lani bio na čelu tima koji se bavio zaštitnim arheološkim iskopavanjima starina na ovom području”, izjavio je Aleksandar Jašarević, arheolog kustos Muzeja u Doboju.

Prošle godine ste na ovom lokalitetu otkrili ostatke temelja srednjovjekovne crkve, tkanine i zlatoveza. Kakva je sudbina tog materijala, s obzirom da nemamo ni regionalni muzej, mjesto gdje bi mogli da zaštitimo sve te podatke i eksponate koje vi nađete na Glasincu?

“Evo drugu godinu za redom Muzej u Doboju, u saradnji sa Muzejom Semberije radi prvenstveno zaštitna arheološka iskopavanja na lokalitetu Crkvina, kod Sokoca na Glasinačkom polju. Prošle godine smo radili ostatke temelja srednjovjekovne crkve iz 14. vijeka, jedan manji dio grobova oko crkve, dok ove godine radimo širi nastavak istraživanja na nekropoli pod stećcima. Materijal sa Glasinca sa prethodnog iskopavanja je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, do 90-tih godina i oni su polagali pravo na to kao centralna institucija i danas baštini sav materijal, dok Muzej Doboj trenutno samo privremeno čuva materijal sa Glasinca do osnivanja neke Muzejske institucije. Mi stalno govorimo o potrebi osnivanja nekih muzejskih institucija na području istočnog djela RS, a zapravo mi sem Muzeja Semberije u Bijeljini i Muzeja Hercegovine u Trebinju nemamo nikakvu muzejske institucije koja bi brinula o tome. Da bi se sačuvao materijal mora postojati profesionalni kadar: istoričar, istoričar umjetnosti, arheolozi i konzervatori. Sve to može samo neka jaka muzejska institucija. Na žalost kod nas je Zavod za zaštitu kulturno istorijskog i prirodnog nasljeđa nema područne jedinice, tako da moramo raditi na nekoj institucionalizaciji čitave muzejske struke posebno na sarajevsko-romanijskoj regiji”.

Na čelu tima istraživača je arheolog kustos Muzeja u Doboju Aleksandar Jašarević

Iako su od davnina postojale legende da se na Glasinačkom polju dešavalo mnogo toga u stara vremena, ljudi nisu nastojali u proteklih 100-200 godina da sačuvaju sve te nadzemne eksponate ili ih zaštite na neki način?

“Ovo je prvenstveno jedna tužna priča o lokalitetu koji je uništavan i devastiran u proteklih više od 100 godina. Prva devastacija lokaliteta je počela krajem devetnaestog vijeka, kada su stećci korišćeni za tamponiranje puta, a najveća devastacija desila se poslije Drugog svjetskog rata između 1946. i 1947. godine kada je preko 50 odsto nekropole stećaka minirano, uništeno i ugrađeno u Zadružni dom u Bjelosavljevićima. Tada su nepovratno uništeni mnogi stećci sa natpisima i ornamentima. Devastacija se na žalost nastavila i dalje sve do 2009. kada su bagerom uništeni djelimično temelji srednjovjekovne crkve.

Nakon toga je opština Sokolac 2013. preduzela finansiranje zaštitnih arheoloških iskopavanja. Tom prilikom otkrili smo temelje jednobrodne crkve sa pilastrima. Interesantno je da je to prva istraživana crkva na području srednjovjekovne Zemlje Pavlovića. Njih ima više, ali nikada nisu budile pretjeranu pažnju istraživača. Obično se smatralo da crkveno graditeljstvo srednjovjekovne Bosne nije bilo tako razvijeno kao u susjednoj Nemanjićkoj Srbiji gdje imamo velike manastire, zadužbine ktitora dok se ovamo zapadno od Drine uglavnom pojavljuju manji. Nemamo tako velike manastire kao što su Studenica, Gračanica. Imamo uglavnom manje crkvice oko nekropola. Bosanski kraljevi nisu bili poznati kao veliki ktitori zadužbina.

Uglavnom su građene manje crkve, grobne kapele, zagrobni mauzoleji, ali one na žalost nikada nisu pretjerano istraživane, jer u to vrijeme nisu imale bogatog materijala da bi privukle istraživače. Ova crkva na Glasincu je interesantna jer je građena početkom 14. vijeka, najverovatnije kao neka zagrobna crkva lokalnog vlastelina, da bi se u drugoj polovini 14. i u 15. vijeku oko nje obrazovala jedna velika nekropola. Imamo više od hiljadu grobova na ovom brdu. Mi smo istražili negdje oko 50 grobova, što nije ni pet odsto ukupne nekropole, ali smo dobili bogat materijal za razumijevanje života u srednjem vijeku; prvenstveno trgovine i razmjene. Dalja antropološka istraživanja vjerovatno će otkriti elemente, biološke strukture populacije. Kolika je starost bila, koliki je prosječni vijek čovjeka bio u srednjem vijeku, od čega su bolovali, šta su radili, kako su se hranili?”, priča Jašarević.


Oblica bijelog bora stavljena na dječiji grob

Savremena nauka može da odgonetne i da sliku, ustvari da vi složite kockice istorijskog mozaika Glasinca u to vrijeme?

“Kosti su jako bitne. Danas fizički antropolozi iz kostiju mogu daleko više izvući nego što arheolozi mogu iz materijala pročitati. Mogu čitav život jedne osobe pročitati na osnovu kostiju. Interesantno je da na ovom lokalitetu imamo veliku smrtnost djece. Preko 30 odsto skeleta pripada dječijim, mlađim od pet godina uzrasta. Znači da je u srednjem vijeku smrtnost djece bila velika. Djeca nažalost nisu dobijala stećke jer nisu bili socijalno dorasli određenom socijalnom staležu, ali interesantno je videti položaj djece u srednjem vijeku, na osnovu antropološke strukture.

Kada kažemo da je crkva bila freskopisana, obično zamišljamo sad neke velike vizuelne slike svetaca i freske, ali ovdje to nije slučaj. Riječ je o metopama, uglavnom, horizontalnim i vertikalnim poljima freskopisanim na malteru. Imamo različit spektar boja od žute, crvene, bijele, zelene, plave, ali nema vizuelnih prestava nikakvih likova ili biljnih ornamenata. Crkva je najvjerovatnije bila mauzolejnog tipa, najvjerovatnije nekog velikaša.

Otkrili smo jedini zidani grob. Grobnica ktitora je otkrivena u crkvi u glavnom brodu pri zapadnom zidu, otkrivena je zidana jedina konstrukcija, gdje je bio položen najvjerovatnije muškarac, oko koga je bilo i djece, vjerujemo, članova njegove porodice. U kasnijem periodu čitava nekropola je formirana. Znači čitavo Glasinačko polje pa i šira regija sahranjivala je svoje pokojnike oko crkve koja je postala neka javna komunalna crkva. Ono što je bitno da je ovo jedina crkva koja se javlja u pisanim izvorima na području Zemlje Pavlovića. Ona se javlja u dubrovačkim izvorima, pet-šest puta, kao “crkva na glasu”, oko “crkve na glasu”. Javlja se mahom na latinskom nazivu jer je pored crkve prolazila srednjevjekovna carina, gdje su trgovci iz Dubrovnika morali da carine robu na Glasinačkom polju, da bi išli dalje prema Olovu i Srebrenici.

Znači svi karavanski putevi prolazili su pored te crkve, tako da je ona postala neki “pejzažni reper” gdje su se trgovci orijentisali kad kažu “kod crkve na glasu” je carina.”

U jednom od grobnih mjesta našli ste ostatake dubrovačkog srebrnog novca, ostatak tkanine i zlatoveza, što dovoljno govori o već rečenom. Poznato da je na području sadašnjeg Olova, postojao rudnik srebra i olova i da su trgovci iz Dubrovnika preko Glasinca dolazili na ove prostore.

“Feudalna moć jedne srednjevjekovne porodice zavisila je prvenstveno od trgovine i kontrole rudnika. Tako je i dinastija Pavlović kontrolisala rudnike u Olovu, koji su bili znatan dio prihoda za porodicu pa su ubirali carinu na Glasincu od dubrovačkih trgovaca. Dubrovčani su bili najveći pokretači trgovine i razmjene na području srednjovjekovne Bosne, pa je i opticaj njihovog novca bio najveći. Kad kažemo Kraljevina Bosna zamišljamo opticaj bosanskog novca, ali to nije tačno. Najveći opticaj je imao dubrovački novac koji je bio najšire rasprostranjen, bila je neka univerzalna moneta tog doba, kao što je danas euro. To je bio dubrovački dinar jer su bosanski kraljevi zapravo kovali svoj novac u Dubrovniku tako da smo našli nekoliko primjera dubrovačkog srebrnog novca. On je kovan od druge polovine 14. do prve polovine 15. vijeka.

Zlatovez, ostatak tkanine takođe, najvjerovatnije potiču iz Dubrovnika ili Venecije. To je luksuzna nošnja, luksuzni tekstil koji je kupljen na primorju. Pretpostavljamo da je neki lokalni plemić ili trgovac, koji je to mogao sebi da priušti, bio sahranjen sa takvom odjećom.”


Stari natpis na stijeni

“Ono što je interesantno je, da su ovdje kraški uslovi na terenu očuvali tu drvenu arhitekturu grobava i taj tekstil, tako da možemo i da rekonstruišemo i te neke pogrebne običaje, kako je izgledao sanduk, kako su polagali pokojnike, kakva je nošnja bila… Pronađen je i dobar dio nakita. Riječ je o najvjerovatnije djelovima naušnica i djelovima igle. Naušnice su rađene od srebra sve, sa tri jagode. Veoma, veoma luksuzni nalazi koji potiču iz lokalnih ili radionica bliže primorju ili Hercegovini, gdje imamo sličan materijal.”

Koliko ća vam biti potrebno vremena da napravite konačnu sliku, da to sve ispitate i dođete do pisanih rezultata i da li vam je neophodna saradnja sa drugim slučnim institucijama; prvenstveno Muzeja u Dubrovniku, Zemaljskog muzeja u Sarajevu i Muzeja u Beču ?

“Svi pisani dokumenti vezani za srednjovjekovnu Bosnu, prvenstveno za Glasinac potiču iz Dubrvnika. To je jedina arhiva koja je nama u blizini sačuvana, jer bosanska arhiva, bosanskih kraljeva spaljena je poslije osvajanja Osmanlija u Bosni, tako da mi imamo samo tu jedinu priču, korespodenciju koja je ostala u Dubrovniku. Nedostaje nam ova druga – naša lokalna tako da se moramo oslanjati samo na priču iz Dubrovnika koja je veoma dobro publikovana i objavljena. Tu imamo čitav korpus dokumenata srednjovjekovnih. Iz Beča je to nešto manje. To je uglavnom vezano za neke viteške turnire i bosanske kraljeve i velikaše, koji za Glasinac nisu toliko ni bitni. Sav pokretni arheološki materijal sa Glasinca čuva se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Počev od iskopavanja krajem 19. vijeka i velikih naučnih pionira kao što su; Ćiro Truhelka, Mihovil Mandić, Đorđe Stratimirović itd… Dok se nešto manje materijala od prošle godine čuva Muzej u Doboju, ma da moram istaći da je to samo privremeno deponovanje materijala u muzeju Doboj, do osnivanja neke lokalne muzejske institucije.”

Populacije kulture su se mijenjale, ali poštovanje nekih kultnih svetih mjesta ostalo je zabilježeno kroz tradiciju hiljade i hiljade godina. Prva zabilježena bitka u pisanim izvorima je takozvana “bitka na Glasincu” koja se desila 1391. kada je kralj Dabiša pobijedio turske odrede koji su logorovali na Glasincu. Postoji indicija da je tad 1391. čak i crkva na Glasincu spaljena jer su kasnije grobovi 15. vijeka presjekli zidove te crkve, što znači da je ona bila u nekom ruševnom stanju i da je ta godina bila ovako presudna. Iz pisanih izvora saznajemo da su Turci logorovali na Glasincu i najvjerovatnije da su oni tad i spalili tu crkvu koja je kasnije možda djelimično obnovljena, a možda i nije nikada, ali je postala neko kultno mjesto sahranjivanja, do čuvene bitke kod Šenkovića 1878. godine gdje su bosanski begovi pružili posljednji otpor okupaciji Austrougarske vojske, kada su pobijeđeni u bici na Šenkovićima. Tada je podignut jedan veliki spomenik na Crkvini austrougarskim vojnicima. To je bio monumentalan i impresivan spomenik, koji je miniran poslije Drugog svjetskog rata. Uništen je upotpunosti. Danas su ostali ostaci temelja i par kamenova koji su bili ugrađeni. Iako je simbol nekog okupatora, bio je arhitektonsko čudo tog doba i i značajan detalj iz istorije Glasinca i trebalo ga je sačuvati. Znamo kulture i populacije, ljudi se mijenjaju, ali ne treba dozvoliti uništenje svega što su ti ljudi ostavili. Znači Glasinac je bogat, imamo bogate ornamentisane nišane, koji su monumentalni i svjedočanstvo o nekim ljudima iz prošlosti koji su zivjeli tu, pa do stećaka, gromila… sve su to neki ostaci baštine koju mi moramo istraživati i štititi.”

Ko vas finansijski pomaže? Jasno je da vas nosi ljubav prema poslu arheologa i entuzijazam da što više doprinesete toj oblasti istraživanja, ali je neophodna i materijalna podrška?

“Važno je raditi ono što volite. Ako nešto volite bićete najbolji, ali novca ima. Odvajanja za kulturu nisu velika, samo treba ravnomjerno rasporediti novac. Često ljudi zamišljaju da su za arheološka istraživanja potrebne neke velike pare. To je nekih 15 do 20.000 KM gdje možemo postići stvarno velike i fascinantne rezultate i prezentovati jednu opštinu. Evo drugu godinu zaredom opština Sokolac finansira ovo istraživanje.

Prvu godinu je finansirala samostalno, drugu godinu sa Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica kroz regionalni projekat “Očuvanje identiteta i kulturne baštine”. To nisu velika srestva, ali su jako bitna za prezentaciju opštine posebno u ovom slučaju što je riječ o stećcima i jednom specifičnom vidu materijalne kulture koji je karakterističan za neke naše zemlje; hajde da kažemo za BiH najkarakterističnija, mada se javljaju i u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Zajedno su ušle na nacionalnu listu za UNESKO, ali su oni neka karakteristika BiH po formama brojnosti, ornamentima i postoje kao neka naša lokalna karakteristika bitna i za svjetsku baštinu, ali opštinu Sokolac koja ima jednu takvu nekropolu u Luburića polju, nadomak Sokoca svrstanu na listu od 30-setak nekropola koje će biti uključene u svjetsku baštinu.”

Hoćete li se zadržati samo na ovom lokalitetu, ili će te, ukoliko bude novca, početi da istražujete i druge nekropole stećaka kao što su Luburić polju, u selu Grbići na mjesnom području Sokolovići, na području Knežine i rubnih sela prema Olovu?

“Opština Sokolac je prilično bogata stećcima, pored opština Rogatica i Pale koje su najbogatije u istočnom dijelu RS. Stvarno je dijapazon stećaka jako veliki i pored nekih nekropola npr. ova na Crkvinama gdje je nalazi više 400 stećaka, pa do nekih manjih npr. u Kovačevom dolu ima ih 50-setak. Svi oni su neke različite ornamentike, imaju različite tehnike izrade, ali su jako bitne jer govore o toj nekoj socijalnoj dimenziji sahranjivanja u srednjem vijeku. Istraživaćemo koje to mogao sebi da priušti stećak, ko su bili klesari, ko su bili kovači, ko ti ljudi koji su uklesavali imena?

To baš istorija ne može da otkrije i tu je arheologija koja može da otkrije život običnih ljudi, jer istorija više pamti feudalce, vitezove, kraljeve, dok je obični svijet nekako zanemaren u istorijskim izvorima. Upravo arheologija pokušava da rekonstruiše život običnih ljudi i zajednice. Nas interesuje čitav socijalni stalež, od onih marginalnih ljudi koji su posmatrani, do nekih visokih feudalaca. Znači mi možemo da nađemo sponu između svih tih ljudi, da ih povežemo i da vidimo kako se to živilo u srednjem vijeku, šta se jelo, kako se jelo, kako se živilo, kakav je njihov položaj bio? Čitava Glasinačka klutura, kako je ta praistorijska kultura definisana, je stvarno fascinantna. Hiljade i hiljade grobnih tumula, gradina, je tu u okruženju. Zapravo kada dođete na Sokolac i na Glasinačko polje na svakom brdu vas nešto očekuje, od gradine, do manjeg utvrđenja, od nekropola pod tumulima i stećcima. Stvarno je prebogato. Danas je ovo nešto manje naseljeno područje, nego kada zamislimo praistoriju. Od praistorije do danas stavrno imamo širok spektar kultura koje su ovdje živjele, samo da spomenemo npr. pećina “Podlipa” je najpoznatije nalazište u istočnom djelu BiH, iz praistorijskog perioda, paleolitsko, sa nekim tragovima rezbarija, sa nekim crtežima na zidovima, nešto što možemo nazvati rana umjetnost koja se javlja. To je isto započet lokalitet i danas imamo indicije da bi moglo da se nastavi, ali za mene je najinteresantnije jer sam ja prvenstveno praistoričar. Bavim se praistorijskom arheologijom, za mene su najinteresantniji gradine i tumuli, a ovdje ima stvarno velikih gradina, ako što su Klisura u Kadića brdu, kao što su Ilijak i slične.”

Nalazište Klisura

Na ovaj način nastavljaju se istraživanja kustosa Zemaljskog muzeja Dr. Ćira Truhelke, i drugih iz starije plejade istraživača na širem području Glasinca. s kraja 19. vijeka i Dr. Blagoja Govedarice arheologa novije generacije?

“Prva arheološka iskopavanja, zapravo arheologija je nastala na Glasinačkom polju 1880. prilikom probijanja puta za Rogaticu, kada su otkrivena ta čuvena Glasinačka kolica koja se čuvaju u Beču. Tada je nekako ta čitava priča o arheologiji, o Glasincu krenula da bi Ćiro Truhelka došao osam godina kasnije kao doktor nauka iako je imao samo 22. godine i krenula su ta arheološka istraživanja, stvarno velikog obima. Tako su BiH i Glasinac ušli u svjetsku arheološku baštinu. To su stavrno bili pionirski poslovi za to doba. Istraženo je nekoliko hiljada tumula, preko hiljadu i po tumula i gradina. To je stvarno bio veliki posao.

Profesor Govedarica je započeo jedan novi vid istraživanja koji je zaista bio revolucionaran za BiH tada, istraživanjem Klisure na Kadića Brdu kod Knežine, jednom novom metodologijom. Nažalost sve je to stalo devedeset i prve godine iako su rezultati bili jako obećavajući, nađen je jako bogat materijal na Klisuri, tako da planirano istraživanje Klisure-Kadića brdo, kao jednog od najznačajnijih praistorijskih lokaliteta za Glasinac. Kolege iz Beograda se isto interesuju za pećinu Podlipa, tako da ćemo neku saradnju sigurno organizovati i sigurno da ćemo nastaviti u narednim godinama da istražujemo bar mjesec dana svake godine na ovim područjima.”

Postojala je inicijativa 2008. godine da se na lokalitetu Crkvine na Glasincu gradi pravoslavna crkva, pa se od te ideje na sreću odustalo. Šta vi kažete o toj ideji?

“Mora se poštovati prvenstveno zakon. Vjerske zajednice imaju svoj zakon po kojima djeluju, ali on ne smije dolaziti u sukob sa zaštitom kulturne baštine, jer je to sve naša kulturna baština; pripadnika živih religijskih zajednica i onih koje više ne postoje. Prvenstveno arheolozi se zalažu za konzervaciju temelja, njihovo izdizanje na nekih metar – metar i po, da se vidi da su tu postojali ostaci crkve, ali ne i da se gradi crkva preko starih temelja. Može da se gradi izvan zone zaštite, može da se gradi ili kapela ili neka crkva. To ostavljamo na vjerskim zajednicama, u ovom slučaju, srpskoj pravoslavnoj crkvi da odredi šta joj je činiti, šta smatra da joj je u redu. Iako je ona vlasnik čitave zemlje i nekropole to zapravo ne daje za pravo nikome da uništava ili ošteti tako važan objekat. Prosto to je spomenik kulture ove države RS i BiH i moramo se malo pažljivije odnositi prema njemu. Znači bilo bi dobro i za srpsku pravoslavnu crkvu da se konzerviraju temelji, da se kaže da je tu postojala crkva u 14. vijeku koja ima neki kontinuitet do danas, ali da se pored gradi kapela ili krst koji bi označio taj sakralni prostor. Protiv smo toga da se na temeljima starijih objekata grade novi, pošto se uglavnom ne poštuju pravila u toj oblasti što smo jako često vidjeli poslije posljednjeg rata, tako da danas imamo konake u manastirima sa PVC- stolarijom, sa nekim modernim materijalima kojima zapravo i nije mjesto u takvom srednjovjekovnom ambijentu. Isto je riječ i kada se radi o džamijama i katoličkim crkvama. Znači mora se poštovati duh vremena u kome su one izgrađene. Ne smije se koristiti beton, što danas obožavaju.”


Arapski natpis na izvorištu Knežak

Je li ovaj arheološki lokalitet na Glasincu zakonom zaštićen od udara različitih građevinara, koji ne poznaju ili neće poštuju taj dio istorije. Šta je potrebno preduzeti da bi bio zaštićen?

“To je najveći problem sa našim zakonom. Zapravo zakon kaže da su građevinari dužni da obavijeste Zavod za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika prije početka radova. Često se pitaju zašto bi oni morali to uraditi ako im to ide na štetu? Znači mora se promijeniti zakon gdje dozvolu za bilo kakve građevinske radove prvo treba tražiti od Zavoda koji bi provjerio da li postoji tu neki lokalitet ili ne, kako bi se dalje mogli vršiti bilo kakvi urbanistički radovi ili gradnja kamenoloma. Uglavnom kamenolomi uništavaju čitava brda i srednjovjekovna utvrđenja. To je najveći kulturni genocid koji se kod nas dešava. Znači moramo promijeniti zakon, ali opet moramo raditi i na svijesti ljudi da je to njihova kulturna baština i da je ne treba uništavati. Ovaj lokalitet je zaštićen kao nacionalni spomenik BiH. On ima neku pravnu formu zaštite, ali to ništa ne znači i dalje se može desiti da on bude uništen jer ne postoji adekvatna zaštita.”

Koja je uloga lokalne zajednice u svemu tome? Sličnih lokaliteta ima mnogo, posebno na mjesnom području Knežina i rubnim selima prema Olovu.

“Svaka opština bi trebala uraditi reviziju svakih destak godina da se utvrdi stanje postojećeg kulturnog dobra. To treba da radi u saradnji sa Zavodom za zaštitu kulturnih spomenika kada se pravi neki novi regulacioni plan da bi znali kakvo nam je stanje kulturne baštine, da vidimo šta smo uradili, šta smo oštetili, šta sačuvali i da bi apelovali na zaštiti. Naravno, ne možemo očekivati od opštine da ona štiti kulturnu baštinu upotpunosti. Ona može da na vrijeme spriječi uništenje i da blagovremeno obavijesti Zavod za zaštitu spomenika ukoliko uvidi da je stanje narušeno.

Sutra završavamo svoj dio posla za ovu godinu na Glasincu, a iduće godine opet planiramo najvjerovatnije u julu da radimo. Samnom u timu su; Snježana Antić, kustos arheolog iz Muzeja Semberije, Jelena Bulatović, arheozoolog iz Beograda, koja radi analizu životinjskih kostiju sa lokaliteta i mladi kolega Nikola Kulidža iz Prijedora”, zaključio je Jašarević.

 

(www.palelive.com / www.opstinasokolac.net)

Postavi komentar

Komentarišite prvi!

Senad

Super clanak..hvala